Žrtve “Oluje” imaju pravo na spomenik

Kakva je danas naša komemorativna kultura? Trebaju li srpski civili ubijeni u “Oluji” dobiti spomenik, kao i srebreničke žrtve neko obilježje u Beogradu?

– Komemorativna kultura u regiji ima tendenciju produbljivanja etničkih i ideoloških podjela, a ne liječenja rana iz prošlosti. Komemorativna praksa u kojoj je jedna strana isključena iz službene kulture sjećanja pokazala se problematičnom i njome se može lako manipulirati u budućim konfliktima. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je dopušteno sjećati se samo onih koji su bili na strani partizana, svi na “krivoj strani” bili su službeno izbrisani. Problem s potiskivanjem uspomena jedne strane je u tome da se kasnije stvore spomenici koji često glorificiraju ili krivo interpretiraju prošlost. Mnogi novi spomenici predstavljaju vojnike NDH-a kao “žrtve komunističkog terora” ili “jugoboljševičke represije”, što zaklanja istinitu narav i Drugog svjetskog rata i režima NDH-a.

Zato je nužno da hrvatska komemorativna kultura dopusti službeno priznanje ubojstava srpskih civila tijekom Domovinskog rata. Prisutnost Ive Josipovića na otkrivanju spomenika žrtvama u Varivodama pokazuje da su hrvatsko društvo i politička elita voljni suočiti se s prošlošću i priznati da ratne zločine nije počinila samo jedna strana. To ne znači da su sve strane bile “jednako krive u ratu”, što mnogi desničarski komentatori često naglašavaju, polarizirajući javni govor tako da se na rat gleda samo kroz prizmu “žrtava” ili “agresora”. Talijanski studenti u posjetu Lipi ili Josipovićev posjet memorijalnim mjestima u BIH-u ilustriraju kako komemoracija može voditi boljim odnosima, bez umanjivanja uspomene na vlastite žrtve.

Bez glorifikacije nasilja

Mogu li mjesta sjećanja postati mjesta s kojih se neće slati poruke mržnje? Tipizirani spomenici s golubicom, primjerice, idu u tom smjeru. Je li “Kameni cvijet” Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu dobar primjer spomenika koji ne odašilje mržnju?

– Mjesta sjećanja i komemoracije moraju biti oslobođena bilo koje vrste govora mržnje ili agresivne politizacije; trebala bi služiti sjećanju na žrtve i osudi nasilja, rata, militarizacije društva, ksenofobije. Umjetnički pristup izgradnji spomenika, posebice onih kojima ne dominiraju ideološki ili nacionalni simboli, put je prema komemorativnoj kulturi koja promiče toleranciju. Naravno, rat je naša stvarnost i prošlost se ne bi smjela izbrisati, ali nasilje se ne bi trebalo glorificirati ili predstavljati kao jedini izbor. “Kameni cvijet” je upravo takav spomenik, predstavlja ponovno rađanje i ne zadržava se na jasenovačkim hororima.  Mnogi umjetnici, pa i strani, shvaćaju nevjerojatnu kulturnu baštinu spomenika Drugog svjetskog rata, kao što su Bakićev spomenik na Petrovoj gori, Bogdanovićevo Partizansko groblje u Mostaru te spomenici na Kozari, Sutjesci i mnogi drugi izgrađeni diljem bivše SFRJ.

Zašto u Srbiji nema spomenika veteranima ratova devedesetih, a u Hrvatskoj dobro osmišljenih spomenika Franji Tuđmanu, nego svi pokušaji završavaju kao antispomenici?

– Spomenika u Srbiji nema zato što službeni Beograd još nije u potpunosti priznao sudjelovanje u konfliktima u Sloveniji, Hrvatskoj, BIH-u i na Kosovu, nije službeno objavljen ni broj građana Srbije poginulih u tim ratovima. Ono čega se “službeno” sjeća je bombardiranje NATO-a 1999, koje samo pomaže narativu viktimizacije. Nevine žrtve bombardiranja zaslužuju da ih se sjeća, ali takva vrsta selektivne memorije pokazuje izazove s kojima se Srbija susreće. Izgradnja službene kulture sjećanja o sudjelovanju Srbije u ratu u Hrvatskoj, primjerice, zahtijevala bi priznavanje puno više detalja od onih koje Beograd hoće i razbila bi sadašnje narative da je Slobodan Milošević samo pokušavao obraniti Jugoslaviju. Nadajmo se da će suđenja u Hagu, poput onog Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, natjerati Srbiju da prizna svoju ulogu u ratu u Hrvatskoj. Čuo sam da neke obitelji vojnika ubijenih devedesetih same plaćaju izgradnju spomenika, a o tome je pisala i Lea David, koja radi komparativnu studiju kulture sjećanja u Srbiji i Izraelu.

Bili ste na Bleiburgu, gdje austrijska policija ne reagira na veličanje fašizma i isticanje fašističkih obilježja?

– Upotreba ustaških, profašističkih simbola ne bi se događala da je to mjesto sjećanja u Hrvatskoj, jer je EU posebno osjetljiva na takve stvari. Kako je Bleiburg u Austriji, važe drugačija pravila: austrijski zakon zabranjuje upotrebu nacističkih obilježja, no rečeno mi je da na taj dan “Hrvati smiju koristiti svoje nacionalne simbole”. Stranoj bi policiji bilo teško prepoznati zabranjeni simbol, sliku Ante Pavelića ili Crne legije na majici. Ni organizatori komemoracije na Bleiburgu nisu se potrudili smanjiti broj kontroverznih simbola, vide da se svi novinari fokusiraju upravo na to. I samoj je Austriji trebalo dugo da prizna svoju ulogu u posljednjem holokaustu, identificirala se kao “Hitlerova prva žrtva” u Moskovskoj deklaraciji iz 1943. Komemoracije austrijskih postrojbi Wehrmachta održavane su godinama, tek su 70-ih i 80-ih koncentracijski logori pretvoreni u memorijalne centre, a tu je i snaga desničarskih stranaka u južnoj Austriji.

Maskulina kultura sjećanja

Kako su u kulturi komemoriranja predstavljene žene?

– Puno su značajnije zastupljene u komemoracijama vezanima uz Drugi svjetski rat. Neki ih spomenici prikazuju kao ožalošćene majke ili bolničarke koje brinu o partizanima, ali i kao borce. U posljednjih su 20 godina prisutnije i na antifašističkim komemoracijama, a i predsjednica Saveza antifašističkih boraca Hrvatske bila je žena, Vesna Čulinović-Konstantinović. Nasuprot tome, Bleiburgom dominiraju muškarci i maskulina kultura sjećanja.

Može li spomenik biti išta drugo osim manipulacija?

– Spomenici se uvijek grade s namjerom da očuvaju u trenutku gradnje dominantnu viziju povijesti i prošlosti. Kao što je primijetio povjesničar James Young, što je režim nestabilniji, to će graditi masivnije spomenike. U tom su smislu svi spomenici inherentno krivi za manipulaciju povijesti. No, interpretacija prošlosti uvijek će se mijenjati i nove će generacije imati nove poglede, bez obzira na ono što je upisano u kamenu. Politika spomenika i sjećanja je politika etike, a političke elite trebaju osigurati da se pri izgradnji spomenika naglase vrijednosti modernog, demokratskog i tolerantnog društva.