Usta puna štednje

Uloge su podijeljene na isti način, bez obzira na to igra li se predstava u Americi ili Grčkoj. Kao u starim filmovima s Divljeg zapada, točno se zna tko nosi bijeli, a tko crni šešir; tko je plemeniti blijedi jahač, a tko je ružan, prljav i zao. Ti drugi, dakle negativci, uvijek su ljudi s ulice, kako ih naziva američki nobelovac Pol Krugman, odnosno obični, mali ljudi, kako ih se definira kod nas. Oni navodno stalno traže i uzimaju više nego što im pripada, ucjenjujući svojim nerazumnim zahtjevima jadne i slabe političare. Poput drumskih razbojnika, oni otimaju novac i privilegije, čime su poremetili cijelu svjetsku ekonomiju. Zato je normalno da sada, kad se drama približila klimaksu, oni plate cijenu svoje rastrošnosti i neodgovornosti.

Mediji su već mjesecima puni Grčke, čiji su stanovnici žigosani kao posebni slučaj lijenih raspikuća. Mnogo se bolje ne govori ni o Amerikancima. I oni su, navodno, krivi za ogromni deficit u koji je upala njihova zemlja. I oni su, navodno, ucjenjivali svoje političare i birali samo one koji su udovoljavali njihovim željama. Ali u Americi je lakše slijediti trag novca koji, ne treba se previše iznenaditi, vodi do nekih drugih mjesta na kojima su se donosile odluke, kobne za nacionalnu ekonomiju. To se nije dešavalo ni na biralištima niti u dnevnim sobama običnih ljudi, već u kabinetima i konferencijskim dvoranama, gdje su male ali utjecajne grupe odlučivale o raspodjeli i potrošnji nacionalnog dohotka. A tu ljudi s ulice, koje se sada okrivljuje za sve nevolje, nisu dobivali ni novac niti privilegije.

Američki slučaj

Golemi američki deficit ima tri izvora. Prvi i najveći, suprotno onom što bi se očekivalo, nisu ratovi, već smanjivanje poreza za najbogatije Amerikance što je, čim je preuzela vlast, provela administracija bivšeg predsjednika Džordža V. Buša. U proteklih deset godina to je povećalo američki deficit za oko dvije tisuće milijardi dolara. Taj novac nisu uzeli glasači koji navodno svojim zahtjevima ucjenjuju političare, već utjecajna manjina, dovoljno bogata da financira izbornu pobjedu. Tek na drugom mjestu su dva skupa američka rata, u Iraku i Afganistanu, na koje je ukupno potrošeno oko tisuću i sto milijardi dolara. Dakle, tek polovica iznosa koji je završio u džepovima najbogatijih.

Treći uzrok deficita, špekulantske hipotekarne kredite, omogućila je deregulacija financijskog poslovanja što, također, nije posljedica zahtjeva birača i običnih, navodno rasipnih Amerikanaca. I tu je glavnu ulogu odigrala grupica zainteresiranih bankara i utjecajnih političara. Ljudi koji su zbog toga ostali bez svojih domova samo su kolateralne žrtve, brojnije od onih u Iraku i Afganistanu. Ali barem im je ostala glava na ramenu.

Političari koji su donosili odluke s kobnim posljedicama, kao i eksperti koji su ih zagovarali, i dalje, međutim, vode glavnu riječ. Oni opet imaju gotovo rješenje, koje nameću sa svim svojim političkim i stručnim autoritetom. To rješenje je oštra štednja, u prvom redu na plaćama, mirovinama i svim socijalnim izdacima. Optužbe na račun malih ljudi i njihovih privilegija služe kao opravdanje takve politike.

Upravo po tome, europska se praksa savršeno podudara s Američkom. Grčka je upravo sjajan primjer. Nitko nije tako žestoko kao Grci optužen za lijenost, nerad i velike, nezaslužene privilegije. Londonski “Ekonomist” nedavno je objavio tekst s karakterističnim naslovom: “Sjeverna svjetlost, južni križ”. Aluzija je više nego jasna. Nekoliko zemalja južne Europe, na čelu s Grčkom (tu su još Portugal, Španjolska, pa i Italija), postale su križ na leđima Europske unije. Najnovija prognoza Europske komisije predviđa da će grčki javni dug do kraja godine narasti na zastrašujućih 158 posto bruto domaćeg proizvoda. Beskrajna litanija javnih optužbi na račun neodgovornih i rasipnih Grka nije ostala bez posljedica. Posljednje istraživanje javnog mnijenja u Njemačkoj, koja predvodi uspješni sjever, pokazuje da tek svaki peti Nijemac misli kako Grčkoj treba pomoći. Nasuprot tome, skoro polovica (47 posto) smatra da je svaki cent za spas Grčke uludo bačen novac. Hajka u medijima uvijek daje lako predvidive rezultate, što smo mi na Zapadnom Balkanu dobro osjetili na vlastitoj koži. Usput rečeno, ne bi bilo loše da iz našeg iskustva nešto nauči i Europska unija, čije probleme, ali i ustrojstvo, poznati slovenski ekonomist dr Jože Mencinger s mnogo razloga uspoređuje s bivšom Jugoslavijom.

Grčki slučaj

U čitavoj toj kakofoniji optužbi protiv Grka – koji su, navodno, bančili poput pijanih milijunaša, a kad je došao konobar odbijaju da plate ceh – jedno, ali bitno pitanje ne postavlja nitko. Ono glasi: Kad su Grci postali neodgovoran narod, a Grčka neozbiljna država?

Vjerojatno je, pa i izvjesno, da se nisu tek u posljednjih godinu ili dvije najeli ludih gljiva. Ali ako su takvi otprije, a mentalitet naroda ne mijenja se preko noći, kako to da su im banke iz sjevernih zemalja davale tako velike kredite? I to najvećim dijelom upravo njemačke banke! Zar one ne paze kome daju novac? Gdje su bile kad je grmjelo i sve te razvikane međunarodne agencije za kreditne rejtinge, svi ti Modisi i Standard i Pursi, od kojih strepe mnogi u svijetu, među kojima s velikim razlogom i Hrvatska? Kako to da one nisu na vrijeme obavile svoj osnovni posao, odnosno objavile urbi et orbi da su Grci obični rasipnici, koji neće moći plaćati ni kamate, a kamoli vraćati glavnicu? I najvažnije od svega, gdje je bio Međunarodni monetarni fond, koji sebe voli predstavljati kao svjetskog financijskog policajca? Kakav je to policajac koji ne može pripaziti ni na obične pijance prije nego što oni razbiju banku? Pardon, krčmu!

Upravo na MMF mogu se primijeniti riječi nobelovca Krugmana upućene Amerikancima: “Oni isti koji su nas uveli u nevolje, koji su prije zagovarali politiku prevelike potrošnje, sada nas uče skromnosti i štedljivosti.” Govori li ta promjena da se promijenio i MMF? Ne, on je samo postupao u skladu s prilikama i interesima svojih poslodavaca. Kad su tražili kome će plasirati novac i na njemu debelo zarađivati, Grci su im bili fini ljudi i poželjni dužnici. Divni domaćini preskupe Olimpijade u drevnoj Heladi. Kad su se tražili kupci za robu iz njihovih zemalja, nudili su im kredite šakom i kapom. I kod nas se moglo ući u banku bez kune u džepu i izići s novim automobilom. MMF i sav ostali bankarski i financijski mehanizam, uključujući i agencije koje utvrđuju kreditne rejtinge, bio im je na usluzi. Kad je dara prevršila mjeru, MMF je pokazao svoje pravo lice. Ne policajca, već utjerivača dugova. Sada bi čak rado preuzeo i ulogu grčke vlade. Tko će bolje od njih podučiti Grke odricanju, štednji i protestantskoj etici? U toj se školi, međutim, ne uče predmeti kao što su proizvodnja, izvoz i, u prvom redu, otvaranje novih radnih mjesta, iako je Grčka po nezaposlenosti (16 posto) na neslavnom prvom mjestu u Europskoj uniji. Čini se da, kad je o ponašanju kapitala riječ, kriza nije ništa promijenila. Profit naš, krv, znoj i suze vaši.