Zemlja tisuću spotova

Završili smo pregovore, vrijeme je za odgovore: u mjesec i pol dana trajanja nove televizijske kampanje Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija prosječan će hrvatski euroskeptik – bude li disciplinirano pratio TV-program – na različitim postajama moći čak tisuću puta pogledati spotove koji odgovaraju na njegova naivna, stereotipna i, sve u svemu, izrazito neupućena pitanja o Uniji. Tisuću puta zašto, tisuću puta zato: nakon provođenja tih propagandnih odgojno-obrazovnih mjera, nagađa se, prosječan će hrvatski euroskeptik odbaciti svoje predrasude, zaključiti da, kvragu, nije bio neki naročiti skeptik nego običan euroignorant koji tek sada, pravilno i detaljno informiran, može točno riješiti referendumski zadatak i ugraditi svoj maleni, ali nezanemarivi doprinos dugoočekivanom i obostrano priželjkivanom proširenju EU-a.

Posebne ćemo zasluge tada svakako pripisati ministru Gordanu Jandrokoviću koji je, doznajemo u medijima, sam požrtvovno napisao scenarije za poneki od ukupno 50 reklamnih klipova; neće se smjeti zaboraviti niti prijateljska pomoć privatnih televizijskih kuća, jer one su za Ministarstvo rezervirale revijalnu, 50 posto nižu cijenu oglasnoga prostora, dok je HRT otišao korak dalje i svoje minute dijelio potpuno besplatno.

Malo sporiji učenici

Tako to, valjda, izgleda kada u igru uđu viši interesi, a tzv. parlamentarni konsenzus postignut oko eurointegracijskih perspektiva konačno se neprikriveno pokaže kao ujedinjeni front politike, medija i krupnoga kapitala na putu u Uniju skrojenu prema šablonama neoliberalne ekonomske doktrine, razaranja socijalne države, svih onih “strukturnih promjena”, “bolnih rezova” i “neizbježnih mjera štednje”: kratkoročni profit privatnih TV-kuća, jednako kao i društvena odgovornost navodno javnoga servisa s Prisavlja, padaju tada u drugi plan i sve je podređeno zajedničkom cilju indoktrinacije u ruhu informacije.             Marketinška taktika informiranja nosi pritom višestruku korist: em od samoga početka uspostavlja karikaturalnu disproporciju pozicija moći “eurofila” i “euroskeptika”, podarujući prvome ulogu načelno dobronamjernoga tutora i skicirajući drugoga kao malo sporijeg učenika kojeg bi sada, uoči ispitnih rokova, u njegovu vlastitom interesu valjalo uputiti na repeticije; em prekriva poprište žestokih interesnih sukoba retoričkim velom “neutralnih” i “objektivnih” činjenica, prezentirajući proces zajedničkog odlučivanja kao principijelno izračunljivu matematičku formulu iz koje samo treba strpljivo, jednu po jednu, ukloniti nagomilane nepoznanice; em se sasvim logično nastavlja na dosadašnji tijek eurointegracijske kampanje, konstruirane kroz privid “dvosmjerne komunikacije”, i donosi mu nov, presudan moment: nakon što su saslušali glas “maloga čovjeka” na info-štandovima i specijaliziranim telefonskim linijama, iz Ministarstva sada, evo, donose odgovore na najčešće postavljana pitanja.

O toj smo strategiji u “Novostima” već pisali i tada smo je nazvali reklamnom simulacijom demokracije: prigodnim transponiranjem “glasa naroda” iz polja političke rasprave u sferu propagande, u kojoj su uloge unaprijed podijeljene a odgovori odavno poznati. A da cijela priča zbilja stoji u vrlo rezerviranim odnosima s premisama demokratskoga, zajedničkog odlučivanja, potvrdilo se kada je u izvanrednoj emisiji HRT-a, posvećenoj prošlotjednom briselskom završetku pregovora, predsjednik saborskog Odbora za europske integracije, SDP-ovac Neven Mimica, na sramežljivo novinarsko pitanje o tome što će biti ako – eventualno, neobjašnjivim sklopom slučajnosti i natprirodnih sila – hrvatski građani na referendumu odbace ulazak u Uniju, odgovorio, nećkajući se zbog toga što ga uopće pitaju takvo što: tada će, jasno, biti raspisan novi referendum. I tako, valjda, sve dok građani ne nauče ispravan odgovor. Ne treba, dakle, strahovati: najgore što nam se može dogoditi je da neki novi ministar vanjskih poslova, za godinu ili dvije, bude morao iznova pisati scenarije reklamnih spotova…

Prijateljsko uvjeravanje

I nema u tome ništa čudno, niti bi proguravanje referenduma iz drugoga pokušaja bila nova praksa euro-demokracije; Unija je, uostalom, utemeljena na ugovoru koji su irski glasači prvo odbacili pa onda, nakon malo prijateljskog uvjeravanja, ipak prihvatili. A da je deficit demokracije, žrtvovane kompliciranim operacijama glomaznoga birokratskog pogona i izmještenim centrima (ponajprije ekonomskog) odlučivanja, njezin ključni problem, potvrđuje se ovih dana na ulicama gradova diljem kontinenta. Zato se grčki prosvjednici, odupirući se novim mjerama popularne “trojke” – Europske komisije, Centralne europske banke i MMF-a – usmjerenima primarno na preveniranje gubitaka velikih privatnih kreditora, na trgu Syntagma ispred zgrade Parlamenta organiziraju metodama direktne demokracije, po ugledu na nekadašnji polis. Zato je prije desetak dana milijun španjolskih indignadosa, “ogorčenih”, poručilo s transparenata svojim političarima: “Vi nas ne predstavljate!” Zato se bune Portugalci, zato Parižani traže “stvarnu demokraciju”, zato će dan uoči objave ovoga teksta, prema svim najavama, stotine tisuća Britanaca, u zajedničkoj organizaciji studenata i radnika, na ulicama pokušati direktno spriječiti najavljenu mirovinsku reformu torijevaca, a indirektno se pobuniti protiv cjelokupne stranačke scene, na kojoj ni laburisti ni liberali ne artikuliraju potrebnu alternativu.

Ali maloga hrvatskog čovjeka u Jandrokovićevoj reklamoviziji stanja stvari takva zbivanja ne zanimaju: njega brinu “stvarni problemi”, kolinje, pečenje rakije, sir i vrhnje. I eto nam gracilne retoričke piruete neodgovornog odgovaranja – umjesto da podiže raspravu na razinu relevantnih pitanja političke i ekonomske procedure, na kojoj će se zapravo odlučivati sudbine svih onih nesretnih ribara i seljaka iz spotova, ministar se u svojim odgovorima lakoćom baletana spušta iz nedokučivih visina zakučastih tehničkih pitanja tranzicije na pretpostavljeni nivo njive. Jer, tamo je zemlja koja se skladno stapa sa zadanim okvirima Unije, zemlja dobroćudnih i neupućenih ljudi zainteresiranih isključivo za vlastito dvorište, svoj mali privatni probitak i neizbježno očuvanje tradicionalnih običaja: tamo je 28. članica, Hrvatska, zemlja tisuću spotova.