Tadić je najzaslužniji za hapšenje Mladića i Hadžića

Hannes Swoboda, austrijski socijaldemokratski političar, zastupnik je u Europskom parlamentu od ulaska svoje zemlje u Uniju 1995. godine, gdje obavlja funkcije potpredsjednika parlamentarne Progresivne alijanse socijalista i demokrata (S & D) i predsjedavajućeg Radne grupe za zapadni Balkan Odbora za vanjske poslove. Svoj status ovdašnje političke prominentnosti postigao je i definitivno ga učvrstio kao specijalni izvjestilac Europskog parlamenta za Hrvatsku. Swobodu za region ne vežu samo politički interesi, već i prijateljske veze, primjerice ona s prošle godine preminulim srpskim arhitektom Bogdanom Bogdanovićem.

Gospodine Swoboda, kada i kako ste odlučili postati dobra vila Balkana?

– (Smijeh.) Taj me dio Europe uvijek zanimao, ali iskreno, prave su se emocije pojavile tek kod tisućitog dana opsade Sarajeva. U to vrijeme, Beč se intenzivno angažirao u humanitarnoj pomoći Sarajevu, a ja sam sjedio u gradskoj vladi. To me iskustvo emotivno obilježilo: želio sam da se sklopi mir, vidjeti ljude kako se ponovno podnose, vidjeti kako nastaje novi Balkan.

Druge vile pomažu djevama u nevolji, dok vi nailazite na ratne zločince, recimo Gorana Hadžića…

– Hadžićevo hapšenje predstavlja kulminaciju u lovu na ratne zločince, konačno i on, posljednji sa srpske liste Haškog tribunala. Posebno je za Hrvatsku to važan čin, mnogi sada mogu pronaći mir. Ne mislim da mržnja i osveta doprinose rješenju problema, ali kazna za počinjene zločine nije ni jedno ni drugo. Progon i procesuiranje ratnih zločinaca ostaju kao neophodni zadaci.

Reforme još nemaju dubinu

Važno za Hrvatsku u smislu moralne korekcije prošlosti, no koliko je hapšenje Hadžića važno za Srbiju i njene europske šanse u budućnosti?

– Ne treba izgubiti iz vida tko je najzaslužniji za posljednji čin u lovu na međunarodno tražene ratne zločince na tlu Srbije – predsjednik Boris Tadić. On predstavlja jednu Srbiju, no nemojmo zaboraviti da postoji i druga Srbija, a njome teku nacionalističke struje jednako kao i prije. Upravo sam čitao o konfliktu između Tadića i njegovog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića koji je izbio oko voditelja srpskog tima za pregovore s Kosovom Borislava Stefanovića. Tenzije nisu nestale, čak i unutar Vlade Srbija ne djeluje kao da je ratne podjele ostavila iza sebe. Ali najvažnije je da Tadić, na ovaj ili onaj način, uspijeva ostvariti svoje planove: za posjeta Bosni našao je jasne riječi za Milorada Dodika, u susretu s Ivom Josipovićem ispričao se za Vukovar. Sve su to važni koraci. Znam da srpski nacionalisti to ovog časa niti vide niti vjeruju, ali Tadić će ostati zabilježen u povijesti kao netko tko je za svoju zemlju i širi region učinio dosta toga dobroga.

Nekako je teško zamisliti Jeremića kao vatrenog nacionalista…

– O tome ima više škola mišljenja.

Ili je to postao negdje usput?

– Kada je Kosovo u pitanju, da. Možda ne žestoki nacionalist u uobičajenom značenju te riječi, ali na primjeru Kosova on je definitivno zastupnik čvrste nacionalističke struje. Na koncu konca, nitko neće primiti Srbiju u EU dok Srbija ne prizna Kosovo, de facto ga prizna. Ali to je pitanje koje će se rješavati na kraju, a ne sada dok je sve još otvoreno.

Čemu uvoditi taj uvjet kada jedno izuzeće od pravila već postoji – dio Cipra je u Uniji, dio nije; stvar funkcionira iako nitko nikoga nije priznao, a čini se da u bližoj budućnosti ni neće?

– Primjer s Ciprom ne drži vodu, jer Turska kao jedna od strana u sporu nije članica Unije.

Ali gdje je tu srpska motivacija za priznanjem državne nezavisnosti Kosova kada je ne priznaju čak ni sve članice EU-a?

– Pitanje Kosova rješavat će se onog trenutka kada Srbija bude stajala pred vratima Unije, ne prije. Do tada će proteći još godine i nema nikakvog razloga da se problemu državne nezavisnosti Kosova prilazi s toliko nervoze. Ključ možda leži upravo u tom de facto priznanju s beogradske strane.

Kao predsjedavajući Radne grupe za zapadni Balkan identificirate glavne regionalne probleme na tri razine: kriminalitet pri poroznim granicama, divlju korupciju i slabo pravosuđe. U kojoj su mjeri to bile i hrvatske bolesti u toku pregovora?

– Proces formiranja efikasne međudržavne suradnje policijskih i pravosudnih organa unutar EU-a nije završen, u tom smislu Hrvatska nije zemlja koja bi u naročito negativnom svjetlu upadala u oči. Problem je puno širi – dovoljno je spomenuti npr. aktualni spor između Austrije i Litve oko bivšeg oficira KGB-a Mihaila Golovatova. Za prave reforme neophodno je vrijeme. Kada je o Hrvatskoj riječ, ona je pokrenula svoj pravosudni sustav, smjer je dobar, ali reforme su na površini, još nemaju dubinu. Zločini su u zadnjim ratovima počinjeni; znam da postoje granice i nacionalne posebnosti, što kooperaciju među pravosudnim sustavima zemalja sljednica bivše Jugoslavije čini apsolutno neophodnom. Ne smije se dogoditi da iz političkih razloga neki zločini budu tolerirani, zaboravljeni ili potisnuti.

Ima li srpska manjinska zajednica u Hrvatskoj još primjedbi koje bi se odnosile na funkcioniranje pravosudnog sustava, jesu li te informacije dolazile do vas?

– Primjedbi je s te strane malo i sve manje, što ne znači da su svi zadovoljni. Riječ je o osjetljivoj problematici. Podsjetimo na kontroverze s nekih suđenja nacističkim ratnim zločincima nakon Drugog svjetskog rata, pogledajmo najnoviji slučaj iz Mađarske kada je optuženi Šandor Kepiro, star 97 godina, i pored protesta iz Izraela oslobođen optužbi.

O tretmanu Sanadera

Problem je što ljudi optuženi za ratna zlodjela izgledaju tako krhki i zanemoćali kada pređu devedesetu, gotovo da je zločin osuditi ih.

– Upravo to kažem, ne smije se dopustiti da pređu devedesetu! Tu je i primjer suđenja ratnim zločincima 1950-ih godina u Austriji – optuženi su tada bili mladi i snažni ljudi, pa su opet nailazili na blag tretman. Mladost ne udjeljuje pravo na zločin, kao što ga starost ne ispričava. Da se vratimo na Hrvatsku danas – mislim da se ne bi smjelo prstom ukazivati na pojedina suđenja lokalnim ratnim zločincima i onda na osnovu toga zemlji atestirati opća negativna karakteristika nacionalnog pravosuđa! Zločin i kazna imaju više razina, to se dobro vidjelo u slučaju Ante Gotovine, kada je stanovništvo pravilo razliku između pravosudne obrade jedne osobe i njenog političkog značaja. Nije to ništa novo, oduvijek se zna da netko tko zastupa pravičnu stvar može unutar granica te pravične stvari počiniti neke vrlo nepravične, prvo ne isključuje drugo. U konačnici, sudovi sude za konkretna djela, a ne političke namjere – za to je zadužena povijest. Osim toga, ima i drugih oblasti relevantnih za hrvatsko pravosuđe, primjerice kakav će tretman dobiti bivši premijer Ivo Sanader, koji će se fakti naći na stolu, kako osigurati da to ne preraste u politički proces, hoće li se optužba kretati izvan činjenično definiranog prostora ili će, naprotiv, pokušati prešutjeti i prikriti neke elemente.

Može li bivši premijer Sanader uopće dobiti fer suđenje? On je sam izjavljivao kako nema povjerenja u hrvatsko pravosuđe.

– Vjerojatno ga ne bih ni ja imao da sam na njegovom mjestu! Ali, u principu mislim da može, to mora biti pravo suđenje, a ne politička osveta nad Sanaderom koju bi administrirali njegovi nekadašnji prijatelji ili, jednako loše, abolicija kaznenih djela počinjenih od strane njegovih postojećih prijatelja. Uostalom, taj će sudski postupak biti predmetom monitoringa EU-a, čak bih rekao njegov najuočljiviji dio.

Na hrvatskoj političkoj sceni čuju se jasni glasovi koji traže potpisivanje pristupnog ugovora prije parlamentarnih izbora u prosincu. Strah kako neka nova politička garnitura u ulasku u Uniju ne bi vidjela prioritet očito postoji. Dijelite li vi taj strah?

– Potpisivanje ugovora ne predviđa fiksni termin. Ipak, mislim da bi pitanje hrvatskog ulaska u Uniju trebalo držati striktno odvojeno od pitanja parlamentarnih izbora. Radi se o dva različita seta političkih izazova pred građanima Hrvatske, a ne jednom te istom.

Hrvatska je bila spremna za ulazak u Uniju još prije Bugarske i Rumunjske, koje sada izgledaju još manje spremne nego prije četiri godine. Čini se da je na djelu neka konfuzna procedura prijema?

– Uvijek kažem Hrvatima: Budite sretni da već prije pristupa Uniji imate ocjene iz svih značajnih oblasti. Poslije je “sjedni, jedan”, poslije je nevjerojatno teško ocijeniti progres jedne države, svi se nešto ženiraju, nelagodno im je reći nešto novim kolegama, zamjerke se gutaju, a loše ide na gore. Hrvatska sada možda osjeća snažan pritisak iz EU-a, poslije ulaska on se gubi i ulogu kontrolora preuzima civilno društvo na nacionalnoj razini, a ono je u Hrvatskoj neusporedivo snažnije nego što je bilo u Rumunjsko ili Bugarskoj.

Bosna nije Belgija

I drugi bi htjeli unutra, prije svega Bosna. Može li ona ući u međunarodne organizacije ovako podijeljena, iako njena podjela nije službeno sankcionirana?

– A kome bi to, kao, trebala koristiti podjela Bosne?

Čak i da se ne podijeli do kraja, ovakva kakva je sada, Dayton-Bosna nije ni unitarna ni federacija, a ni kao konfederacija ne ostavlja sjajan dojam. Što će EU s još jednim Ciprom, i to bez turističkih prihoda?

– Ne bih se složio da je današnja Bosna dejtonska, Dayton je u mnogim elementima promijenjen, on je to morao biti. Sada se postavlja pitanje kako ćemo doći do konsenzusa ili barem do veće kohezije u Bosni. Na Uniji je da, kao u slučaju Srbije s vizama, ponudi rješenja koja će svim stranama u Bosni olakšati put u tom smjeru. Fatalno bi bilo ako bi se zaključilo da se nakon Hrvatske dućan zatvara, da nema više novih članica. U tom slučaju zaista gubimo svaku mogućnost utjecaja na tamošnje prilike. Međutim, ako i pored evidentnih teškoća što ih Unija ima, vrata držimo otvorena, zadržavamo polugu kojom možemo usmjeravati budućnost Bosne. No, nemojmo precjenjivati moć Unije. Dok samo stanovništvo ne bude jasno reklo svojim političkim vođama da tako više ne ide, da mu je dosta permanentne svađe, nema puno toga što mi izvana možemo napraviti. Naravno, moguć je i suprotan rasplet, može Bosna ostati tako izolirana, nekakva skurilna država u mračnoj balkanskoj rupi. Probat ćemo još razgovarati s Dodikom, no to ide teško, u principu se ni on ni Zlatko Lagumdžija nisu do sada pokazali sposobnima dogovoriti kakav-takav kompromis. Belgija, primjerice, već dugo nema vladu, može čovjek reći, eto vidite, ni ona je nema a funkcionira. No Belgija je jedna relativno stabilna, bogata zemlja i može si dopustiti taj vic s egzekutivom, za Bosnu, uz njene kronične teškoće, to je fatalno.

Kada svoju domovinu Austriju premišljate u negativnim pojmovima, nabrajate termine kao što su fundamentalizam, konzervativizam, provincijalizam. Kako biste, u negativnim atributima, okarakterizirali nacije iz regiona pod vašom političkom brigom?

– Nacionalizam, politički atavizam, etnički diskurs koji natkriljuje sve druge teme, poput gospodarstva, zapošljavanja, budućnosti. U nekim je zemljama to jače, a u nekima slabije izraženo, ali generalno nitko da bi se glasno upitao: A što će za trideset ili više godina biti naš doprinos i vlastitom društvu i onom u globalnom kontekstu? Kakvu budućnost pružamo novim generacijama? Zašto smo fascinirani vlastitim nacionalnim tragedijama?

Zagovornik ste teze da politika mora biti i zabavna. Zašto su, recimo, europski nacionalizmi zabavni, a balkanski nisu? Vremenska blizina rata ne objašnjava fenomen u dovoljnoj mjeri jer, na kraju krajeva, nitko se nije tako izmasakrirao kao velike europske nacije između sebe.

– Razlika je u tome jesu li tragedije, bilo aktivno počinjene ili pasivno doživljene, našle svoje mjesto u javnom diskursu pojedinih nacija, jesu li se narodi bavili vlastitom ulogom u širokim povijesnim dimenzijama s katastrofalnim kontekstom. Uzmite Nijemce, niti jedna nacija u Europi nije na taj način pretresla i osvijetlila vlastitu povijest kao što su oni. Točno, bili su natjerani na to, ali djelomice je taj proces kolektivne introspekcije bio i dobrovoljan. Francuzi im nisu ni blizu, Englezi još manje. Ali, uopćeni pogled na velike europske nacije otkrio bi kako se sve trude u prosvjetiteljskom maniru osvijetliti vlastitu prošlost, u smislu – sada zaključujemo to mračno poglavlje, a onda je opća zabava, happy hour! Osim toga, u njihovom se slučaju uvijek znalo tko je pobijedio, a tko izgubio. No, to je samo dio odgovora. Ne treba zaboraviti da se najveći dio ratnih tragedija i katastrofa u kojima su prominentno figurirale europske nacije događao na tlu drugih država, dok balkanske nacije nisu posebno dobro prošle u toj vrsti knjigovodstva – taj se region politički formirao kroz serije građanskih ratova, često bez jasnih pobjednika i gubitnika. Tu činjenicu obraditi i postići konsenzusnu kolektivnu psihu istovremenog praštanja i kajanja veoma je teško – tu je malo prostora za zabavu i smijeh. Koliko je u Hrvatskoj onih koji se smiju na pojavu jednog Gorana Hadžića?