Zagrebačke ovacije beogradskim glumcima

Dugo su zagrebački Dani satire bili samo festival dežurnog humora i političke ironije u granicama zakona, što god to značilo. A onda je za selektora izabran Hrvoje Ivanković, dobro informirani dramaturg i novinar s istančanim smislom za kazalište. Tako već nekoliko godina zaredom gledamo predstave visokog estetskog naboja i prvorazredne glume, premda smo mislili da su Dani satire tek carstvo površnoga smijeha i jeftinoga gega.

Ove je godine  Ivanković na Dane doveo predstavu “Otac na službenom putu” Ateljea 212  u režiji Olivera Frljića, koja je u Beogradu postigla već toliki stupanj radijacije da se smatra udarnim komadom sezone. Već smo o “Ocu” pisali kao o demonstraciji suverenog Frljićeva rukopisa, koji je u predstavi spojio tvrdo suočavanje s prošlošću i autentičnu priču koja dotiče svakog stanovnika koji je ikada imao neke veze s Jugoslavijom.

Uvrnuti način igre

Zagrebačka publika mogla je vidjeti te fenomenalne beogradske glumce predvođene Đuzom Stojiljkovićem koji je, igrajući u svojim poznim godinama malodobnog dječaka, spojio u jednu točku svu tragiku ove iznimne izvedbe. Te se večeri u “Kerempuhu” dogodila eksplozija oduševljenja i katarza teatarske strasti: ne pamtim da je jedno beogradsko kazalište takvim ovacijama ispraćeno sa scene.

Nakon ovoga gostovanja provukla se u javnost nekakva kvazi-polemika o jugonostalgiji kao virusu koji hara kazališnim daskama, ali ta teza, zbog koje obavezno hvata panika budne dušobrižnike, u ovom slučaju ne pije vodu. Prvo, ako je po nečemu Frljić poznat, onda je to po tome što u svojim predstavama zabada prst u oko svemu bez pardona, pa tako i Jugoslaviji.  Zašto je zagrebačka publika tako oduševljeno pljeskala beogradskim glumcima? Zbog jugonostalgije? Ne, pljeskala im je zato što je predstava bila odlična! Kada bi u Hrvatskoj zaista bila riječ o jugonostalgiji ili, hladno rečeno, kada bi se radilo o prijateljskom pogledu u susjedno dvorište, onda bi u Zagreb i drugdje bili pozivani ti odlični beogradski glumci, režirao bi poneko od njihovih redatelja i igrali bi se moderni srpski autori, no njih (osim Biljane Srbljanović dvaput i Nebojše Glogovca na Brijunima) na našim kazališnim daskama nema ni u tragovima. To je tema za neku drugu priču, ali takav manjak, kulturološki gledano, predstavlja ništa drugo do žalosnu štetu.

Ovogodišnje Dane satire žanrovski su na najbolji način obilježile dvije predstave. Prva je  “Kad sam bio mrtav”, prema scenariju nijemog filma Ernsta Lubitscha iz 1916., u produkciji Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane i u režiji Diega de Bree. Priča u kojoj žena, uz pomoć majke, izbaci muža na ulicu, onda se umiješa novi udvarač, a muž se uz puno peripetija pokušava vratiti, uobičajeno je komična tema. Ono što ovu predstavu čini bravuroznom je potpuno uvrnuti način igre, kao i prva liga slovenskih glumaca: Janez Škof, Jernej Šugman, Alojz Svete i Boris Mihalj. Neodoljiv je čar u tome što se predstava igra kao i nijemi film, a mi umiremo od smijeha kao da je početak 20. stoljeća, iako smo bili uvjereni da je nijemi film infantilniji dio filmske umjetnosti.

Glavne nagrade “Revizoru”

Druga je predstava odlični ZeKaeM-ov “Revizor”. Valja još reći da tako lucidno izrugivanje provincijalnom mentalitetu već dugo nismo gledali te da je “Revizor” pokupio tri glavne nagrade: za predstavu u cjelini, za režiju (Jernej Lorenci) i za glavnu mušku ulogu (Vili Matula kao predsjednik općine).

Šteta što zagrebačka publika, zbog bolesti glumca, nije imala prilike vidjeti sarajevskog “Hamleta u selu Mrduša Donja” u režiji Sulejmana Kupusovića. Da se i to dogodilo, 35. Dani satire bili bi bolji nego ikada: u bosanskohercegovačkoj verziji Mrduša Donja se ne događa u vrijeme poslijeratnoga komunizma nego danas: ono što su nekada bili seoski partijski sekretari premazani svim mastima, u Kupusovićevom čitanju postali su današnji ratni profiteri, koji su prešli granicu s deset šlepera i pet leševa na duši.

Publika je na kraju bila više nego zadovoljna: gledali smo još i glazbenu paranoju “Cirkus Destetika” iz Rijeke u režiji Aleksandra Popovskog, oštru političku satiru na granici skandala pod nazivom “Kiklop” iz Velike Gorice, kao i predstavu “Harold i Maude” Beogradskog dramskog pozorišta, koju je publika ispratila dugim aplauzom ne zbog jugonostalgije nego zbog Milene Dravić.