Sa žestice prešli na vino

Buffalo Tom: “Skins” (Scrawny, 2011)

Buffalo Tom su devedesetih, stjecajem raznih okolnosti, ispali nešto kao suputnici bostonske indie-scene (i, uostalom, indie-scene općenito). Nikada nisu po slušanosti i statusu dosegli Pixiese ili Galaxie 500, no bili su dovoljno velike face da se njihove albume redovito nabavlja i pažljivo preslušava. Odonda je dosta rijeke proteklo ispod mosta Longfellow, grupe godinama nije bilo, da bi se dečki ponovno okupili i 2007. pojavili s albumom “Three Easy Pieces”. Bill Janovitz danas je poznatiji blogerima (ima odličan blog na adresi billjanovitz.blogspot.com) nego što njegov sastav nešto znači takozvanim diskofilima, pa i onima zaronjenima u prošlost. Jednostavno ih nije išla karta i nisu dospjeli do pozicija koje svojim talentom zaslužuju.

Vestern bez psovki

A taj talent priličnih je dimenzija kada je u pitanju katapultiranje slušatelja u njegovu osobnu i alternativnu povijest, što bi bio onaj dio vaših osoba izgrađivan glazbom, filmovima i knjigama, nekakav paralelni svemir u kojemu ste hrabri, moralni, čak i lijepi. Da su vas u stanju, poput kakve moćne ptice, uhvatiti u kljun i odnijeti tako daleko, pokazuje već prva pjesma na njihovu ovogodišnjem albumu “Skins”, optimistično-pedagoški naslovljena s “Arise, Watch”. Sličnoga bogatog, polifonog zvuka kakav su inaugurirali Byrdsi, nastavljaju i sa “She’s Not Your Thing”.

Buffalo Tom doista imaju nešto gotovo byrdsovsko u sebi, nešto što su nekoć imali R.E.M., pa im je ostalo za leđima, negdje na putu, što danas povremeno uhvate Teenage Fanclub, i čime su krcati vaši snovi, snovi koje gradite na osnovi životnih zgoda koje vam se, ruku na srce, nikada nisu ni dogodile, a danas su, paradoksalno, bolji dio vaših osoba. Dakle, sve ono što je sklono iz naših realnih sudbina evaporirati, sve što krene hlapjeti pa onda, eventualno, kod boljih sedimentirati u imaginaciji, Buffalo Tom su u stanju staviti u pjesme.

Album zvuči, blago rečeno, bezvremeno, odnosno kao da je snimljen prije dvadesetak godina, a snimila ga je ekipa kojoj Nirvana nije značila ništa. Ili koja se izrazbijala pet godina prije Nirvane, pa sad malo liže rane, a malo si pravi nove, ali plitke, one što brzo zarastaju. Bill Janovitz, Tom Maginnis i Chris Colbourn zvuče kao vestern braće Cohen iz kojeg su prethodno izbačene psovke, ali se nešto pojačala ona općenita kaubojeva ljubav prema preriji.

Za bitange i bitangice

Janovitz, Maginnis i Colbourn su sa žestokih pića prešli na vino i sjećaju se starih dana. Kada malo zadrame i ubrzaju, kao u “Lost Weekend”, onda su to brzine koje vam omogućuju iskakanje iz kompozicije, oliti vlaka. Njihova negativa time ne gubi na iskrenosti; jednostavno su sada blagi u tom svom razbijanju, meki u udaru na vaš emocionalni sklop. S njima na albumu u pjesmi “Don’t Forget Me” je Tanya Donelly iz Throwing Muses, u pjesmi koja kao vremeplov prošeće kroz nekoliko desetljeća pop glazbe, sve tamo od dana fenomenalnih albuma Genea Clarka i Carle Olson.

Znači, album je to za sve bitange i bitangice koji su u međuvremenu stekli neko dvorište za roštilj, gdje će se znati zavaliti u ležaljke i prepustiti vinskim isparajima te evocirati uspomene da odrade svoj nježni rad. Koliko god radije čuo kako u muzičara i dalje ima snage za udariti maljem po zvučnom zidu, uvijek se trgnem kada netko uspije posložiti harmu-dvije u oblicima iz kojih su sastavljeni snovi o boljem svijetu. A oni uvijek, što se čuje i na “Skins”, nikada nisu lišeni gradivnog elementa gorčine.