Tko je skrivao Hadžića?

Još su u ponedjeljak, 18. srpnja ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić, direktor policije Milorad Veljović i glasnogovornik srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine Bruno Vekarić energično demantirali da je uhapšen posljednji haški bjegunac Goran Hadžić, da bi samo dva dana kasnije, 20. srpnja vlasti slavodobitno objavile da su ga našle u selu Krušedolu na Fruškoj gori u trenutku kad je od svoga jataka trebao preuzeti novac.

U Specijalnom sudu za ratne zločine preuzeo je hašku optužnicu, istražni sudac toga suda potpisao je rješenje o ispunjenosti njegova izručenja Haškom tribunalu. I on i njegov odvjetnik Toma Fila odrekli su se prava žalbe na to rješenje, posjetila ga je bračna i izvanbračna obitelj, nadležni su ga odvezli i do Novog Sada da vidi nepokretnu majku i trudnu kćer i ravno odande je prebačen na aerodrom “Nikola Tesla” odakle je, tri dana po hapšenju, odletio put Den Haaga.

Pod velom tajne

Glavni haški tužitelj Serge Brammertz, pozdravljajući dolazak posljednjeg haškog optuženika pred Tribunal, kazao je da od srbijanskih vlasti očekuje objašnjenje činjenice da su se Ratko Mladić i Goran Hadžić uspješno skrivali tolike godine, što bi bilo nemoguće da nisu imali pomagače. Ta je izjava bila očekivana, jer je tek nekoliko dana prije hapšenja Gorana Hadžića ministar policije Dačić izjavio čudnu stvar: da nitko nikada nije zatražio istragu o tome tko je Hadžiću 13. srpnja 2004. godine dojavio da je toga dana protiv njega na snagu stupila tajna haška optužnica!

Njegov je bijeg toga poslijepodneva snimljen: njegova kuća u Novom Sadu bila je, naime, neko vrijeme prije toga pod prismotrom Bezbednosno-informativne agencije (BIA), i to 24 sata dnevno. Toga dana Hadžić se motao po dvorištu kuće, odjeven u kratke hlače i majicu, kada mu je zazvonio mobilni telefon. Netko mu je nešto rekao, on je ušao u kuću i ubrzo izašao odjeven i s torbom, sjeo u automobil koji ga je već čekao i otišao u nepoznato. Kamo, ni danas nitko – pa navodno ni vlasti – ne zna.

Optužbe, doduše nezvanične, išle su tada do samog vrha države, do Ministarstva vanjskih poslova, ali javnost nikada nije saznala da li se neka istraga o krivcu za Hadžićev bijeg uopće vodila. I skrivanje Ratka Mladića i dalje je obavijeno velom tajne, iako se zna da mu je do pred koju godinu na raspolaganju bila vojna i državna pomoć.

O Hadžićevom skrivanju također nismo saznali previše. Obraćajući se novinarima nakon vijesti da je Hadžić konačno dolijao, predsjednik Srbije Boris Tadić preventivno je odbacio nagađanja da se ovaj skrivao u manastiru u Krušedolu i da mu je u skrivanju pomagala Vojska Srbije. Potom je tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević dao šturu informaciju da su službe pratile trag jedne slike slavnog slikara Amadea Modiglianija, koju je navodno za račun Hadžića, od novca “zarađenog” na pljački nafte u Đeletovcima i hrastova u Slavoniji, sve u dealu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, u Parizu kupio njegov kum. Taj, pak, tvrdi da je slika njegova, da je procijenjena na sumu koju država nije bila spremna platiti za otkup, te da je pokušava prodati na inozemnom tržištu. Inače, oko autentičnosti te slike ima dosta dvojbi.

Bez kamena oko vrata

Sve će to Hadžić imati prilike objasniti pred Haškim sudom, gdje se već pojavio početkom ovoga tjedna, kada je zatražio (kako to predviđaju haška pravila) dodatnih mjesec dana za upoznavanje s predmetom, kako bi se mogao izjasniti o optužnici – ako u međuvremenu Haški sud ne donese odluku da ga izruči Hrvatskoj, koja je podnijela takav zahtjev.

No, to je teško očekivati. Haški tribunal ima prvenstvo pred svim domaćim pravosuđima, a Hadžić u rukama drži i jak argument: hrvatski su ga dužnosnici i javnost već unaprijed proglasili krivim i ratnim zločincem, iako mu suđenje još nije ni počelo, dok “svoje” prvostupanjski osuđene generale i dalje nazivaju “herojima, a ne zločincima”. Osim toga, Haški tribunal teško može bez njega zaokružiti postupke koji se vode protiv njegovih sudrugova iz srbijanske policije, Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, čije je suđenje u već poodmakloj fazi.

U svakom slučaju, Srbija se sada napokon, bez haškog kamena oko vrata, može posvetiti evropskom putu. Valja sačekati jesen, pa vidjeti da li će hapšenje posljednje dvojice odbjeglih biti dovoljno da uz vjerojatno zeleno svjetlo za status zemlje-kandidatkinje Srbija dobije i datum početka pregovora.