Samo grčka kriza?

Da je i “grčka kriza” takozvana, to je sada već svima jasno. Pitanje grčke krize nije samo pitanje jedne slabe i periferne ekonomije koja nije u stanju otplatiti svoje dugove. Kako u pamfletu skupine Marx21 posvećenom tome pitanju pišu Andreja Živković i Vladimir Unkovski, to nije ni samo kriza grčkih banaka koje su posuđivale novac grčkoj vladi ne bi li otplatila dugove. To nije ni samo kriza onih balkanskih zemalja, poput Bugarske i Srbije, u kojima grčke banke zauzimaju znatan dio financijskog sektora. Nije to ni samo kriza evropskih banaka – onih najvećih, francuskih, njemačkih i britanskih – koje su masovno posuđivale novac grčkoj državi. Grčka kriza je više od puke mogućnosti širenja financijske zaraze na slabije dužničke evropske ekonomije. Nije to ni samo činjenica da lešinari sada kruže i nad javnim dugovima do jučer najjačih ekonomija (preskočimo li, vrlo uvjetno, neevropski SAD), npr. nad onom britanskom. Ta kriza, ozbiljnije od krize same eurozone, u kojoj nemogućnost nekih zemalja da kontroliraju rastuća dugovanja vrši ogroman pritisak na euro, dovodi u pitanje integritet evropske ekonomske i monetarne unije.

Za one koji bi da budu pijesak a ne ulje u kotačima globalnog kapitalizma, grčka kriza je, u poetskoj slici, “plamen koji osvjetljava mračno nebo globalnog kapitalizma”, pružajući nam tako priliku da uočimo najnoviju fazu svjetske krize, krizu javnog duga i državnog bankrota.

Kao posljedica spašavanja financijskog sistema u SAD-u, ogromni dugovi koje su banke i privatni sektor godinama nagomilavali, bez da ih je itko kritizirao a kamoli sankcionirao za takvo ponašanje (sankcija uglavnom, osim egzemplarnih i ekscesnih, NEMA ni danas), prebacuju se sada na javni sektor, a preko njega, naravno, na leđa stanovništva. Širom svijeta  zajmovi koje dižu vlade doživjeli su pravu eksploziju, najviše zbog pada poreskih prihoda i porasta javne potrošnje, do čega strukturno globalna kriza dovodi. Grčka kriza “na malom uzorku” upozorava na očekivanje daljnjih financijskih krahova, poput onoga iz septembra 2008, koji će biti globalni!

Sve to govori nam da trenutna kriza kapitalizma vjerojatno nije samo još jedna ciklička kriza, nakon koje slijedi povratak u kapitalističku normalnost (ma što to značilo), već je na djelu strukturna kriza koja se ne može razriješiti unutar kapitalističke paradigme kakva sada dominira globusom. Pitanje je li na djelu kriza kapitalizma ili je sam kapitalizam u krizi sigurno više nije samo retoričko. Ono što je u trenutnoj situaciji, na pomalo perverzan način, zanimljivije od same krize, čije pogubne posljedice lako vidimo, pa ne moramo puno zamišljati, jest bitka za samu interpretaciju krize (pa onda, naravno, i izlaska iz nje), koja se posvuda odvija. S krizom se, to barem možemo biti sigurni, otvorio i prostor za borbu interpretacija oko “prirode” krize. A to nije malo! Da je u sve većem dijelu svijeta na dnevnom redu pobuna proizvodnih snaga protiv vladajućih proizvodnih odnosa, to više nitko razuman ne negira, iako mainstream oblikovan od zainteresirane strane danas vladajućih to, naravno, želi pomesti pod tepih. U takvoj situaciji postaje revolucionarnim već puko glasno izgovaranje onoga što jest, kako je za svoje vrijeme govorila Rosa Luxemburg.

Bez da moramo biti ekonomski eksperti, ali sa zdravim interesom za ekonomiju koja o mnogo čemu odlučuje u posljednjoj instanci, moramo se zanimati za “rat interpretacija” mogućih uzroka krize. Je li to kriza izobilja, kako nam govori teorija nedovoljne potrošnje? Ili je na djelu klasična logika tendencijskog pada profitne stope? Dakle, da moramo uvažiti teorije prekomjerne akumulacije? Jedno je sigurno: ako je ikada i postojala, danas            “normalna stopa rasta” više ne postoji, kako u svome radu o historiji ekonomskih kriza u kapitalizmu piše beogradski ekonomist i politički aktivist Goran Musić.

Zalažući se za socijalističku ofenzivu u suočenju s krizom, bez povlačenja u retrogradnu ideologiju buržoaskog parlamentarizma i borbu samo na njenom terenu, stari teoretičar radničkog pokreta, mađarski Britanac István Mészáros, učenik filozofa Lukácsa, zalaže se za izvlačenje prednosti iz permanentnosti kapitalističke krize. Pa i u onim situacijama, kao što se sada događa, kada propagandisti druge strane svako malo proglašavaju happy ending, koji nitko ne uspijeva registrirati i u stvarnom životu masa. Historijska novost trenutne krize, piše Mészáros, očituje se u njena četiri glavna aspekta: 1) njezina je priroda univerzalna – više se ne radi o krizi pojedine odvojene sfere; 2) u svom dometu ona je uistinu i doslovno globalna; 3) u svome trajanju ona je produžena i kontinuirana. Permanentnu revoluciju kao da je zamijenila permanentna kriza. Dakle, o nekoj cikličnosti više ne može biti riječi! 4) po obliku ona je puzajuća – za sada, usprkos ustancima, nema toliko spektakularnih i dramatičnih erupcija kao što su imale neke druge krize u prošlosti.

No, to ne znači da će, na dužu stazu, ostati kamen na kamenu. Kompleksna mašinerija koja se sada iscrpljuje u strategiji i taktici tzv. kriznog menadžmenta te u privremenom premještanju epicentara krize, iz centra na periferiju, nije svemoguća i beskonačna. Uz sve znanje o tome kako samoinvencija kapitalizma, mogućnost da kao ptica Feniks iz pepela proizvodi svoje nove i nove reinkarnacije, nije beskonačna. Mašinerija koja ga pokreće i, jednako važno, koja je angažirana na njegovoj zavodećoj ideološkoj, ali i sve više otvoreno nasilnoj obrani, jednom će posrnuti. Da je tome tako dokaz su i sve te nove i nove, u biti defanzivne, strategije kapitala, koji se povlači iz jedne po jedne izgubljene zone, premještajući se u drugu, bez da time rješava svoje temeljne proturječnosti. On ih samo, kako govore svi analitičari vrijedni toga imena, gomila na novom, višem nivou.

Činjenica da su periodi oporavka sve kraći i slabiji, a periodi krize sve dulji i dublji, govori o produbljivanju strukturne krize. Još do prije nekoliko godina validna opaska filozofa Slavoja Žižeka kako je lakše (slavnom običnom stanovniku Zapada) zamisliti kraj svijeta negoli puno manju promjenu jednog načina proizvodnje, sada je preokrenuta u jasnu svijest da jednog normalnog globalnog kapitalizma, na korist većine stanovništva Zemlje, više nikada neće biti! Na redu je masovno propitivanje ne samo granica kapitalističke društveno-ekonomske formacije, već i samog kapital-odnosa.