U sjeni novih bogataša

Ljeto je vrijeme festivala. U sjeni puno poznatijih jadranskih kazališnih festivala, Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara, nešto južnije žilavo egzistira još jedan festival – Grad teatar Budva. Osnovan je prije 25 godina, kada je bivša država već polako išla svome kraju i kada se u Budvi još vjerovalo da se ljetnim vatrometom muzike, glume i plesa može pobjeći od zlokobne stvarnosti koja je nadirala.

Mora se priznati da je tih kasnih 1980-ih Budva zaista bila na vrhu jezika vremena: na književnim večerima vrelih budvanskih noći mogli su se vidjeti Juan Octavio Prenz i Luko Paljetak, na jednom kraju grada igrala bi se predstava “Tit Andronik” Ljubiše Ristića, a na drugom “Aleph” Branka Brezovca ili “Bolero” Damira Zlatara Freya.

Neobabilonski stil

U Budvi su tih godina režirali Haris Pašović, Rahim Burhan, Vito Taufer, Nada Kokotović i mnogi drugi. Na svakom kantunu događalo se nešto, publika je mogla dotaknuti omiljene glumce, diskusije su trajale do u sitne sate, a na spavanje se išlo pred jutro.

Budvanski festival održavao se i ratnih godina i traje sve do danas, ali se okolni socijalni i kulturni pejzaž okrenuo na glavu. U Budvu se uselila jedna nova, agresivna kultura cajki i turbofolka koja trešti iz kafića, s ljetnih terasa i brodova. Ljupki grad na Mediteranu pretvorio se u stjecište moćnika raznih fela, s džepovima punim novca o čijem se porijeklu ne smije pitati. Armija jeftinih turista zaposjela je bučne kafiće uz plažu, a novi bogataši u automobilima zatamnjenih stakala odlazili su na skupe destinacije, sve do Svetog Stefana. U Budvi su počeli nicati privatni hoteli, glamurozne vile i kičasti apartmani, a taj ju je neobabilonski stil pretvorio u arhitektonsko ruglo. Tajkuni iz Rusije kupovali su zemljište i nekretnine ne pitajući za cijenu i praktički su preplavili Budvu, pa je danas najnormalnije da su mnogi natpisi u ovom gradu ispisani na crnogorskom i ruskom jeziku.

U takvoj atmosferi nekog vulgarnog hedonizma, kazališni se festival bori ne bi li nadjačao moć novca, roštilja i narodnjaka. Glumci već kao tužnu anegdotu pričaju kako im na otvorenoj sceni, usred Shakespeareovih rečenica, ulijeću stihovi Cece Veličković ili kako Čehovljevu melankoličnu tišinu razbija urnebes s obližnjih terasa. Ipak, festival tvrdokorno živi dalje, ne propuštajući da svake godine proizvede pet novih premijera i dovede poneko zanimljivo ime.

Jedna od ovogodišnjih premijera bio je Čehovljev “Višnjik”, u kooprodukciji s Jugoslovenskim dramskim pozorištem iz Beograda i u režiji Dejana Mijača. Priča je poznata: aristokratska porodica tone u dugovima jer se ne zna nositi s novim vremenom, ali višnjik, uz koji je emotivno vezana, ne želi prodati jer joj je ponos važniji od novca.

Ispred Svetog Stefana

Komad u kojem su na jednoj strani visoko obrazovani ljudi plemenita roda, a na drugoj vikendaši i trgovci nekretninama, odigran je na plaži ispred turbo skupog Svetog Stefana, čime je masnim slovima podcrtana motivacija njegova uprizorenja baš na budvanskom festivalu.

Predstava vrvi dobrim glumcima, od Jasne Đuričić (Ranjevska) i Borisa Isakovića (Lopahin), preko Jelene Đokić, Nade Šargin i Hane Selimović, do Svetozara Cvetkovića i Branka Cvejića. Kostimograf je bio Leo Kulaš, a scenograf Darko Nedeljković: na gotovo praznoj pozornici, bez puno dekoracije i velikog patosa, budvanski “Višnjik” sveden je na ono bitno. Glumci sjede na pozornici poput jata zalutalih ptica, a čitava predstava protječe u atmosferi da je nesreća naše prirodno stanje i da se protiv lošeg vremena ništa ne može učiniti. Na kraju priče, imanje odlazi na bubanj da bi se prodalo vikendašima, a ljudi plemenita roda pretvaraju se u sluge novih bogataša.

Na pozornici se gase svjetla, publika se polako razilazi, dok nebom šaraju reflektori budvanskih koktel-barova. Na Balkanu je pala još jedna vrela noć…