Bezidejno i zamorno

Ana Dalbello Radovniković, Izlaz za rukavice, AGM, Zagreb, 2011.

Čak i katastrofalnoj krizi u izdavaštvu usprkos, danas u Hrvatskoj, za razliku od pretprošlog i dobrog dijela prošloga desetljeća, nije nikakav problem štampati pjesničku knjigu i to je, uz činjenicu da ih se štampa neselektivno i daleko previše, dakako, sjajno. Pjesničke biblioteke ili nakladničke nizove imaju gotovo svi veliki i mali izdavači, a valja im pridodati i ovelik pogon državnih i lokalnih institucija, zaklada i sličnog.

Pjesnički prvijenci, ipak, do tiska još uvijek dolaze mahom posredstvom različitih natječaja i nagrada; od već klasičnog Goranova proljeća, preko Zdravka Pucaka i Navrh jezika do Ružice Orešković, Josipa Eugena Šete i drugih. Jedna od rijetkih biblioteka koja, bez obzira na izmjenu uredničkih figura, ‘samoinicijativno’ periodički objavljuje prvotiskove i naslove slabo afirmiranih autora AGM-ov je filter.

Četiri ciklusa

Posljednji naslov tog niza donosi pismen i ujednačen, mjestimice solidan, ali ne pretjerano inspirativan, nerijetko bezidejan i zamoran debi splitske kazalištarke i glazbenice Ane Dalbello Radovniković. Osamdesetak pjesama raspoređeno je u četiri različito opsežna ciklusa naslovljena Rukohvat za početnike, Mekousne mahovine, Perunike i drugo šumsko voće i Izlaz za rukavice. U prvom, najopsežnijem i vjerojatno najuspjelijem, izmjenjuju se introspektivni, intimni krokiji svakodnevice neimenovanog lirskog protagonista i fragmentarne naracije u kojima se protagonist, mahom u trećem licu, izmješta u različito imenovane figure: Anu Karenjinu, Grofa, Saru, Roberta… Ritmizacija je, kao i u ciklusu koji slijedi, dominantni pjesmotvorni element, a izgrađena je mahom prebacivanjima, opkoračenjima te sintaktičkim paralelizmima. Mahovine koje slijede donose kratke pjesme u kratkom stihu raspršenog imaginarija. Ionako minimalna interpunkcija dodatno je reducirana, a pjesme dosljedno završavaju otvoreno, bez omeđujuće točke.

Treći ciklus okuplja duže pjesme dugoga stiha, uglavnom narative fokusirane opet na različito imenovane protagonistice, u prvom i trećem licu, na različite načine uronjene u morski i primorski areal. Četvrti, naslovni, koji broji tek pet pjesama i nije baš jasno zašto je izdvojen, formalno se na njega nastavlja. Interpunkcija se sada vraća u punom opsegu, nerijetko preuzimajući i ritmotvornu ulogu no, točki usprkos, naracija ostaje izglobljena, a struktura otvorena, fragmentarna i raspršena.

Višak proizvoljnosti

Upravo je, čini mi se, suvišak proizvoljnosti najveća mana Izlaza za rukavice – ponekad je, naime, teško pronaći estetsko ili bilo kakvo drugo opravdanje za pojedine u pjesme združene skupine stihova; ponekad čitatelj teško može biti siguran je li pjesma završila ili ne u trenutku kada okreće stranicu. ‘Stvarnosne’ i pseudostvarnosne taksativne evidencije, primjerice u pjesmi Mama, ne uspijevaju poetizirano iskustvo univerzalizirati, ostaju na neki način u zraku. Uspjeliji sastavci, kao u Sobi, asocijativnu akumulaciju uspijevaju zgusnuti i privesti zavodljivom redu pjesme i nude, nadajmo se, trailer za buduće autoričine naslove.