Rastakanje svega čvrstoga
Zygmunt Bauman: “Tekuća modernost” (Pelago, Zagreb, 2011)
Tko imalo pamti konture hrvatskoga medijskog prostora otprije dvanaestak godina, lako će se prisjetiti odurnog trijumfalizma koji je pratio vojnu intervenciju NATO-a u ondašnjoj Jugoslaviji: bombardiranje, rušenje i ubijanje civila komentirani su s osvetoljubivom nasladom kao pravedna odmazda “prijateljskoga” Zapada i malo se tko pritom zamarao pitanjima proceduralno-pravne opravdanosti napada, a još se manje razmišljalo o tome što akcija govori o promjenama odnosa moći u “razvijenome svijetu”, kojemu smo euforično hrlili.
“Tekuća modernost”, prijelomna knjiga jednoga od najutjecajnijih sociologa današnjice Zygmunta Baumana, nastala je neposredno nakon intervencije i prepoznala je u njoj eklatantan primjer sukoba dvaju principa društvene organizacije: jednoga zastarjelog, etnocentričnog, opsesivno vezanog uz “eritorijalni integritet” ekskluzivitet nacionalne zajednice i slične miteme, i drugoga, daleko nadmoćnijega, koji odustaje od težnje za neposrednom političkom kontrolom teritorija i državnim suverenitetom, deklarativno prepušta vlast lokalnim institucijama, ali zato još učinkovitije “indirektno” nameće pravila igre novouspostavljenoga globalnog poretka.
Smjena društvenih paradigmi
Ta je radikalna promjena strategije vojne, političke i ekonomske dominacije pritom samo jedna od brojnih manifestacija obuhvatnije smjene društvenih paradigmi: učinke te smjene može se promatrati kako u polju privatnoga života, tako i u javnome prostoru, u reartikulacijama odnosa rada i kapitala, u sasvim novim procesima individualizacije… Ako je, recimo, brak nekada funkcionirao kao stabilan socijalni okvir organizacije intimnoga života, danas su ljubavne veze krhke, nepostojane, kratkotrajne; ako je nekada bilo uobičajeno provesti cjelokupni radni vijek kod istoga poslodavca, danas se posao mijenja (ili se bez njega ostaje) često, brzo i lako; ako se nekada sa strahopoštovanjem gledalo u velike vođe, danas se kompulzivno trči po savjete raznoraznih “stručnjaka” i life coacheva.
Ove je i slične pomake teorija detektirala prije barem tri desetljeća, pokušavajući ih ispočetka objasniti kao simptome navodnoga iscrpljivanja “projekta moderne” i nastupanja postmodernoga doba. S vremenom, međutim, dionice su postmodernizma na globalnoj teorijskoj burzi potonule, a skočila je vrijednost onih terminoloških rješenja koja s modernom nisu raskidala, nego su pokušavala opipati lom unutar nje.
Među sociolozima, Ulrich Beck je govorio o “drugoj” ili “refleksivnoj” moderni, Anthony Giddens pisao o “društvu rizika”, ali čini se da je upravo Baumanov pojam “tekuće” modernosti zahvatio najdalje. U njegovoj su metafori sadržane raspršenost, promjenjivost, prilagodljivost kao ključna obilježja suvremene, “lake”, “softverske” moderne, prema kojima se ona uvelike razlikuje od ranije, “teške”, “hardverske” faze čvršćih i postojanijih društvenih struktura. Bauman ovu transformaciju i “fluidizaciju” opisuje na pozadini pet velikih narativa o “ljudskom stanju” – emancipaciji, individualnosti, vremenu/prostoru, radu i zajednici – a njezin je presudni učinak kidanje veza između pojedinca i društva, koje u konačnici onemogućuje bilo kakav pokušaj kolektivne akcije. Položaj pojedinca određen je deregulacijom, prebacivanjem odgovornosti za gradnju identiteta, ali i životne uspjehe i neuspjehe, isključivo na njegova leđa; naličja su toga procesa dezintegracija društva, permanentna i paralizirajuća nesigurnost, urušavanje javnoga prostora koji koloniziraju privatne teme i problemi.
Ustrašena individua
Naposljetku, dobivamo ustrašenu, vječito nezadovoljnu individuu zaglavljenu negdje između potrošačkih rituala, spektakularizirane politike i opresije naizgled svemoćnog ekonomskog sustava: e, ovo već zvuči poznato i sada je možda jasnije zašto bi prosječnom hrvatskom TV-gledatelju bilo pametnije da je prije dvanaestak godina stao i razmislio umjesto da likuje nad onim snimkama beogradskih ruševina…
Iako nerijetko eksplanatorno neuvjerljiva (sasvim su, recimo, neprimjerena povremena otkliznuća prema psihologizaciji), zarobljena u okcidentalnoj perspektivi i neutemeljeno skeptična spram bilo kakve mogućnosti otpora, “Tekuća modernost” iscrpno i živopisno mapira neke od prijelomnih točaka globalnih društvenih transformacija koje su već postale opća, lako prepoznatljiva mjesta i s ove strane mitske tranzicije. Preporučljivo konzumirati nakon svakodnevne intoksikacije medijskim pričama o fleksibilnosti, kompetitivnosti i ostalim šiboletima neoliberalne propagande.