Sol umjesto “Vegete”
TBF: “Pistaccio Metallic” (Dallas Records, 2011)
Mislio sam da sam ja blijed, a onda sam vidio ostale, kaže u jednom romanu Mike Hammer. Domaća pop-scena lako je provjerljiva tijekom Porina i svatko iole normalniji zna o čemu se tu radi, kakva je to velika nužda kroz gusto granje. U zemlji koja se pobrinula obesmisliti svaki pošteni posao, pa je onda namjera da se nešto postigne unaprijed sistemski deplasirana, a zemlja je to koja si ama baš u svemu tepa da je pri europskom vrhu ili tu negdje, u zemlji koja, na koncu, kani pomagati ostalima u regiji da se i oni uspnu tako visoko, e u takvoj jednoj uspavanoj ljepotici jedna od prvih kolateralnih žrtava ovog do neba vapijućeg cinizma bila je zdrava ljudska pamet. Koju je, kako je tekao uspon Hrvatske na sam vrh svega i svačega, bilo sve teže naći čak i u proizvodima takozvane alternativne scene, kamo se ugnijezdila umjetnička varijanta rakije šljivovice, psihodelija ili, kako pjevaju TBF, The Beat Fleet, ovog najboljeg seruma, u pjesmi “Grad spava”.
Strategija nepretencioznosti
Ova pjesma ogledni je primjer TBF-a u dobroj kondiciji: slike iz oka prebačene na papir, nikakvi dodaci – TBF kuha bez “Vegete”, bez čežnje, bez lažne nade; velika je frka i priličan posao, možda jedini bitan, može se svesti na prikaz jasno viđene slike, sve ostalo valja ostaviti varalicama, onima gore.
I da krila su dovoljna za u nebo se vinit, tad letile bi kokoške i pingvini… kažu u “Uspavanci”, gdje pretresaju modele ljudskog razmišljanja o prapočelima i ljubavi, pa još: Moja krila su plućna, za tebe dišem i živim.
Znači, kada su u pitanju slike neopterećene suvišnim artizmom, TBF su i dalje pri samome vrhu scene na ovim prostorima. Zdravlje ih nije napustilo i koliko god i kakvo god njihovo trenutačno stanje inspiracije bilo, koplje su iznad većine Iznoguda koji “drmaju” scenom.
Oni i dalje imaju sposobnost da vas sruše na pod jednom jedinom slikom, jednim uspjelim stihom, jednom stvari koju su kao živ i upečatljiv prizor pokupili s ulice. Miljenko Smoje je tako pisao svoje žive knjige, još neoštećene vremenom. TBF-u se ova strategija neambicioznosti i nepretencioznosti višestruko isplatila, nekako su baš time zahvatili svoj komad umjetnosti. Smoje u jednom tekstu gleda nagu Njemicu na plaži i onda zapisuje kako je pomislio: E, da sam Sunce, pa da te i ja opalim. Slično zvuče i tekstovi ove skupine: kao da su tijek svijesti, unutarnji monolog bez nekog pretjeranog cenzuriranja onoga što doista mislimo kada prođemo trgovima i uličicama mjesta u kojemu živimo. Tako da su oni prije svega kroničari, tako zvuče Sašini stihovi.
Sve im je hranjivo
Glazbeno tu ima svega, u semplovima se miješaju natruhe narodnjaka, trip-hopa, moguće je u pojedinim otvaranjima pjesama osjetiti duh countryja, glazba im je bez predrasuda, oslonjena na funk koji se u njih grana u tri-četiri glazbena smjera; očito da se radi o ljudima koji nisu žanrovski sljepići, nego uzimaju sa svih strana. Sve im je hranjivo.
Kažeš, osam godina ti ne znači ništa? Kurvo, odsad te gledam kroz nišan, stihovi iz pjesme “Mater”, ma koliko opisivali gadnu životnu priču, izmame i osmijeh. Duha imaš ili nemaš, njega nećeš steći, ma što činio. Možeš steći imanja, titule, ali ako ova sol fali, neće ti sva “Vegeta” svijeta pomoći.
The Beat Fleet su trenutno najbolji domaći dokaz ovog okrutnog aksioma zbog kojeg su kod nekih naroda kriminalci i generali na suprotnim stranama, a u nas su čak i krimosi takvi jadnici da se ne usuđuju krasti prije nego postanu premijeri ili gušteri s hrpom čvaraka na ramenu. TBF to znaju i o takvom stanju duha prave pjesme.