Socijalistička protiv kapitalističke Evrope

Očito, otvorilo se političko pitanje kako ljevica treba odgovoriti na krizu Evropske unije. Jer, o ničemu manjem od toga sada se više ne radi. Financijska, pa monetarna, općenito ekonomska, a onda valjda i društvena kriza u Uniji, sada je definirana i kao kriza EU-projekta samog. To više nije kriza u Grčkoj, sutra Portugalu, Italiji itd., nije samo kriza eurozone kao glavnog projekta monetarne unije (iako je ova najurgentnija; vidi diskusiju grčkog ekonomista Costasa Lapavitsasa), već je kriza cjelokupnog evropskog projekta, barem u mjeri kako je on definiran od 1992. i Mastriškog ugovora nadalje.

No, prije no što se možemo upustiti u odluke za ili protiv EU-a, o čemu će nas pitati uskoro, možda i više no samo jednom, treba riješiti ne jednu, već dvije nepoznanice u jednadžbi koja stoji pred nama. Prva je: što današnjoj ljevici uopće znači ideja Evrope? A druga, no ne manje važna: što je i tko je današnja evropska ljevica?

Lijeva strategija za Evropu

Počnemo li od kraja i zauzmemo li formalističku pozu, evropskom ljevicom možemo proglasiti sve one parlamentarne i izvanparlamentarne stranke koje su okupljene u neki od evropskih “klubova zastupnika” koji se smatraju lijevima. Bilo da su te stranke reformističke, nominalno socijaldemokratske i socijalističke, poput onih okupljenih u PES (Party of European Socialists), a o čijem je skupu 23. juna u Bruxellesu pisao Robert Perišić u “Globusu”, gdje spada i SDP. Bilo da su, barem deklarativno, revolucionarne, komunističke i socijalističke, kao što su one koje su baš pod imenom EL (European Left) svoj treći kongres održale krajem prošle godine u Parizu, a gdje, koliko nam je poznato, nikoga iz Hrvatske nije bilo (radni sastanak Balkanske mreže EL-a bio je u Sofiji 27. do 29. maja, no to nije ni vijest za kolonizirane hrvatske “euroatlantske” medije). Evropska ljevica je i novopokrenuta Stranka evropske ljevice (Party of the European Left), no to su i mnogi pokreti, poput Komiteta za oprost dugova Trećeg svijeta (Committee for the Abolition of the Third World Debt, CADTM), koji su se sastali i sastavili proglas 8. maja u Ateni (predugo bi bilo navođenje svih deset organizacija potpisnika).

Misleća ljevica, iako na marginama parlamentarnog života ili potpuno izvan njega, u zemljama članicama EU-a i onima koje to žele postati, baš zato što se s margine bolje vidi, a suprotno tvrdnjama razumljivo zlonamjernog mainstreama u rukama klasnog neprijatelja, nema problema s artikuliranjem uvjerljive strategije izlaska iz postojeće ekonomske krize. Lijevi i alternativni politički ekonomisti rekli su puno toga, a iščitavajući različite liste konstruktivnih prijedloga i rješenja, svatko se može uvjeriti da im je mnogo toga zajedničkog.

Jedni to zovu antikriznim frontom (Eric Toussaint), drugi internacionalističkim tranzicijskim programom (Özlem Onaran), no sve su to putevi dekonstrukcije EU-a kao panevropske kapitalističke tvorevine i stvaranja uvjeta za jedne federativne ekološko-socijalističke Sjedinjene Evropske Države budućnosti. Počevši s urgentnom raspravom o dugovima u eurozoni, lijevi odgovor na krizu ne može se zaustaviti samo na sanaciji dužničke štete – potrebno je poduzeti puno više različitih mjera u mnogim područjima.

Antikrizni evropski front

Jedan od prijedloga grupira rješenja u osam područja:

1. Suočenje s dugovima otpisivanjem njihova nelegitimnog dijela. To znači da je dobar dio javnih dugova zemalja članica EU-a rezultat ne samo svjetske krize 2007-2008, već i špekulativne politike privatnih ulagača i investitora u suradnji s centralnim institucijama evropske financijske politike, od kojih su povoljno posuđivali novac, da bi im ga sada ponestalo. U tom kontekstu je Pakt o stabilnosti i rastu, dokument dogovoren između država članica vezano uz fiskalnu politiku, a koji govori o fiksiranju tečajeva i uvođenju jedinstvene valute ne bi li se osigurala fiskalna disciplina i tzv. Mastriški kriteriji konvergencije, postao, ako nije oduvijek i bio, neprihvatljivim. Zemlje s obje strane ruba EU-a postale su ucijenjene od strane špekulanata, MMF-a, Evropske komisije. Rješenje je neprihvaćanje pretvaranja privatnih dugova u javne, ograničenje udjela otplate u godišnjem proračunu i participiranje građana u nadzoru nad politikom otplate i pravljenjem nelegitimnog duga.

2. Zaustaviti planove štednje, jer nisu pošteni i samo produbljuju krizu. Da radnici, umirovljenici i nezaposleni spašavaju svojom štednjom interese kapitalističkih ulagača, o neplaćenom ženskom radu da i ne govorimo, politika je protiv koje se buni stanovništvo u gotovo svim evropskim metropolama.

3. Uspostava fiskalne i distributivne pravde. To uključuje zabranu zakonskih i poreznih oaza, borbu protiv poreznih prijevara koje stalno čine najveće i najuspješnije korporacije. To trebaju pratiti velika sniženja cijena svakodnevnih potrepština za mase, od prehrane, preko vode, struje, zdravstvenog osiguranja, javnog transporta i javno financiranog školstva, što se može riješiti aktivnom poreznom politikom spram tih važnih roba i usluga. Financijske transakcije treba oporezovati, naročito u međunarodnoj robnoj razmjeni. Sve te aktivnosti moraju biti javno nadgledane, a prekršitelji dogovora kažnjeni.

4. Regulirati financijska tržišta, zabraniti kratkoročne preprodaje i špekulacije u različitim vitalnim područjima. Diktatura financijskih tržišta mora prestati! Procjena prihoda mora biti javna.

Javna dobra vratiti društvu

5. Banke moraju preći u javni sektor i pod kontrolu građana. No, pošto dugove trebaju vraćati bankarski dioničari koji su ih i napravili, a to su privatne korporacije, nije svaka nacionalizacija u ovom trenutku suvisla (loš primjer je Allied Irish Bank). U budućnosti banke treba eksproprirati bez naknade sadašnjim vlasnicima.

6. Mnoge kompanije i usluge, koje su od 1980-ih godina tako nemilice privatizirane, treba ponovno nacionalizirati. Osim banaka, tu se prvenstveno misli na tešku industriju (gdje je još ima), ali i poštu, telekomunikacije, energetski i transportni sektor. Javna dobra, koja su plod zajedničkog rada generacija, treba vratiti društvu! Potrebna su nam nova javna poduzeća i usluge koje će odgovarati potrebama ljudi i ekološkim obzirima. To što izgleda da vlade gube sposobnost i volju da reguliraju ekonomiju dio je vladajućeg ideološkog pritiska. Kako drugačije protumačiti paradoks da jaka njemačka država naređuje drugim slabijim državama da se maknu iz privrednih područja u koja onda ulaze njezini puleni?

7. Potrebno je bolje regulirati i značajno smanjiti radno vrijeme radnica i radnika, stvarati nova radna mjesta, podizati nadnice i mirovine. Redistribucija bogatstva odvija se trenutno upravo obrnutim smjerom, no on vodi u ćorsokak. Rast nadnica nije samo put do osobnog blagostanja zaposlenih, to je i stvaranje sredstava za fondove socijalnog osiguranja i mirovine. Smanjenje radnog vremena nužno je i zbog političkih razloga izbavljenja od ekscesa potrošačkog društva rastom participacije ljudi u javnom i političkom životu, za što sve treba imati vremena.

8. Mnoge evropske ugovore treba ukinuti ili bitno revidirati. Posebno one koji se odnose na eurozonu i Evropsku centralnu banku, npr. članke 63 i 125 Lisabonskog ugovora koji zabranjuju kontrolu kretanja kapitala i svaku pomoć državama u nevolji. Pakt o stabilnosti i rastu treba u cjelini odbaciti. Ne samo da treba odbaciti sadašnji okvir, treba proizvesti novi. A to znači kroz stvarno demokratske procese doći do paktova solidarnosti među narodima, zapošljavanja i očuvanja okoliša. Monetarnu politiku treba stubokom izmijeniti. U Evropi baziranoj na solidarnosti i kooperaciji moći ćemo napustiti ovaj kompetitivi etos koji vlada na štetu masa. U suradnji među državama i solidarnosti među narodima na red će doći politika razoružanja, napuštanja NATO saveza i nestajanja “utvrde Evrope”, u stvarnoj solidarnosti s narodima Juga.

Naš zapleteni kontekst

Ovo je skica jednog mogućeg antikriznog evropskog fronta. Drugi internacionalni tranzicijski programi naglašavaju demokratsku, participativnu, eko-socijalističku i feminističku alternativu. Ukratko, jednu antikapitalističku agendu za Evropu. I tako se na kraju vraćamo na početak, na pitanje što ljevici danas znači ideja Evrope. Ako je svaka, pa i lijeva strategija, postupanje usmjereno k ostvarivanju određenog cilja a nakon dužeg planiranja, možemo reći da planovi postoje. Riskantno područje onda postaje ono taktike. Ako je strateško postavljanje ciljeva, barem okvirno, jasno, a jest, taktika bi trebala biti način kako ostvariti postavljene ciljeve. A tu počinju veliki problemi.

Uzmimo samo naš zapleteni kontekst. Naša strategija ili “vođenje vojske” (grč. stratos – vojska + ago – vodim) treba dokazati nemoguće: da je razaranje jedne federativne evropske socijalističke alternative, što je bila Jugoslavija, bilo opravdano i nužno da bismo se učlanili u – što? Jedan neoliberalni panevropski projekt koji će propasti ne usvoji li barem nešto od socijalističkog nasljeđa koje smo već jednom, uz malu pomoć evropskih i američkih prijatelja, razorili.

Francuska ekonomistica Catherine Samary, autorica nekoliko knjiga o unutrašnjem i vanjskom napadu na jugoslavensko samoupravljanje i uništenju Jugoslavije, nije nam u razgovoru mogla reći i umjesto nas odlučiti što bi sada, s obzirom na EU, nama bilo bolje činiti. Uputila nas je, prije negoli se sama poduhvati i te konkretne teme, na radove turske ekonomistice Özlem Onaran, koji sadrže njoj bliske stavove. Za Özlem Onaran mogućnosti opstanka i propasti eurozone, samog eura, ali i cijelog EU-projekta nisu tabu. Na jednom mjestu ona govori i kako ne bi trebalo podcijeniti snagu mogućih koalicija zemalja na rubu Evropske unije. Na koga li je mislila?

Iz proglasa Stranke evropske ljevice

Stranka evropske ljevice zahtijeva drugačiju Evropu;

Evropu koja kaže ne ratu i militarizaciji. Evropska ljevica je antiratna ljevica;

Evropu koja brani i obnavlja socijalne države, redistribuciju bogatstva, moći i utjecaja;

Evropu različitih kultura, slobode duha, otvorenosti svijetu. Evropska ljevica je kulturna ljevica, koja odbija povijesni revizionizam, jer je sposobna nositi se s vlastitom prošlošću kritički i odgovorno;

Evropu otvorenu svijetu koji se protivi kapitalističkoj globalizaciji. Evropska ljevica kritična je spram kapitalizma. Ona je antikapitalistička i nastoji oko transformacije društava s onu stranu kapitalističke vladavine;

Demokratsku Evropu. Evropska ljevica želi izvući politiku iz odaja vlasti i vratiti je društvu, na trgove i ulice, u rasprave građana, muškaraca i žena sviju dobi. Politika je dio pokreta i ona stvara stranke: stranke nastupaju u parlamentima i vladama; u različitim inicijativama i u izvanparlamentarnoj opoziciji; ona je protu-moć i oblikovna snaga. Spremna je biti odgovorna, što razlikuje stranke u širem društvenom diskursu.

Moramo raditi ozbiljno i pošteno sa svim ljudima koji zajedno s nama hoće kročiti ovim putem. U smislu izreke Carpe diem mi kažemo: socijalna, miroljubiva i solidarna Evropa treba našu intervenciju! Ovo je samo početak!

Klasne implikacije europske monetarne unije

Europska monetarna unija za sve zemlje koje u nju ulaze znači predaju monetarnog suvereniteta Europskoj centralnoj banci.* Ingerencije nad monetarnom politikom se izmještaju iz okvira pojedinih nacionalnih država na razinu nadnacionalne institucije. Vlade zemalja eurozone time gube važan instrument vođenja ekonomske politike. U kontekstu otvorene trgovinske zone koju EU predstavlja i s obzirom na velike asimetrije produktivnosti njezinih zemalja članica, to znači da iz raspoloživog arsenala otpada jedan od klasičnih instrumenata poboljšanja vlastite kompetitivne pozicije na stranim i domaćem tržištu, a time i instrument zaštite vlastite industrije i radnih mjesta – devalvacija.

Cijena radne snage

Pune implikacije gubitka tog instrumenta ekonomske politike postaju jasne kada se postavi pitanje o alternativama koje vladama i kapitalu pojedine zemlje ostaju na raspolaganju. Uz pretpostavku da tehnološki zaostatak u odnosu na produktivniju konkurenciju nije moguće kratkoročno poboljšati na temelju deklaracija čistog političkog voluntarizma (u koje posredno spadaju i mantre o “društvu znanja”), ostaje mehanizam smanjenja troškova proizvodnje. Konkurencija diktira tehnološki standard ispod kojega nije moguće ići, pa je to vrlo neplauzibilna meta “racionalizacije” troškova, a cijene ključnih sirovina u pravilu diktira svjetsko tržište. Preostaje samo cijena radne snage. Ona je od svih varijabli “najfleksibilnija” ili je – ako to nije ili još nije u dovoljnoj mjeri – takvom treba učiniti. A upravo to nam poručuju kampanje u korist “fleksibilizacije tržišta rada”. Ona na koncu ne znači ništa drugo nego da cijenu kompetitivne prilagodbe trebaju platiti radnici.

U tvrdnjama o “objektivnoj nužnosti” smanjenja plaća, dakle, tehnički gledano, postoji element istine: u postojećem monetarnom režimu eurozone za pojedine zemlje i kapital rezanje nadnica i drugih izdataka za radnike strukturno je zadano kao “najplauzibilnije”, ako ne i jedino “rješenje” ekonomskog preživljavanja. Prevedeno u političke pojmove, istina te “tehničke nužnosti” je istina klasne agende. Monetarni režim eurozone u svom sadašnjem obliku za cilj ima upravo transfer troškova među-kapitalističke konkurencije na radništvo.

Premještanje kontradikcija

Ideološki skrbnici takvog statusa quo rado ističu da se alternativa konkurentske devalvacije tečaja povijesno pokazala katastrofalnom: tridesetih godina 20. stoljeća “tečajni rat” je bio jedan od faktora koji je svijet gurnuo u smjeru kataklizme Drugog svjetskog rata. Ono što propuštaju spominjati je da “rješenje” koje za tu opasnost nude zahtijeva konkurentsku devalvaciju drugog tipa: utrku “unutarnje devalvacije” (kako ekonomska teorija eufemistički običava zvati smanjenje cijene jedinice rada): smanjenje cijene rada u jednoj zemlji stvara “objektivni” pritisak na druge zemlje (i jedinice kapitala) da joj se prilagode, ako ne žele gubiti utrku na tržištu i riskirati ekonomski bankrot. Što to dugoročno znači za problem efektivne potražnje može reći svaki kejnzijanac. Svatko tko je upoznat s Marxom dodat će: kapitalizam svoje kontradikcije ne rješava, samo ih premješta na višu razinu.

Tko će na koncu cijenu tih kontradikcija platiti – kapital ili većina koja je prisiljena prodavati se kapitalu za sve manje nadnice – ovisit će u velikoj mjeri i o tome do koje mjere se “tehnički problemi” poput monetarne politike percipiraju kao politički instrumenti klasne borbe. Novac nije samo “spona s društvom koju svaki pojedinac nosi u svom džepu” (Marx) nego, u doba monetarističkog konsenzusa, “autonomije” centralnih banaka pred mogućnošću političkog uplitanja većine putem demokratskog procesa i poodmakle neoliberalne ofenzive na standarde života većine radnika, sve očitije i oružje u rukama agenata klasnog interesa kapitala.

__________________

*Iznesene teze se u velikoj mjeri temelje na analizi Wernera Bonefelda. Vidi: Werner Bonefeld, Class and EMU:http://www.commoner.org.uk/bonefeld05.pdf

Stipe Ćurković

Strategije izlaza iz propalog projekta monetarne unije

Van iz eurozone

Na rubu diskusije o krizi u Grčkoj, razvila se i u mainstreamu diskusija o (ne)održivosti eurozone. No, ona je na teorijskoj ljevici prerasla u puno širu otvorenu debatu o (ne)postojećoj strategiji i taktici spram evropskog projekta, pa čak i spram evropejstva kao takvog. Zanimljiv primjer te rasprave odigrao se u seriji članaka objavljenih, između ostalog, na web-stranici International Viewpoint, koja nadilazi svoju funkciju glasila Četvrte (trockističke) internacionale.

Najprije je ekonomist Michel Husson iz Pariza objavio svoj prijedlog evropske strategije za ljevicu (“A European Strategy for the Left”), da bi mu, u posljednje vrijeme evropsko-medijski agilni grčki ekonomist Costas Lapavitsas replicirao već naslovom članka “Lijeva strategija za Evropu” (“A Left Strategy for Europe”). Polemiku je pokušala kompromisno zaključiti turska ekonomistica na radu u Velikoj Britaniji Özlem Onaran, zalažući se za međunarodnu tranziciju prema antikapitalističkoj Evropi (“An internationalist transitional program towards an anti-capitalist Europe).

Omađijani evropejstvom

Polemički najprovokativniji su stavovi Lapavitsasa koji, poput naše anti-EU ljevice u nastajanju, uvjerljivo prokazuje nemogućnost reformiranja ovakve Evropske unije, baš na primjeru krize eura (a ne nikakve “grčke krize”). Euro je medijator svjetske krize u Evropi. On nije samo zajednička valuta, već je, marksisti bi to morali znati, i svjetski novac. On je smišljen kao platežno sredstvo, ali i kao rezervna valuta kojom upravljaju najjače države i financijske i poslovne institucije EU-a. Kroz euro se kristaliziraju tenzije i neravnoteže evropskog kapitalizma te je on postao epicentar krize. A to je tipično za svjetski novac, koji više nije zlato. Za razliku od dolara, nacionalne valute koja ima svjetsko važenje zahvaljujući imperijalnoj snazi SAD-a, iza eura ne stoji ni potpuno suverena centralna banka ni homogeno novčano tržište. Njega protežira vladajuća klasa u centru, posebno u Njemačkoj, koja ima kratkoročne koristi od produbljivanja razlike između centra i periferije EU-a. Rascjep su prouzročili veliki tokovi kapitala, koji su se iz centra slijevali u periferiju, uglavnom u formi bankovnih kredita. Tako je nastalo ogromno zaduženje, unutrašnje i vanjsko, javno i privatno, u zemljama poput Grčke.

Svjetska kriza, recesija i državne intervencije odrazile su se i na sve dimenzije dugovanja. Nastala je bankarska kriza koja prijeti uništiti euro. Odgovor evropskih vladajućih klasa je njegovo spašavanje. Da bi se to postiglo spašavaju se banke izložene dugovanjima periferije. Teret krize prebacuje se na radne mase i klasni karakter krize postaje očit. Očit postaje i imperijalni interes centra eurozone. To je potencijalno revolucionarni trenutak, misli Lapavitsas, koji se događa rijetko u životu, i ljevica ga ne smije propustiti. No, evropska ljevica kao da je potpuno omađijana evropejstvom, čije ideje joj se čine većima od socijalističkih, pa se boji otvoreno oponirati svima očitom imperijalizmu. Umjesto revolucionarne negacije, ide se u reformističku potragu za “dobrim eurom”, na tragu čega je formirana i nova Stranka evropske ljevice. U strahu od nacionalizma i izolacionizma u slučaju kolapsa eurozone, evropska ljevica ili potpuno zanemaruje klasni karakter sadašnjeg EU-projekta (ne dijelimo se na centar i periferiju, svi zajedno za socijalističku Evropu i slične fraze možete naći na web-stranici PES-a) ili ga nipodaštava (veći dio tzv. komunističke ljevice, okupljen u EL).

Tu poziciju Lapavitsas vidi kao iluziju postojanja “revolucionarnog evropeizma”, političku strategiju obaranja kapitalizma na navodno privilegiranom terenu tzv. evropskih integracija. To bi možda imalo smisla da ljevica zahtijeva i jaku unitarnu ili federalnu (socijalističku) evropsku državu, no ona to ne čini. Umjesto toga favorizira se konsenzualno dogovaranje reprogramiranja dugova, bez dubljeg zadiranja u mehanizme eurozone. Očekivati da Evropska centralna banka i euro-obveznice nešto riješe, bez radikalnih promjena u poreznoj i bankarskoj politici zemalja članica EU-a, posve je iluzorno.

“Bolni rezovi” neće uspjeti

Radikalna lijeva strategija mora se truditi oko promjene naglaska izlaza iz krize s kapitala na rad. Umjesto fascinacije nefunkcioniranjem sadašnjih institucionalnih rješenja, za početak treba priznati klasne i imperijalne interese centra.

Radni ljudi ni u centru ni na periferiji eurozone nemaju od nje koristi. Upravo suprotno: nastojanje da se od eura stvori svjetski novac od početka je pogoršavalo položaj radničke klase u Evropi. Ljevica već može govoriti da mjere štednje i svi oni “bolni rezovi” koji se smišljaju u centru neće uspjeti! Dugovi će se sve više u depresivnim privredama morati u jednom trenutku ili radikalno prestrukturirati ili oprostiti. Klasna borba vodit će se oko kontrole financijskog sistema. Ne radi se samo o (ne)mogućoj nacionalizaciji banaka, već i o radikalnom prevrednovanju njihove uloge i stavljanja u službu društvenog, a ne privatnog interesa. Uređivanje domaće potrošnje, infrastrukture i javnih servisa (zdravstvo, školstvo…), treba biti, baš suprotno vladajućem neoliberalnom društvenom nasilju, prioritet razvoja.

Izlazak iz eurozone, poput onoga što na većoj trećesvjetskoj skali uporno zagovara Samir Amin svojim terminom delinking, mora biti dio radikalne lijeve strategije povratka interesu rada, a ne kapitala.

Nevolje s monetama, nakon napuštanja eura, bit će manje od oslobođenja proizvodnog sektora od gušenja štednjom. Ukratko, treba smišljati prijelazne mjere za strategiju izlaza iz propalog projekta monetarne unije i propale ideologije evropeizma. Ako to vrijedi za Grčku, koliko tek vrijedi za zemlje bivše Jugoslavije? S. P.