Ta neizgovoriva riječ genocid

Srpskim zlodjelima nad hrvatskim narodom nema kraja. Nije im dovoljno što im hrvatska vlast zbog toga što su od nas izgubili rat, isplaćuje ogromne novčane iznose, kupuje stanove, dijeli preko 200.000 nezasluženih mirovina, nego sada traže odštetu i za izmišljeni genocid u Jasenovcu. Srbi su izvršili genocid nad Hrvatima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Srbi su izvršili agresiju na Hrvatsku i 1991. isto kao što su ustali i protiv NDH kao države, a nisu ustali protiv režima, kako oni kažu.

To su riječi kojima je Josip Miljak, predsjednik HČSP-a, na internetskim stranicama svoje stranke komentirao donošenje banjalučke deklaracije kojom se od Republike Hrvatske traži da prihvati povijesnu odgovornost za genocid nad Srbima, Židovima i Romima počinjen u NDH. Na stranu što je sama deklaracija sročena kao najobičnija nacionalistička provokacija, jer je sastavljačima dobro poznato da Hrvatska nije sljednica NDH, nego je Ustavom definirana kao država čiji su korijeni u ZAVNOH-u i antifašističkoj borbi. Više od provokacija usijanih glava iz Republike Srpske, ovdje nas zanima to što se notorne povijesne činjenice, poput genocida nad Srbima u NDH, u današnjoj antifašističkoj Hrvatskoj dovode u pitanje.

Ciničan odgovor MUP-a

Nedavno je “Hrvatski list” u više brojeva ismijavao ideju komemoracije u Jadovnu i posjet predsjednika Srbije Borisa Tadića, koji je tamo odao počast svom djedu. Jadovno je bio toliki zločin da su, prema riječima Slavka Goldštajna, koji je tamo izgubio oca, i sami ustaše bili prisiljeni uskoro ga zatvoriti, pa čak i kazniti zapovjednika logora. Za razliku od brojnih hrvatskih političara, povjesničara, novinara i javnih ličnosti, Goldštajn se ono što se Srbima događalo u NDH ne libi nazvati pravim imenom.

– Odnos hrvatskih, točnije ustaških vlasti prema Srbima bio je genocid i u to nema nikakve sumnje. On je, na sreću, samo djelomično proveden, ali to je bio pokušaj potpunog genocida. U Hrvatskoj su na djelu ignoriranje i šutnja o tim zločinima, pa i njihovo ublažavanje. Potrebno nam je otvoreno suočavanje s prošlošću – kaže Goldštajn.

Kao primjer odnosa velikog dijela hrvatskih povjesničara prema zločinima u NDH i genocidu nad Srbima, on ističe Hrvatski institut za povijest, u kojem smatraju kako nema potrebe o tome govoriti jer je već sve rečeno, te da se treba okrenuti komunističkim zločinima, o kojima se šutjelo.

Kada se govori o Drugom svjetskom ratu, riječ “genocid” teško prelazi preko usta povjesničara, a pogotovo političara. Najbolji primjer je Jasenovac. Na posljednjoj komemoraciji tamo su govorili predsjednik Ivo Josipović, predsjednica Vlade Jadranka Kosor i predsjednik Sabora Luka Bebić. U njihovim govorima bilo je puno riječi o žrtvama i zločincima, ali genocid nije spomenut. Nekako je taj pojam teško prevaliti preko usta, čak i u Jasenovcu, gdje je pobijeno 20.000 djece mlađe od 14 godina.

Također, godinama traje revizija činjenica o narodnom ustanku 1941. u Srbu. “Hrvatski list” u svom zadnjem broju taj ustanak proglašava “pobunom četnika, komunista i talijanskih fašista protiv Hrvata i Hrvatske”. Tekst potpisuje Zlatko Begonja iz Zavoda za povijesne znanosti u Zadru.

U Hrvatskoj postoje zakoni protiv širenja vjerske, nacionalne i rasne mržnje, ali ih nitko ne primjenjuje. Na pitanje upućeno Krunoslavu Borovcu, načelniku MUP-ova Odjela za odnose s javnošću, zašto policija ne zatvori prodavaonicu koja nasuprot zagrebačke katedrale prodaje ustaško znakovlje kao turističke suvenire i zašto vlasnika ne uhapsi zbog širenja mržnje, Borovec odgovara da u zakonima nigdje ne piše da je to znakovlje zabranjeno. U tom sramotno ciničnom odgovoru ogleda se pravi odnos hrvatskog društva prema ovom problemu.

Primjer Njemačke

Izokrenuta tumačenja povijesnih događaja nisu samo specifičnost Hrvatske. I druge države u regiji pate od sličnih bolesti. Tako se u Srbiji četnički pokret u posljednjih 20 godina uzdiže na pijedestal antifašističke borbe, dok je u Bosni i Hercegovini, najvećoj žrtvi posljednjih ratova, situacija još gora. Tamo se i partizanski pokret podijelio po nacionalnom ključu, pa oni koji su na Sutjesci ginuli zajedno, danas obljetnice obilježavaju razdvojeno. U BiH su registrirana brojna četnička udruženja, Mostar i druga hrvatska mjesta puna su ulica s imenima ustaških koljača, a negiranje genocida u Srebrenici događa se u Republici Srpskoj gotovo svakodnevno.

Da može i drugačije svjedoči primjer Njemačke, gdje postoje zakoni kojima se kažnjava negiranje genocida, pa bi Miljak, Begonja i slični tamo došli pod udar pravosuđa. Nijemci idu toliko daleko da predlažu oduzimanje djece roditeljima koji ih odgajaju u nacističkom duhu. “Kada ideološki utjecaj dosegne takvu razinu da prijeti djetetovoj dobrobiti, država i javne institucije moraju pronaći rješenje situacije”, tvrdi Ginter Hofman, stručnjak za prava djece.

Naravno, teško je povjerovati da će se ova ideja provesti u djelo, ali je isto tako teško ne upitati se u kakve će ljude izrasti ona djeca koju godinama viđamo s mamom i tatom u ustaškim uniformama na blajburškim komemoracijama.

Pojam genocida prihvaćen je samo prigodno

Prema riječima povjesničarke Zorice Stipetić, bivše predsjednice Savjeta Spomen-područja Jasenovac, u Hrvatskoj je u proteklih 20 godina na djelu revalorizacija, pa i revizija povijesti, posebno suvremene. Povijesna objašnjenja usklađuju se s politikom, pa se povijesna istina prilagođava.

– Danas se kao simbol genocida – simbol koji nije rado prihvaćen – doživljava koncentracioni logor Jasenovac, premda materijalni dokazi ukazuju da su najstrašnije likvidacije bile na kućnim pragovima i u logorima Jadovno. Taj je genocid pripreman dugo i ideološki i politički programiran još prije rata, a i za prvih dana NDH, pa ipak je najstrašniji val narod zatekao nespreman. Danas je pojam genocida prihvaćen samo prigodno. U vrijeme dok sam predsjedala Savjetom Memorijalnog područja Jasenovac, trebalo je mnogo inzistiranja da se pojam genocida nad Srbima i Romima prihvati uz pojam holokausta nad Židovima, pa i tada, u tom ritualnom jednogodišnjem događanju, jedva da se spomene. U javnom se diskursu genocid nad Srbima uopće ne spominje. Umjesto toga, Jasenovac se veže uz Blajburg, iako su oba strašni zločini, ali zapravo su oprečni, i u toj krvavoj povijesti lakše ih je razumjeti kao uzrok i posljedicu. Također, danas se prešućuje i srpski udio u antifašističkom ratu. Mislim da će se teško priznati genocid nad Srbima, jer on ruši novoizgrađenu sliku uzroka i posljedica najnovije povijesti i Domovinskog rata, kao i iluzornu težnju da se i u ovom ratu, prepunom zločina i mračnih težnji nekih srpskih snaga za stvaranjem Velike Srbije na račun hrvatskih teritorija, konstruira optužba za genocid Srba nad Hrvatima – kaže Zorica Stipetić.