Friedmanova kletva

Euro je nemoguć novac! To je tvrdio Milton Friedman, jedan od dvojice najutjecajnijih ekonomista dvadesetog stoljeća (drugi je, naravno, John Maynard Keynes), tokom godina u kojima se još raspravljalo o uvođenju zajedničke europske valute. “Sumnjam da će odgovorni ljudi na čelu europskih država povući taj avanturistički potez”, govorio je u brojnim istupima i tekstovima tokom druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća. U siječnju 1999. to se ipak dogodilo, pa je euro zamijenio neke od najvažnijih europskih valuta, među kojima su bili njemačka marka, francuski franak i talijanska lira. Friedman je i tada ostao dosljedan. Priznao je, doduše, kako je pogriješio nadajući se da će ekonomska logika biti jača od politike, ali je odmah dodao: “Ne vjerujem da će euro preživjeti prvu ozbiljnu krizu…”

Samo dvije godine poslije, 2001., dočekao je prvu potvrdu svojih uvjerenja. Irska je tada trebala zategnuti monetarne uzde, dakle učiniti nešto što je posljednjih godina povremeno radio naš guverner Željko Rohatinski, ali se njena novčana politika nije vodila u Dublinu, već u Središnjoj europskoj banci. A tu se brinula briga cijele eurozone, dakle svih zemalja koje su uvele euro, pa se nije moglo reagirati samo na ono što se događalo u maloj Irskoj.

Poput Loyole

Početak velike krize godine 2008. Milton Friedman nije doživio: umro je samo dvije godine prije, u 96. godini života. Nije bitno za priču o euru, pa ćemo samo spomenuti da se tada počeo rušiti i neoliberalni ekonomski model, koji je on zagovarao cijelog života. U eseju napisanom povodom njegove smrti, kasniji nobelovac Paul Krugman usporedio je povijest ekonomije 20. stoljeća s poviješću kršćanstva u 16. stoljeću. U vrijeme velike depresije 30-ih godina Keynes je, po njemu, imao ulogu velikog reformatora Luthera, rušeći do tada nedodirljivu ortodoksiju slobodnog tržišta, dok se Friedman, poput Ignatiusa Loyole, osnivača isusovačkog reda i vođe protureformacije, suprotstavio njegovoj herezi, postavši tako otac neoliberalizma. Ali bez obzira na to, kaže Krugman, on je bio veliki znanstvenik i najveći majstor kad je bila riječ o novcu.

Što je Friedman zamjerao euru? Zajednički novac, tvrdio je on, ne mogu imati države s neujednačenom produktivnošću, a to znači i s različitom konkurentnošću u izvozu. To je ono što svaka zemlja “pegla” tečajnom politikom, slabeći kad joj to zatreba domaću valutu. Time stimulira izvoz i potiče investitore da ulažu u proizvodnju za izvoz. Čim je uspostavljen euro, to više nije bilo moguće.

Umjesto toga trebalo je tražiti rješenje u rastu produktivnosti i strukturnim promjenama, kako bi i zemlje sa slabijim gospodarstvom postale konkurentne u izvozu. Upravo je euro, po uvjerenju njegovih zagovornika, trebao biti katalizator koji će bitno ubrzati taj proces. Ali on se uvijek svodi na isto. Prvo se smanjuje zaposlenost, kako bi se s manje radnika i dužim radnim vremenom postigli isti rezultati. Ograničava se udio plaća u troškovima, što znači da se i one moraju smanjiti. Zatim dolaze na red izdvajanja za zdravstvo, mirovine, školstvo itd., kako bi poslodavcima ostajalo više novca. Pa bi, zahvaljujući tome, i njihovi proizvodi trebali biti jeftiniji, a čitava ekonomija konkurentnija.

Kapital iskoristio priliku

Naravno da su otpori takvom načinu povećanja konkurentnosti (umjesto, na primjer, kroz nove proizvode, tehnologije i specifične tržišne niše) uvijek bili žestoki, a ponekad i na granici ozbiljnih socijalnih sukoba. Kako je u tome mogao pomoći euro? Jednostavno. Tako što ne bi ostavio nikakvu alternativu. Kad se konkurentnost ne može održavati (i) postupnim prilagođavanjem tečaja, ne preostaje ništa drugo osim bolnih rezova. Tu sintagmu, kao ekonomsku panaceju, čuli smo bezbroj puta od zagovornika neoliberalnog modela, a mnogo češće od onih koji to samo papagajski ponavljaju. Karakteristično je, inače, da se u tom modelu tržište shvaća samo kao prisila, a ne kao motivacija. Posljedica je plamen čak i na ulicama najbogatijih europskih gradova.

Je li Milton Friedman očekivao pobunu zemalja čija će proizvodnja i izvoz trpjeti zbog zajedničkog novca? Je li on pretpostavljao da će se takve zemlje odreći eura čim osjete negativne posljedice na vlastitoj koži? Vjerojatno ne. Tako nešto trebalo se, po njemu, dogoditi tek u trenutku ozbiljne krize, koja će uzdrmati cijeli kontinent. Pogođene zemlje našle su, naime, drugo rješenje. To je bilo zaduživanje. Ako nisu mogle konkurirati svojim proizvodima i tako zarađivati za život i investicije, mogle su uzimati zajmove od banaka iz bogatijih i sretnih zemalja. U obostranom interesu žmirilo se na eklatantno kršenje strogih mastrihtskih kriterija uvedenih zajedno s eurom koji, uz ostalo, nisu dozvoljavali veći proračunski deficit od tri posto. U životu, tolerirao se i dvocifreni postotak. Isto se odnosilo i na ograničenje kamata. Dok je trajalo, svi su trljali ruke. Kapital je odmah iskoristio priliku i za krupnu preraspodjelu u vlastitu korist, izjednačavajući mnoge cijene u eurima s onima u njemačkim markama, iako je službeni omjer bio dvije marke za jedan euro.

Sada je kriza u punom jeku u svih 16 zemalja eurozone, uključujući i Njemačku, ali pogođene su i ostale, i to ne samo do broja 27 koliko ih ima u Europskoj uniji. Među njima je i Hrvatska, koja je vezala svoj novac uz euro i slijedila isti ekonomski model. Nešto bolje zasad su prošle neke od onih zemalja koje nisu prihvatile euro niti se uz njega vezale, na primjer Švedska, ali i Poljska.

Sada se traže i krivci, pa se u razvijenijem dijelu Europe Mediteranci optužuju za lijenost i rasipništvo. Ne samo njihovi političari, zapravo oni najmanje, pa ni države, već cijeli narodi zemalja dužnika. Kao da je s ekonomskom krizom oživio i neki novi oblik starog “arijevskog rasizma”, što je bio vjetar u jedra dosad malim ksenofobnim strankama u zemljama. I za Hitlera se nekad vjerovalo da je samo marginalna pojava, koja će se lako kontrolirati.

Tektonski poremećaji

Sada se postavlja pitanje hoće li euro uopće preživjeti, iako se još donedavno tvrdilo da se “vrata kroz koja se ulazi u eurozonu otvaraju samo na jednu stranu”. Je li se Friedmanovo upozorenje pretvorilo u Friedmanovu kletvu? Euro je uveden kao posebno važan korak u ostvarenju sna o ujedinjenoj Europi, koja će osigurati mir i suradnju na kontinentu, ali i osposobiti ga da uspješno konkurira Americi i drugim, narastajućim ekonomskim velesilama. Zanesenost mnogih ljudi, uključujući političare, pa i ekonomske stručnjake, plemenitim idealima, omogućila je politici da prevagne nad ekonomijom. Dvanaest godina poslije, kontinent je suočen s pitanjem kako spasiti euro, što istovremeno znači i kako spasiti samog sebe. Odustajanje od eura bilo bi, naime, nevjerojatno skupo, a poremećaji koje bi to izazvalo bili bi tektonskih razmjera.

Zasad, u igri je još uvijek nada da će se dužnici natjerati na uštede i tako popraviti svoju konkurentnost, iako brojke pokazuju da je to nemoguće. Prema računici koju objavljuje Američki institut za poduzetništvo, da bi se konkurentnost povećala za deset posto, trebalo bi smanjiti plaće kao i sve druge troškove za cijelih 20 posto. Umjesto željenih reformi, takvo bi rješenje neizbježno dovelo do višegodišnje bolne deflacije i duboke krize, a o socijalnim potresima bolje je i ne razmišljati. Svjesni da nacionalne vlade to ne mogu provesti, Angela Merkel i Nicolas Sarkozy sada predlažu stvaranje europske ekonomske vlade. Treba se nadati da su smislili i nešto bolje.