Rat u doba meksičkih sapunica

Teatar &TD u gotovo furioznom ritmu nastavlja s proizvodnjom dobrih predstava. Ono što se nakon konačne smrti “starog” &TD-a prije šest godina pomalo gerilski nazivalo “kulturom promjene”, a u čemu je bilo puno nespretne razbarušenosti, sada u ovom kazalištu postaje respektabilan program. Danas u &TD-u pljušte predstave izbrušene autorske estetike i ozbiljnog društvenog angažmana. Tako smo samo u posljednjih mjesec dana gledali odlične komade “Mrzim istinu” u režiji Olivera Frljića, “Lijepu našu” Mirana Kurspahića i “Josepha” Ivice Buljana.

Posljednja u tom nizu je predstava “Šarengrad” argentinske redateljice Renate Carole Gatice, koja opisuje sedam žena negdje u Hrvatskoj za vrijeme posljednjeg rata. One ubijaju vrijeme (jer muževi su im odsutni) tako što danonoćno gledaju meksičke sapunice. Radi se zapravo o stanovitoj pseudo-priči, jer radnja koja se zbiva među ženskim akterima jest doduše stvarna, ali sve drugo – njihovi stavovi, osjećaji i način ponašanja – nalazi se u zoni mentalne izmaglice.

Sreća očajnika

Tako te žene neprestano gledamo kako zajedno kafenišu u ambijentu tipičnog kuhinjskog kičeraja, privezane na doživljaje koje iz vanjskog svijeta stižu preko TV ekrana. Jednom je to izvještaj s one nesretne nogometne utakmice Dinamo – Crvena zvezda u Zagrebu 1990, nakon koje je postalo jasno da će u Jugoslaviji biti belaja, drugi put je to pjesma “Moja domovina” koja se i po dvadesetak puta dnevno vrtjela na svim postajama u Hrvatskoj u jesen 1991, treći put je to meksički TV ljubić “Rosa salvaje”. Te uboge žene, u kućnim haljinama od cica, pretvaraju se u neku vrstu zamoraca koji reagiraju isključivo na podražaje “kutije koja svijetli i govori”: o nogometu i politici se ne izjašnjavaju, hrvatske domoljubne pjesme zajedno pjevaju kao da su u školskom zboru, a jedino tko ih stvarno uzbuđuje jest stanoviti Osvaldo iz meksičke serije. Za tu priliku one pomalo znaju i španjolski, da bi mogle autentično prepričati što se događa u ljubavnoj priči iz dalekog Meksika. Na taj način, te žene poprimaju karakteristike smiješno-tužnih kreatura iz kojih je nestala svaka autentična osobnost i identitet. Onaj nacionalni tek su papagajski naučile napamet, a onaj socijalni i intimni stavile su u ruke izmišljenom ljepotanu s briljantinom u kosi.

U predstavi, koja se cijelo vrijeme poigrava s bizarnim, sve one nose ime Maja, jednako su počešljane i imaju iste haljine od cica. Ideja redateljice Renate Carole Gatice očito je bila da se pozabavi opsesijama i traumama suvremenih ljudi, koje je moguće jasnije vidjeti ako se gleda kroz dolinu opijuma za mase koji služi da bi se od tih trauma pobjeglo. Nema boljeg načina da se pokaže intelektualna zapuštenost današnjih ljudi i njihovo idolopoklonstvo spram junaka masovnih medija nego da ih se pokaže na način nadrealne razglednice na kojoj, kao na nekoj grupnoj fotografiji, blistaju od očajničke sreće.

Predstava “Šarengrad” ne pršti od gegova i humora na prvu loptu, iako je to lako mogla, ona obiluje hladnom komikom Bustera Keatona, čime je postignut taj osjećaj knedle u grlu kada je riječ o pogledu na današnje ljude i njihove slabosti.

Domoljubni pejzaž

Također, ova predstava na vrlo suptilan način raskrinkava taj jednodimenzionalni domoljubni pejzaž koji u Hrvatskoj funkcionira od 1990-ih do danas i u kojem, pritiskom na dugme, dominantna većina misli, osjeća i pjeva na isti način. Lucidno je pokazana i ta “ljubavna” veza s junacima TV ekrana, gdje svaka od žena na pozornici bar jedanput izgubi glavu zamišljajući da sa svojim idolom nestaje negdje u sumrak. Redateljica time upire prstom u emotivnu pustoš u kojoj živi većina, u kojoj nedostatak topline u realnom svijetu rezultira fantaziranjem u onom imaginarnom.

U predstavi igraju Ivana Krizmanić, Saša Naumov, Ivana Pavlović, Marija Tadić,  Romina Vitasović, Lea Đido i Nina Jukić, koje s punom sviješću doprinose grotesknom naboju čitave izvedbe. Dobra karakteristika poetskog rukopisa redateljice Renate Carole Gatice je što je na uspješan način, putem TV sapunica, pronašla vezu između scenske priče i deformiranog socijalnog konteksta o kojem kritički želi govoriti.

Što se tiče Teatra &TD, on s ovom izvedbom može urezati još jednu recku na pištolju, a što se tiče stanja duhova u našoj kulturi, predstava “Šarengrad” svakako pripada onom angažiranom i kreativnom dijelu te kulture.