Batina za “problematične građane”

Ulični neredi koji su 6. kolovoza započeli u londonskom predgrađu Tottenham i proširili se cijelom britanskom prijestolnicom i drugim engleskih gradovima, nakon pet dana završili su zbrajanjem žrtava i materijalne štete, te službenim zaključkom britanske vlade da se radilo o bezumnom i bezrazložnom vandalizmu kojemu će država stati na kraj jačanjem represije.

Odlučivši se za pristup pretjerano uvredljiv i površan čak i za jednu konzervativnu vladu kojoj je prirodni instinkt čuvati postojeći sustav, britanski premijer David Cameron nerede je opisao kao “najobičniji kriminal” koji su počinili “bolesni dijelovi društva”, te zaključio da se “Britanija mora suočiti s polaganim moralnim kolapsom”. Obećao je da će vlada donijeti “nove politike kojima će se boriti protiv kulture lijenosti, neodgovornosti i sebičnosti”, te lakonski odbacio tumačenja prema kojima su neredi povezani s rasnim tenzijama, siromaštvom i programom štednje koji je vlada disproporcionalno natovarila na leđa najsiromašnijih građana.

Neredi su počeli nakon što je policija u Tottenhamu ubila 29-godišnjeg Marka Duggana, za kojega je u početku tvrdila da je pucao na policajce, da bi tu tvrdnju kasnije povukla. U intervjuu britanskoj televiziji “Sky News” tottenhamški aktivist Stafford Scott ispričao je kako su on i skupina građana nakon ubojstva Duggana došli pred policijsku stanicu u svom kvartu u namjeri da policiju podsjete da je dužna obratiti se obitelji poginulog u slučaju ubojstva. Rekao je i da su cijeli dan čekali pred stanicom da im policija na razgovor pošalje visoko rangiranog dužnosnika, te upozoravali da ne žele dočekati noć na ulici. Budući da se dužnosnik do noći nije pojavio, u međuvremenu se o događaju počelo pričati i mirni prosvjed grupice građana eskalirao je u nerede.

Ekspresna suđenja

U Birminghamu su poginula tri mlađa muškarca azijskog porijekla koje je najvjerojatnije udario automobil koji je vozio crnac, a u Londonu jedan muškarac koji je pokušavao ugasiti požar te jedan koji je ubijen vatrenim oružjem. Opljačkane su i zapaljene stotine trgovina i automobila, a Društvo britanskih osiguravatelja štetu je procijenilo na 200 milijuna funti. Uhapšeno je oko tri tisuće ljudi, a iako vlada i tabloidi tvrde da su svi oni huligani otprije poznati policiji, ispostavilo se da se radilo o prilično šarolikom društvu u kojemu se našao i 11-godišnji dječak, tinejdžerica balerina, 31-godišnji tutor u osnovnoj školi, te veći broj nezaposlenih akademskih građana, studenata i radnika na slabo plaćenim poslovima. Većina su starosti između 18 i 30 godina.

Po nalogu vlade niži sudovi u Londonu, Manchesteru i Birminghamu danima su radili 24 sata, a osuđeno je preko 1200 ljudi koji su većinom dobili zatvorske kazne. Štoviše, kazne višemjesečnog zatvora dijele se šakom i kapom, čak i onima koji su uhvaćeni s nekoliko boca vode, kokosovim orasima ili tenisicama. Novinar dnevnika “Evening Standard” koji je prisustvovao suđenjima na westminsterskom nižem sudu izvijestio je da suci čitaju materijale 15-ak minuta prije suđenja, a optuženi izlaze pred suce dok su im odvjetnici po službenoj dužnosti još s drugim optuženicima. Jedan odvjetnik rekao je, pak, dnevniku “Guardian” da su niži sudovi prošle godine imali samo 3,5 posto zatvorskih presuda, dok je u tih nekoliko dana  taj udio nabujao do 60-ak posto. Rekao je i da se odluke donose “rutinski”, te da se “čine motivirane političkim pritiskom”.

Desni tabloidi, nimalo obeshrabreni još neohlađenim skandalom s prisluškivanjem koji je diskreditirao desetke njihovih kolega iz lista “News of the World” Ruperta Murdocha, Konzervativnu stranku, policiju i parlament, ostrvili su se na “socijalnu državu”, “liberalnu inteligenciju” i “multikulturalizam”  kao uzroke “rasapa svih temeljnih vrijednosti”, kako je to sročila kolumnistica “Daily Maila” Melanie Phillips, inače poznata i kao jedna od inspiratorica norveškog masovnog ubojice Andersa Breivika. Njezin kolega iz istog lista požalio se da se “policajci boje da ih se ne optuži za rasizam”, pa “ne iznenađuje da su stajali sa strane i gledali, umjesto da su te pljačkaše zatukli kao mlade tuljane”, dok je “The Sun” naručio anketu koja je pokazala da 90 posto ispitanih podržava upotrebu vodenih topova u nasilnim demonstracijama, 77 posto slanje vojske na ulice, a 33 posto traži da se policiji dozvoli upotreba pravih metaka.

Banaliziranje i psihologiziranje

Slučajno ili ne, na drugog spomenutog kolumnistu “Daily Maila” nadovezao se u ponedjeljak britanski premijer, koji si je dao toliko oduška da je u omladinskom centru u Witneyju najavio da će tražiti izmjene Europske konvencije o ljudskim pravima jer njezino tumačenje “koči organiziranje javnog sektora” i “smanjuje osobnu odgovornost”, a sve to kako bi se “pomoglo 120.000 problematičnih obitelji”. Vlada je objavila da se razmatraju i mjere izbacivanja “problematičnih građana” iz državnih stanova i ukidanje socijalne pomoći, a najavljeni su i sastanci s predstavnicima socijalnih mreža Twitter i Facebook i proizvođača pametnog telefona BlackBerry, kako bi vlada u slučaju budućih nereda mogla zatražiti suspenziju njihovih usluga, s obzirom da su se izgrednici njima služili za organiziranje.

U kakofoniji interpretacija londonskih nereda, gdje osim banaliziranja dominira i psihologiziranje o lakoći kojom se inače pristojni građani odaju neprihvatljivom ponašanju, nešto mjesta pronašli su i analitičari koje zanimaju uzroci. Komentirajući stavove političkog establishmenta i dijela medija, britanski politolog Paul Rogers na portalu “Open Democracy” piše da je temeljna karakteristika ponašanja vlade pokušaj “da se događaji definiraju isključivo u terminima apsolutnog kriminaliteta i bezumnog nasilja, pri čemu počinitelji snose svaku trunku odgovornosti za ono što se dogodilo, pa nema potrebe da se istražuje podtekst događaja”. “Taj diskurs”, piše Rogers, “potpuno izostavlja pitanje motivacije i okoliša” iz kojega većina izgrednika potječe.

Helen Dexter, profesorica međunarodne politike na Sveučilištu Manchester, također raskrinkava “moralistički pristup vlade”, tvrdeći da upotrebu nasilja ne određuje nečija moralna superiornost ili inferiornost, već “strateška uloga nasilja u životu neke osobe”. Dexter analize uličnog nasilja uspoređuje s onima građanskog rata, gdje dominira pristup prema kojemu ga uvijek izaziva “ili pohlepa ili nedaća”. No ona tvrdi da su ti termini moralno opterećeni i umjetno stvoreni, dok su uzroci obično višestruki. Dexter zaključuje da nije niti obično siromaštvo, već “relativno uskraćivanje, osjećaj da se nečija situacija pogoršava u odnosu na druge”, najčešći uzrok građanskog nasilja, dodajući da je medijima i političarima čak i rasizam prihvatljivije objašnjenje od kompleksnije priče klasne i socijalne isključenosti.

Mjere štednje

Prije samo nekoliko mjeseci britanska vlada građanima je nametnula mjere štednje teške 80 milijardi funti, i to nakon što je državni novac usula u spas banaka, bez da je pritom ijedan bankar, fond menadžer ili špekulant pozvan na bilo kakvu odgovornost. Nije poslušala ni studente koji su danima protestirali zbog utrostručenja školarina, već ih je kolektivno proglasila huliganima zbog jednog jedinog incidenta bacanja vatrogasnog aparata s krova zgrade. Nešto kasnije britanski premijer našao se u središtu jednog od najgadnijih medijskih skandala, u kojemu je isplivalo da je u nekoliko mjeseci 30-ak puta kod kuće posjetio medijskog mogula, kojemu, međutim, nije prilijepio etikete “sebičnosti” i “neodgovornosti” zbog nezakonitog prisluškivanja u svrhu stjecanja profita.

Pritom je London grad s neuobičajeno visokom koncentracijom luksuza, sa stotinama milijardera i oligarha kojih se ekonomska kriza ne dotiče, dok se masama u predgrađima ukidaju radna mjesta i naknade za nezaposlene, a nameće vraćanje dugova koje oni nisu stvorili.

Zbog toga Paul Rogers piše kako su neki akademici, doduše rijetki, predviđali da će se u Britaniji dogoditi socijalni nemiri većih razmjera, ali tek za nekoliko godina, kada ljudi počnu osjećati posljedice štednje. Oni su se dogodili ranije, piše Rogers, no ozbiljna analiza konteksta ispod površine ne čini se izvjesnom, jer je “Britanija, kao i većina drugih zemalja, oženjena za neoliberalni ekonomski model koji osigurava da se bogati još više bogate, siromašni postaju siromašniji, a razlike među njima uvijek i stalno povećavaju”.

Prosvjedi siromašnih predgrađa

Nasilni prosvjedi u Velikoj su Britaniji uobičajena pojava, naročito prilikom održavanja samita globalnih moćnika, ali i kada su u pitanju domaći problemi. Najveći neredi upadljivo su slični: dogodili su se u siromašnim predgrađima s velikim imigrantskim populacijama, visokom nezaposlenošću i policijskom diskriminacijom.

U Bristolu je 1980. racija u jednom kafiću dovela do sukoba stotina mladih s policajcima, koji su činili većinu ozlijeđenih. Iduće godine policajci su počeli koristiti ovlast pretresanja građana bez povoda, a dezinformacija da su ubili jednog crnca u londonskom Brixtonu rezultirala je bacanjem molotovljevih koktela, zapaljenim zgradama i automobilima te stotinama ozlijeđenih.

U Tottenhamu je 1985. majka mladića afro-karipskog porijekla kolabirala u razgovoru s policijom, a u neredima je najgore prošao policajac koji je preminuo od 42 ubodne rane.

U Oldhamu se 2000. oko pet stotina azijaca sukobilo s policijom, a tadašnji premijer Tony Blair za nerede je okrivio rasističku bjelačku organizaciju White Power.

U neredima 1980-ih tadašnja konzervativna premijerka Margaret Thatcher sazvala je istragu koja je zaključila da su “kompleksni politički, društveni i ekonomski faktori doveli do sklonosti nasilnim protestima”.

Huligani svih zemalja

Cameronova tvrdnja da su izgredi besmisleni ispadi lijenih huligana naročito je redikulozna kada se smjesti u globalni kontekst. U Madridu je pokret “Indignados” mjesecima prosvjedovao protiv vladinih mjera štednje, tražeći i promjenu izbornog sustava i smanjenje nezaposlenosti mladih koja iznosi 45,7 posto.

U neredima u Francuskoj 2005. mladi stanovnici predgrađa Pariza i 250 drugih gradova danima su uništavali sve oko sebe. Neredi su počeli slučajnom elektrokucijom dvojice tinejdžera koje je lovila policija, a diskusije o besperspektivnosti, preziru prema političarima i nezaposlenosti mladih koja doseže i 50 posto nisu urodile promjenama.

U Italiji su protesti protiv premijera Silvia Berlusconija, studentski protesti i antiglobalističke demonstracije također uobičajena pojava, no nogometni je huliganizam specifičan jer mahom okuplja mlade iz nižih klasa. Nezadovoljstvu pridonosi ogroman ekonomski jaz između sjevera i juga zemlje, kao i nezaposlenost mladih od 27,8 posto.

U Grčkoj su neredi, demonstracije i generalni štrajkovi postali svakodnevnica nakon što se država zbog izvjesnog bankrota dalje prezadužila i uvela drakonske mjere štednje, a zbog socijalnih problema demonstrira se i izvan Europe, od Čilea i Izraela do Indije i Kine.