Ratovanje na pravoj strani

Držim da i ovom prilikom vrijedi podsjetiti na poznatu Goebbelsovu maksimu kako sto puta ponovljena laž postaje istinom. To se upravo dešava u dijelu hrvatske javnosti, koja prihvaća obezvređivanje hrvatskog antifašizma, umjesto da njime bude ponosna kao svojim vrijednim doprinosom temeljima današnje civilizirane Europe. Najnovija faza te harange započela je pismom koje je 4. studenoga 2009. s potpisom “Željko Tomašević, dipl. iur.” bilo upućeno Vladi Republike Hrvatske, a 8. siječnja 2010. objavljeno u tjedniku “Hrvatsko slovo”.

Autor pisma tvrdi da veliki narodni ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nije bio antifašistički, već se radilo o “četničkom zločinu genocidnih razmjera započetom od četničke rulje… organiziranom od pripadnika četničkog pokreta Draže Mihailovića… smjerajući istrebljenju hrvatskog naroda u cjelini”. Ovim lažima pridružilo se više od četiri stotine osoba iz Hrvatske i dijaspore koje su svojim supotpisima podržale pismo Željka Tomaševića. Neke od njih osobno poznajem i siguran sam da su znali kako potpisuju neistine, ali zaslijepljenost ideologijom gotovo uvijek podrazumijeva i sljepilo pred istinom. Nakon tako bučno ponavljanih laži, nažalost, sve je više i treznijih ljudi koji su posumnjali da tu “možda ima i neke istine”, pa ustanak od 27. srpnja 1941. prestaju nazivati “antifašističkim”, već ga kompromisno opisuju “kontroverznim”. Po “Hrvatskom enciklopedijskom rječniku” kontroverzan znači “sporan”, a za čovjeka koji želi znati istinu ništa oko 27. srpnja 1941. nije sporno. Sve je temeljito istraženo, mnogo puta opisano i svakom je istinoljubivom čovjeku istina dostupna.

Osjeća se napetost

Pišući prije pet-šest godina knjigu “1941. – Godina koja se vraća”, istražio sam relevantnu dokumentaciju i sažeto u knjizi opisao taj Dan ustanka u Srbu, pa obzirom na novostvorene “kontroverze” osjećam svojom dužnošću da podsjetim na utvrđene činjenice.

Početna je laž Tomaševićevog teksta, na kojoj počiva sva daljnja argumentacija, da prije ustanka, dakle prije “zlosretnog 27. srpnja”, u Lici nije bilo “ugroženog srpskog (pravoslavnog) puka od bilo kojih naoružanih vojnih ili redarstvenih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske”. Nažalost, činjenice su upravo suprotne. Pravoslavci (Srbi) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su zakonski diskriminirani i egzistencijalno ugroženi već od prvih dana po uspostavljanju ustaške NDH. Ličkim je Srbima njihov zemljak Mile Budak javno poručivao “Ili se pokloni ili se ukloni!” i još direktnije “Bjež’te psine preko Drine!”, a iz susjedne Bosanske krajine cinik Viktor Gutić pjesnički im je dočaravao budućnost: “Poželjet će drumovi Srbalja, al’ Srbalja nigdje biti neće!”

Već oko Đurđevdana (6. svibnja) zaredala su hapšenja i ubijanja lokalnih srpskih političara, intelektualaca, svećenika, odvjetnika, a u kotaru Donji Lapac i mnogih seljaka koji su bili osumnjičeni da odbijaju predati oružje doneseno iz propale jugoslavenske vojske. U Srbu i u drugim općinama kotara Donji Lapac uspostavljene su male ustaške posade, sa sjedištem i najjačom posadom u Boričevcu, u kojoj su pretežno ustaše iz Gospića i drugih ličkih krajeva, ali ima i domaćih ljudi. Tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode istaknutije srpske seljake iz njihovih kuća, otpremaju ih u Jadovno odakle se nitko ne javlja, a neke uhićenike ubijaju već nad jamom Bezdankom kraj Boričevca i bacaju ih u jamu. Hrvatsko stanovništvo Boričevca, opkoljeno srpskim selima, živi u strahu od osvete i tiho negoduje. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”. Muškarci iz srpskih sela kotara Donji Lapac iz opreza više ne noće u svojim kućama, već po obližnjim šumarcima. Skupljaju se po manjim grupama, raspoređuju za stražarenja, a neki imaju i oružje koje nisu predali ustaškim vlastima. Oružanih sukoba nigdje još nema, tek poneki osamljeni hitac, vjerojatno kao upozorenje ustaškoj ophodnji da ne ulazi dublje u šumu. Narod je posvuda uznemiren, u cijelome kraju osjeća se napetost. O tome zorno izvještavaju lokalne oružničke postaje, izvori najobjektivnijih informacija, koje upozoravaju da ustaški postupci prema Srbima prijete eksplozijom.

Luburićeve “akcije čišćenja”

Posljednjih dana mjeseca lipnja u Bihaću, Donjem Lapcu i Boričevcu pojavljuje se opunomoćenik iz Zagreba, Vjekoslav Maks Luburić. Prema njegovom svjedočenju, u jednoj raspravi pred Ustaškim stegovnim i kaznenim sudom 5. studenog 1941. (dosje HDA, USIKS, 337/41), on je bio upućen “s posebnom misijom da provede akciju čišćenja” i u tom smislu imao je sa sobom “opći nalog da na teritoriju Velike Župe Krbave i Psat sve vlasti, pa tako i vojničke, imaju se staviti na raspolaganje i podrediti meni tako dugo, dok nije završena akcija čišćenja koja je zamišljena”. Luburićevo “čišćenje” započelo je 29. lipnja u rano jutro, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1.200 srpskih seljaka iz općine Plitvička jezera da napuste svoje kuće, svoja polja, stoku i gospodarske zgrade, pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji.

Tri dana kasnije, 1. srpnja, s nekoliko kamiona natovarenih ustašama i domobranima iz Bihaća, Luburić se zaustavio u selu Suvaja, nedaleko Srba. Navodno se tu neki dan pucalo iz šume prema nekom službenom automobilu u prolazu. Naravno, Luburić nije zatekao muškarce kod njihovih kuća, pa su toga dana prvi put u Lici masovno stradale žene i djeca. U roku od dva sata gotovo je cijelo selo bilo spaljeno i, prema jednom poimeničnom popisu, ubijene su 173 ljudske duše. Naredna dva dana slično je Luburićevo “čišćenje” obavljeno u selima Osredak i Bubanj. Prema jednom oružničkom izvještaju, “povodom ovog događaja u selu Bubanj poginulo je 152 lica”, a prema naknadno sastavljenom poimeničnom popisu žrtava u sva tri sela – Suvaja, Osredak i Bubanj – tijekom ta tri dana početkom srpnja bilo je 279 ubijenih, pretežno žena, djece i staraca, i jedva desetak muškaraca u dobi sposobnih za vojsku.

Tom Luburićevom “akcijom čišćenja” i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio je nepovratno trasiran. Uzaludna su bila nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika). Ustaškim vlastima više nitko nije vjerovao, s jakim razlozima. Bilo je već cijelih sela koja su živjela po zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo svojim kućama. Bjegunci su se nalazili po šumama, dogovarali se, osjećali potrebu da se organiziraju, a organizaciju su im ponudili – komunisti.

Komandant Gojko Polovina

Poslije njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941., Marko Orešković, član Centralnih komiteta KPJ i KPH, prenio je ličkim komunistima partijsku direktivu da pokrenu pobunu protiv ustaških i okupatorskih vlasti. U to vrijeme u Lici je bilo 240 evidentiranih članova KP i vjerojatno dvostruko više aktivnih suradnika i članova SKOJ-a. U kotaru Donji Lapac članova KP i aktivnih suradnika nije bilo više od tridesetak, ali opće raspoloženje za otpor i pobunu, obzirom na opisane okolnosti, u tom je kraju bilo najzrelije. Malobrojni komunisti brzo su pridobivali brojne pristaše i aktivne sljedbenike s kojima su formirali borbene odrede po selima i zbjegovima. Po uputstvima Marka Oreškovića, zasnovanima na njegovu iskustvu iz Interbrigada u Španjolskom građanskom ratu, u četama i odredima odmah je uspostavljena institucija političkog komesara. Komandiri su bili ljudi s kakvim-takvim vojničkim iskustvom, a njima ravnopravni politički komesari bili su isključivo komunisti ili njihovi pouzdani sljedbenici. Uoči ustanka odredi su već brojali oko 300 naoružanih i još više nenaoružanih boraca, a višestruko su narasli već u toku prva dva-tri ustanička dana. U početku, odredi su se nazivali “gerilski”, a tek na intervenciju CK u rujnu su preimenovani u “partizanske”.

Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknuti lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan, te bivši jugoslavenski oficir Stojan Matić koji je također ubrzo postao komunist. U savjesno pisanom historiografskom radu o počecima ustanka Đoko Jovanić konstatira da je Gojko Polovina bio “stvarni rukovodilac ustanka, komandant, komesar i predstavnik vlasti”. Marko Orešković već je u fazi priprema povezao gerilske štabove u Srbu i Donjem Lapcu s partijskim i vojničkim vodstvom u Bosanskoj krajini, pa je organizacija pripremanog ustanka i sam ustanak s obje strane Une bio koordiniran. Također po inicijativi Marka Oreškovića, Polovina je uoči ustanka ponudio istaknuto mjesto u Štabu gerilskih odreda majoru jugoslavenske vojske Bošku Rašeti (da bude načelnik štaba ili možda komandant, a Polovina politički komesar), ali Rašeta je samo prihvatio da bude stručni savjetnik. Izgovarajući se bolešću, Rašeta nije nastupio ni na taj posao, da bi dva-tri mjeseca kasnije pristupio četnicima.

Lokalni političari velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac nisu sudjelovali u pripremi ustanka, jer su zbog opasnosti od ustaških progona već u svibnju i lipnju pobjegli pod talijansku vlast u Dalmaciju (Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajo Omčikus i drugi). Nakon prvih ustaničkih uspjeha vratili su se kućama u Srb i u druga mjesta koja su već držali ustanici.

Osuda osvetničkog nasilja

Ustanak u Srbu počeo je 27. srpnja 1941. prema prethodnom planu, koordinirano s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Pred oko 150 ustanika u Srbu razbježala se malobrojna oružnička posada i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte. Već istoga dana ustanak se proširio po selima Neteka, Suvaja, Dobroselu prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu. U selu Neteka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i samo jedan ustanik. Drugoga dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale u “pacifikaciju” ustaničkog područja, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im osjetljive gubitke. U tim okršajima, drugoga dana, poginulo je svega dva ustanika. Trećega dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac i kotarsko središte narednog je jutra već u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2.000, povlači se s vojskom u Kulen Vakuf.

Na bosanskoj strani Une ustanak je zahvatio još znatno šire područje. Već prvoga dana, 27. srpnja poslije podne, oslobođen je Drvar, a zatim i Krajina prema zapadu do Une i prema istoku do pred Bosanski Petrovac. Usred NDH kompaktno područje s ukupno više od 3.000 kvadratnih kilometara s obje strane rijeke Une bilo je već treći ili četvrti dan u rukama pobunjenika. Dok je u ostalim krajevima Hrvatske i Bosne antifašistički otpor protiv ustaške vlasti počimao postepeno, od malih logora i borbenih grupa, pa pomalo do sve brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak je bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni. U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća.

Na bosanskoj strani najmasovnije osvetničko ubijanje hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodilo se u rujnu, prilikom napada na Kulen Vakuf, a nekoliko manjih osvetničkih ispada i masovnih pljački desilo se već na samome početku ustanka (što Željko Tomašević u citiranom pismu pogrešno i s mnogo pretjerivanja pripisuje ustanicima na hrvatskoj strani). Međutim, ni ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo. Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno.

Gojko Polovina u svojim memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušao spriječiti osvetništvo. Narednog dana na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu, Polovina je javno osudio osvetničko nasilje, pa takvih ispada u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo.

Većina za partizane

Prvih dana ustanka među ustanicima u Srbu i Donjem Lapcu bilo je prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno zagovarali osvetništvo: “Za svaku našu spaljenu kuću gorit će barem jedna njihova, za svaku našu palu glavu past će barem jedna njihova (hrvatska) glava.”

Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je takve tendencije, prvih ratnih godina čak i vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se neselektivno osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo, već i kao politički kontraproduktivno. Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini sačinjavali više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista – u Lici na Marka Oreškovića, Srećka Manolu, Ivu Rukavinu, Šimu Balena, na Kordunu na Vecu Holjevca, Ivu Marinkovića, Miću Zlatića, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su već od jeseni 1941. sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju, u obranu srpskih sela od ustaških zuluma. Bratstvo i jedinstvo kao parola možda je već od njenog nastanka zvučala usiljeno frazerski, ali u prve dvije-tri početne ratne godine ona je među partizanima u Hrvatskoj bila stvarnost.

Lokalni srpski političari pročetničke orijentacije, koji su se početkom kolovoza 1941. iz dalmatinskog izbjeglištva vratili u oslobođeni Srb i Donji Lapac, pokušali su se uklopiti i u politička zbivanja na tom području. Gojko Polovina i njegovi bliži suradnici, po uputama Marka Oreškovića, ispočetka ih nisu sprečavali, naprotiv: pokušavali su ih pridobiti za široki front narodno-oslobodilačke borbe protiv ustaških genocidnih vlasti. Stevo Rađenović pokrenuo je akciju da sa simpatizerima njegove politike u Srbu osnuje četnički puk “Kralj Petar II”, ali je odaziv bio slab i plan je propao. Ubrzo se pokazalo da je suradnja nemoguća, jer se radilo o dva sasvim suprotna strateško-politička stava: dok je komunističko vodstvo ustanka zagovaralo ofenzivnu borbu protiv ustaškog režima i njegovih talijanskih padrona, pročetnički političari su tvrdili da je za Srbe u Hrvatskoj najuputnije da se stave pod zaštitu talijanskih okupatora, umjesto da gube glavu u borbama s prejakim protivnikom. Sukob dviju strana postao je neminovan. Već od samoga početka pročetnički političari održavali su kontakte s talijanskim okupatorskim vlastima u Kninu, a kad su talijanske trupe u listopadu napale oslobođeni partizanski teritorij oko Srba, nastupio je definitivni raskol: partizani pod vodstvom komunista ratovali su protiv Talijana, a četnici su se svrstavali na talijansku stranu i postali suradnici okupatora. Bila je velika sreća za Liku i cijelu Hrvatsku što se većina lokalnog srpskog stanovništva opredijelila za partizane, a ne za četnike. U protivnom, hrvatsko bi stanovništvo već u toku rata bilo izloženo znatno širim razmjerima osvetništva koje su zagovarali veliki dijelovi četničkog pokreta. A da ne nagađamo o mogućim još dalekosežnijim poslijeratnim posljedicama katastrofičnog karaktera.

Neprocjenjive zasluge

Pokušajmo rezimirati: ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali niti vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini, ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom.

Antifašizam u većem dijelu Drugog svjetskog rata, od 22. lipnja 1941. do svibnja 1945., bio je privremeni savez kapitalističke demokracije i komunizma predvođenog Sovjetskim Savezom, u borbi protiv zajedničke im životne opasnosti kojoj je nosilac bio fašizam. Kao vjerni politički sljedbenici Sovjetskog Saveza, komunisti u tadašnjoj Jugoslaviji krajnje su se borbeno i uspješno svrstali u taj globalni antifašistički blok. Međutim, kad se po završetku rata taj pobjednički savez ubrzo raspao, komunisti u Jugoslaviji nastavili su slijediti Staljinov SSSR i zemljom su zavladali na surov staljinistički način. To je, doduše, u rigidnom obliku trajalo samo do 1950. godine, ali historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.