Globalna manija kresanja

Nakon što je smanjenje kreditnog rejtinga SAD-a od strane agencije Standards & Poor’s dovelo do ponovnog divljanja svjetskih burzi, mišljenja analitičara podijeljena su oko pitanja predstoji li vodećim kapitalističkim ekonomijama, koje su se tek počele oporavljati, nova recesija, odnosno je li ekonomska kriza koja je izbila 2008. zapravo kriza s “dvostrukim dnom”, pri čemu upravo počinje drugo poniranje.

Bez obzira nude li pesimističan ili optimističan odgovor na to pitanje, analitičari se slažu da je globalna ekonomija u vrlo teškoj situaciji te da su sadašnji uvjeti za provođenje efikasnih državnih politika znatno suženiji u odnosu na 2008., kada su države po izbijanju kreditne krize snažno intervenirale u financijski sektor kako bi spriječile slom bankarskog sustava.

Tri godine kasnije, američko gospodarstvo još uvijek bilježi slabašan rast, a nedavna kongresna bitka oko odobrenja povećanja državnog zaduživanja, pokazala je i postojanje svojevrsne političke paralize da se krizu napadne odlučnim mjerama. Slabašan rast bilježe i ekonomije Europske unije, pa je nakon nultog rasta Francuske, i Njemačka u utorak objavila da je rast u drugom kvartalu iznosio tek 0,2 posto.

Preveliki zalogaji

Od pet država na europskoj periferiji pogođenih dužničkom krizom, Grčka, Irska i Portugal još ranije su izgubile sposobnost refinanciranja svojih golemih dugova na tržištu, zbog čega se financijska pomoć morala osigurati intervencijom na razini Unije, dok su Španjolska i Italija pod vrlo visokim rizikom da tu sposobnost uskoro izgube. Pritom su ove dvije zemlje prevelike da bi ih se moglo, čak i prema modelu koji je s dvojbenim uspjehom primijenjen na Grčku, refinancirati mehanizmima koji Uniji trenutačno stoje na raspolaganju. Stoga otvorenost ovog pitanja destabilizira i druge članice, poput Francuske, čije su banke jako izložene u Španjolskoj i Italiji, a s obzirom na ugroženu zajedničku valutu, i cijelu eurozonu.

Sve posustale kapitalističke sile, od SAD-a do Italije, pribjegle su usvajanju planova smanjenja javne potrošnje s ciljem eliminiranja prevelikih državnih deficita u srednjoročnom razdoblju. Takvi su restriktivni planovi u slučaju zemalja kao što je Grčka, koja je morala pristati i na širok program privatizacije, ujedno bili i uvjet za dobivanje europske financijske pomoći. Italija je već donijela plan postizanja uravnoteženog proračuna počevši od 2013 godine, kojim bi dostigla poželjan udio duga u BDP-u od 85 posto tek kroz deset godina. No problem je što će suzdržavanje od javne potrošnje u SAD-u i Europi povlačiti za sobom i sažimanje domaće potražnje, koju većina zemalja neće biti u mogućnosti nadomjestiti snažnim izvozom.

Zbog toga analitičari očekuju da će oporavak zapadnih ekonomija biti vrlo spor i da će, bez obzira na to hoće li biti nove recesije, biti praćen stalnim izbijanjem nestabilnosti, jednom zbog Grčke, drugi put zbog Italije, treći put zbog SAD-a i slično.

– Ostajemo bez političkih poteza. Kreatori politika nemaju monetarnih poteza, nemaju fiskalnih poteza, nisu u stanju poduprijeti niti vlastiti financijski sustav. Zato su stvari strašnije nego godinu, dvije ranije, kada smo imali sve te politike na raspolaganju – ocijenio je za magazin “Foreign Policy” Nouriel Roubini, profesor ekonomije na Sveučilištu New York, navodeći da nije riječ o problemima koji će se ubrzo riješiti, jer su pitanja dugova i poravnanja nešto što će se postupno rješavati kroz puno godina.

– Stoga ćemo svakog drugog mjeseca, tjedna ili kvartala imati novi sektor, novu zemlju ili novu vladu u nevoljama. I to će imati negativan efekt na tržišta – a posljednja stvar koju sada trebamo je korekcija tržišta koja bi potencijalno vodila prema krizi s dvostrukim dnom – kaže Roubini.

Što se tiče SAD-a, kompromis administracije predsjednika Baracka Obame i dominantno republikanskog Kongresa oko rezanja deficita nije zadovoljio ni Obamine ambicije za forsiranje politike otvaranja radnih mjesta, ali ni procjene agencije Standards & Poor’s koja je Americi zbog toga i srušila kreditni rejting. Dok je kompromisom omogućeno državi da se još jednom zaduži, ali je zauzvrat utvrđen program rezanja vladinih troškova za više od 900 milijardi dolara i formiran poseban kongresni odbor za rezanje narednih 1500 milijardi deficita u srednjoročnom razdoblju, agencija je smatrala da su potrebna rezanja od 4000 milijardi dolara, uključujući i značajne uštede u programima zdravstvenog i socijalnog osiguranja. To jasno pokazuje zahtjeve bankarskog kapitala, koji je nedavno bio spašen državnim intervencijama, a sada je u poziciji da ponovo pritišće države.

Mekani Obama

Obama je posljednjih dana oštro napadao republikance navodeći da zemlja mora nastaviti investirati u edukaciju, čistu energiju i druga vitalna područja, što podrazumijeva izbalansiran pristup rezanju onih 1500 milijardi dolara deficita, u kojem će svoj doprinos, navodi predsjednik, morati dati i bogate korporacije. Obamine poruke bile su usmjerene i na novi paket mjera koje će uskoro pokušati progurati u Kongresu. Iako te mjere uključuju smanjenje poreza na plaće u korist radnika, zakon o izgradnji cesta, programe pomoći za vlasnike nekretnina ugrožene hipotekarnim kreditima i nove sporazume o slobodnoj trgovini, dio demokrata smatra da je vrijeme za nametanje hrabrijih mjera koje će stvarati radna mjesta i ekonomski rast, a predsjedniku zamjeraju što nije tvrđi u konfrontacijama s republikancima i što je u Kongresu pristao na sporazum o rezanju javnih troškova bez postignutog dogovora o podizanju poreza bogatima.

No malo je onih koji, kao nobelovac Paul Krugman, smatraju da je rezanje deficita potpuno krivi lijek za krizu. Za razliku od Standards & Poor’sa, Krugman drži da tržište kapitala ne reagira zabrinuto zbog visokog deficita, već zbog slabosti američke ekonomije.

– Ako smanjivanje američkog duga bude uopće imalo ikakvog efekta, on će biti u jačanju strahova od politika štednje koje će ekonomiju učiniti još slabijom – piše Krugman u svojoj kolumni u New York Timesu.

Umjesto dugoročnih strategija, on drži da su potrebne snažne kratkoročne mjere države.

– Prije svega, to bi uključivalo više, a ne manje, državne potrošnje u ovom trenutku – s masovnom nezaposlenošću, a nevjerojatno malom cijenom zaduživanja, trebamo obnavljati naše škole, ceste, vodne sustave i ostalo. To bi uključivalo i agresivne poteze prema smanjenju zaduženosti kućanstava kroz opraštanje i refinanciranje hipotekarnih dugova. I to bi uključivalo sveobuhvatni napor Federalnih rezervi da pokrenu ekonomiju, namjerno generirajući veću inflaciju kako bi se olakšali problemi duga – tvrdi Krugman.

Takvi kejnezijanski argumenti ostaju bez odjeka, pa je, prema pisanju američkih medija, gotovo nemoguće pronaći političara koji bi ih zagovarao. Nakon izbijanja financijske krize 2008. godine američke vlasti usule su goleme količine novca u spašavanje bankarskog sektora, što je spriječilo produbljenje krize, ali izazvalo revolt protiv svih oblika vladine potrošnje, koji osobito potpiruju pripadnici “tea party” pokreta. Politički Washington, jednako kao i eurozona, već duže vrijeme djeluje na pretpostavci da sve zemlje suočene s dužničkom krizom moraju u kratkom vremenu pristupiti snažnom rezanju državnih troškova.

Dominacija konzervativaca

Manija proračunske štednje zavladala je i Europom, u čijim članicama i institucijama dominiraju konzervativci, do te mjere da će, izgubi li španjolski socijaldemokratski premijer Jose Zapatero jesenske izbore, pod njima biti čak 96 posto građana EU. No unatoč svojoj dominaciji konzervativci još nisu došli do jedinstvene vizije europskog izlaza iz krize koja je zaprijetila zajedničkoj valuti. Posljednja žrtva panike zbog tržišnih turbulencija bila je Francuska, čiji je predsjednik Nicolas Sarkozy nakon kolapsa tamošnjeg burzovnog indeksa prekinuo godišnji odmor da bi se sastao s centralnim bankarom i ministrima, a sa sastanka je poručeno da će u najnovijim proračunskim planovima biti uvedena daljnja rezanja socijalnih troškova. Počelo se spekulirati i o mogućem snižavanju kreditnog rejtinga Francuske, čije su banke izložene s oko 410 milijardi eura prema talijanskom dugu, a uz izloženost u Španjolskoj to premašuje svotu koju pokriva Europski financijski stabilizacijski fond, težak 440 milijardi eura.

Cijena iskupljivanja talijanskog javnog duga mogla bi biti 1400 milijardi, a španjolskog 700 milijardi eura. Zbog svega toga Pariz je postao snažan zagovornik plasmana sredstava preko Europske centralne banke talijanskoj i španjolskoj vladi, a jedna od ideja je i izdavanje euroobveznica kojima bi se refinancirali dugovi Grčke, Irske, Portugala, Španjolske i Italije. Nakon pariškog sastanka Sarkozyja s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u utorak, koji je trebao pokazati da osovina Pariz-Berlin stoji iza eura, ta je opcija odgođena, a najavljeni su još stroži fiskalni standardi i uvođenje tijela za upravljanje eurozonom, što bi pojačalo njenu integraciju.

No upravo na dan njihova susreta, Njemačka je kao najjača europska ekonomija objavila kako je ostvarila rast od samo 0,2 posto, dok Francuska, druga po snazi, uopće nije rasla. Stoga je ova slabost najjačih ponovo stvorila zabrinutost oko njihove sposobnosti da financijski pomognu članice ugrožene dužničkom krizom. Kao što kaže profesor Roubini, kreatori politika ostaju bez poteza.

– Jedan ili više igrača u razvijenom svijetu koji se suočavaju sa stvarnim strukturalnim problemima treba izaći s uvjerljivim rješenjem kako bi se tržišta uvjerila da ćemo dugoročno vidjeti neki održivi rast. Vlada SAD-a ne pokazuje sposobnost da to učini, niti jedna od zemalja europske periferije ne pokazuje takvu sposobnost. Samo Nijemci je pokazuju, ali oni nisu ti koji trenutačno uzrokuju krizu. Ni Japanci ne pokazuju kapacitet da to učine, tako da je ovog puta problem puno širi i sistemskiji, iako se šok ne diže na razinu iz 2008. godne – pesimističan je Roubini.

Kada usporava Europa, usporava i Hrvatska

Burzovni analitičar Petar Brkić iz Abacus brokera kaže za “Novosti” kako u velikim ekonomijama turbulencije burzovnih indeksa pokazuju raspoloženje investitora, dok je u Hrvatskoj to samo dijelom slučaj i radi se zapravo o prelijevanju američkih kretanja na Europu.

– Raspoloženja se prelijevaju i na Hrvatsku, iako se kod nas trenutačno ne događa ništa posebno pozitivno ni negativno, a čak bi se moglo reći da imamo uspješnu turističku sezonu. Zbog toga se situacija na našem tržištu dionica neće smiriti dok god se ne smiri u Americi i Europi – kaže Brkić.

S druge strane, dodaje Brkić, usporavanje gospodarskog rasta u Europi imat će za posljedicu i usporavanje u Hrvatskoj zbog izostanka direktnih stranih investicija, koje su u prvom dijelu godine bile beznačajne, kao i slabije potražnje za našom izvoznom robom.

– Problem je što ulazimo u Europsku uniju dok je ona u velikim problemima, iako, što je već političko pitanje nevezano za ekonomsku krizu, još uvijek možemo izvući veliku korist iz pristupnih fondova koji su za Uniju malen novac, a zbog naše veličine nama mogu predstavljati značajna sredstva – kaže Brkić.