Govorili mi mleko ili mlijeko – svi plaćamo kamate

Zadnjeg dana Letnje škole, što ju je, na Fruškoj Gori kraj Novog Sada, organizirala fondacija Rosa Luxemburg za jugoistočnu Evropu sa središtem u Beogradu, govorio je i Primož Krašovec. Riječ je o mladom istraživaču s Pedagoškog instituta u Ljubljani. Sam se predstavio kao “vječni doktorand i počasni član Delavsko punkerske univerze”. Govorio je na temu odnosa između klasa i identiteta, pa smo istom temom, nakon predavanja, i započeli razgovor.

Govorili ste o odnosu između klasa i identiteta, kao i o pojavi tzv. kreativne klase. Počnimo pitanjem što je uopće za vas politika identiteta u nas? Na djelu je lažna dilema o klasnoj politici kao univerzalnoj, a identitetskoj kao partikularnoj?

– Taj tip podjele koji se često postavlja već je po sebi neka vrsta liberalne ucjene. U horizontu marksizma nije nam potreban tako shvaćen koncept univerzalnosti. Ovako se odmah pretpostavlja neka redukcija: opredijeliš li se za klasu i klasnu politiku, koja da je univerzalna, naspram ovih nekih partikulariteta, već se odričeš nekih elemenata koji marksizam čine marksističkim. Pristaješ na neku kritiku postmodernizma, politike identiteta, koja je u stvari predmarksistička ili liberalna u nekom rusoovskom smislu.

A što to znači u našim društvima? Ja bih rekao da nakon “zaborava”, u stvari potisnutosti, jedne socijalističke politike, i s time povezanih skupova problematika i pitanja vezanih uz probleme revolucije, klasne borbe, a u Jugoslaviji i sa sustavom samoupravljanja, taj ispražnjeni prostor ispunio se civilnim društvom, zasnovanim na liberalnoj ili neoliberalnoj koncepciji. Sada se različiti identiteti tretiraju zasebno: odjednom Romi imaju svoje probleme, žene imaju svoje probleme, Srbi, Hrvati, Albanci svaki svoje.

Svakom njegov problem

Iz ugaslih instituta za izučavanje povijesti radničkog pokreta moglo se prijeći na Ženske studije…

– Ono što je najproblematičnije u tim podjelama jest da onda teorije politike reificiraju administrativne podjele na socijalne grupacije, koje izvodi država u svoje svrhe. To sigurno nisu svrhe ljevičarske politike, a nisu niti teorijski legitimne svrhe. Znači na te podjele se pristaje nereflektirano. S druge strane, ta se pitanja tako depolitiziraju. Kada se njima baviš, jednim po jednim, na taj tehnokratski način problem solvinga – Romi su gladni, odnesimo im hranu; ženu je netko tukao, utješimo ju – pretpostavlja se da kapitalizam nema ništa s tim. Znači da se sistem koji proizvodi te konkretne nejednakosti, tipove dominacije, nasilja i društvene isključenosti, ne dovodi u pitanje. On funkcionira kao neka neutralna, neupitna pozadina.

I sva ona “proljeća nacija”, provedena profašističkim politikama devedesetih, možda od početka nisu bila nikakvo pravljenje nacija, već samo u bitnom nasilnih identitetskih grupa?

– Na tom razlikovanju u svome radu insistira sociolog Rastko Močnik i mislim da ono ima puno smisla. Jedno su formacije nacija kao nekog progresivnog momenta, herojskog razdoblja liberalne politike sredinom 19. stoljeća, kada se unutar Austro-ugarskog imperija formiraju centralno i istočno-evropske nacije, po uzoru na Francusku revoluciju. Tada one žele kao nacije stupiti ravnopravno u međunarodni prostor, baš kao samostalne nacije. A to onda znači i sa svojim jezikom, suverenitetom i sl. Sasvim nešto drugo je tip nacija koji se pojavljuje devedesetih na našim prostorima. Tu se radi, u terminologiji Močnika, o identitarnim zajednicama, koje su autistične. One ne žele stupiti u svijet, kao ravnopravni partneri u jednoj progresivnoj, prosvjećenoj svjetskoj politici, već su zatvorene u sebe. Tu proizvode neki bitak ili supstanciju samo njima razumljivu i sve što žele od svijeta je jedino priznanje. Dakle, na razini jezika i kulture uopće opskurantistički mrak, dok političke elite tih istih nacija ubrzano i bez razmišljanja prihvaćaju sve ekonomske i socijalne upute euro-atlantskog centra. A to znači da bez obzira na svu tobože kulturnu specifičnost, svi režu socijalne izdatke, dereguliraju financijsko tržište i pokušavaju svoje tržište radne snage učiniti što fleksibilnijim.

Gubi se politika klasa, u ispražnjeni prostor ulazi politika identiteta. Kako se ta situacija odražava na marksizam? Govorili ste o tome da on opstaje samo akademski. Nemamo praktičnih marksista?

– Više je smjerova u kojima preživljava marksizam nakon poraza revolucionarne ljevice. Nakon sloma realno postojećih socijalizama na istoku Evrope, i proto-revolucionarnih pokreta na Zapadu, poput onih s kraja 60-ih i početka 70-ih g. prošloga stoljeća, marksizam s jedne strane traži egzil unutar univerziteta. S druge strane nestankom socijalističkih zemalja i radikalnih revolucionarnih pokrata untar realno postojećeg kapitalizma on gubi svoje referente. Treći problem je što marksizam ima problematičan, ambivalentan odnos spram novih pokreta koji se formiraju, a to su pokreti mladih, žena, manjina, migranata. Uvijek kao da je u zaostatku, kako ih zahvatiti i artikulirati. Pri tom pitanju važno je da se izbjegne klopka teorijskog snobizma – nije važno očuvati baštinu marksizma po svaku cijenu zbog nje same, već je marksizam važan samo utoliko ukoliko on može ponuditi teorijske alate za kritiku kapitalizma i zamišljanje alternativa.

Kasni Rudi Dutschke bavio se time, približivši se iz studentskog pokreta ekolozima i mirovnjacima, u svojoj knjizi “Pokušaj da se Lenjina osovi na noge”.

– U tom smislu marksizam nije bio pravovremen. Trebalo mu je suviše vremena da preradi te stvari, da shvati te pokrete. Puno je poznatih primjera da se ta pitanja među marksistima tretiraju kao nedostatna ili nerelevantna. Tako se moglo desiti da energiju tih pokreta iz osamdesetih zahvate nevladine organizacije i artikuliraju ju u desničarskom intelektualnom horizontu, umjesto da bi oni bili momenti ljevičarske politike i teorije.

Odnosi na terenu

U novim državama, uvjetno rečeno nacionalnim, imamo problem sa samim prepoznavanjem i priznavanjem klasne strukture društva. Ako se i klase shvaćaju samo kao identiteti, kako uočiti stvarnu društvenu dinamiku?

– Vratim li se na putanju marksizma, koju smo naznačili, jedan od momenata je i da se on re-filozoficira. To nije po sebi ništa loše, niti pogrešno, no u konkretnim situacijama može imati i neke negativne efekte. Radi se na visokom nivou apstrakcije neke problematike i teorija se iscrpljuje sama u sebi, bez referenci u vanjskom svijetu. Ono što su autonomisti nazivali su-istraživanjem, zajedničkim istraživanjem, to da bi militantni teoretičari – intelektualci – odlazili u tvornice, radili intervjue, postaje sve rijeđom praksom i faktički nestaje njen utjecaj. Tako istraživanje socijalne stratifikacije na empirijskoj razini, ovaj terenski dio, preuzima klasična, mainstream ili građanska sociologija. Ona pak istražuje društvenu stratifikaciju samo na onoj dosta naivnoj razini: na koji način netko živi, što jede, kako se oblači, kolika mu je plaća… Gubi se ona bitna veza između apstraktne definicije klasne podjele kroz koncept eksploatacije i same empirijske kompozicije klasa na terenu. A samo tako možemo se vratiti sa apstraktnog nivoa na konkretni, shvatiti odnose snaga na terenu. Jer, sama sociološka definicija klase je dosta sterilna. Najviše što politički može proizvesti je kritika nejednakosti, npr. dohodovne, koja ostaje unutar liberalnog horizonta i može se riješavati na filantropski način, pravednijom re-distribucijom itd. To nije loše, no daleko je od revolucionarnih ambicija.

Još 80-ih se u nas otvorila rasprava jesmo li ponovo klasno društvo i kakvo. Bilo je i teza da u nas postoje samo pseudo-klase. Da neke grupe imaju neka svojstva buržuja ili proletera u načinu života, ali ne i njihovu odgovornost u proizvodnji i sl. Govorilo se, namigujući na “oslobođenje” od socijalizma, da se trebamo riješiti lumpen-klasa, poduzetnika koji nisu poduzetni, radnika koji ne rade. Što se nakon toga dogodilo?

– Sigurno da u ovisnim društvima, koja smo tek sada do kraja postali, postoji moment hibridnosti. Dobar primjer je početak tranzicije i prvi val privatizacije. Novostvoreni kapitalisti, koji su dobili tvornice uglavnom su ih u želji za brzim profitom samo uništili. Oni se dakle nisu ponašali kao poduzetnici i tu je možda na djelu neki lumpen-moment. S druge strane dolazi do goleme proletarizacije javnih službenika s uvođenjem korporacijskog tipa upravljanja i fleksibilnih radnih odnosa u javni sektor. Dok su mediji i politički govor puni anti-socijalne propagande o tome kako ljudi u javnom sektoru rade ležerno i ne zaslužuju svoje visoke plaće – i time samo projiciraju na vlastitu zemlju rasističku argumentaciju koju su za Grke izmislili medijski glasnici njemačkog finansijskog kapitala da bi očuvali profite banaka koje su kreditirale Grčku – taj je sektor u posljednje dvije decenije doživio strašno intenzivnu fleksibilizaciju. Npr. prevlast honorarnog rada u novinarstvu, ugovore na jednu godinu za učiteljice, loše plaćeni prekovremeni rad medicinskih sestara … Ljudi, koji su donedavno imali stabilne plaće i radne uvjete te visok socijalni status, odjednom iskušavaju stvari koje su svakodnevna realnost industrijskih radnika već stoljećima. Recimo, kad se desi downsizing na sudu ili na javnom fakultetu. Mnogi imaju probleme to politički artikulirati jer su navikli o sebi razmišljati kao o nekome boljem, nekome višem od običnih proletera, pa se opiru spram primjene marksističke klasne analize na vlastitu situaciju. To je posebno često na univerzitetu, gdje umjesto kolektivne borbe za svoja prava prevlađuju intrige u borbi za nestajajuća prestižna i dobro plaćena radna mjesta. Borba Akademske solidarnosti u Hrvatskoj tu predstavlja važnu iznimku.

Lijevi (ne)odgovor na krizu

Kako politička ljevica u nas odgovara na aktualnu ekonomsku krizu?

– Na parlamentarnoj sceni ta jedva da i postoji – nema ljevičarskih stranaka, ali ima nekoliko pojedinaca, koji se nisu sasvim odrekli ljevičarskih agenda. Na razini državne politike sve stranke, bez obzira na svoj odnos spram identitetskih pitanja (dakle nacionalistički konzervativci i kozmopolitski liberali), prihvaćaju tobožnu neminovnost rezova u javnu potrošnju te krče radnička i socijalna prava. Razlike su samo u “osobnom stilu” različitih vlada, u Sloveniji se to recimo dešava na gradualan način, malim koracima. Vaninstitucionalnu ljevicu post-modernog tipa kriza je uhvatila na krivoj nozi, veterani novih društvenih pokreta jedva i znaju objasniti krizu van žurnalističkih klišea, dok je marksistička ljevica jaka intelektualno, a slaba po pitanju političke moći. Dakle, nije još u stanju odgovorati na krizu, ali može inteligentno kritizirati načine na koje na krizu odgovaraju vlade.

Kada se i desi politička mobilizacija masa u nas se odmah postavlja pitanje: hoće li se pobuniti samo “hrvatska” radnička klasa ili će akcije dobiti internacionalni karakter.

– Nacionalni okvir pojedinačnih pobuna danas uvjetovan je nacionalnim karakterom provođenja mjera štednje, koje su glavni uzrok aktualnih narodnih pobuna u Europi. Pojedinačne mjere štednje provode pojedinačne vlade i narod u pobuni ima svoju nacionalnu vladu kao adresata. Ali istovremeno su mjere štednje u suštini generičke. Dakle, sve te borbe, iako lokalizirane, imaju puno zajedničkog. Može se mnogo naučiti iz borbe protiv mirovinske reforme u nekoj drugoj zemlji, ili anticipirati efekte određenih mjera iz inozemnog iskustva, pa spremiti kritičku kontraargumentaciju. Važno je učiti iz povijesti. Današnja stvarnost na evropskoj periferiji je farsično ponavljanje britanskih osamdesetih.

Teško je koordinirati identitetske razlike među grupama stanovništva u sada različitim državama. Istovremno, kapital nema tih problema?

– Da, dok literati, razumnici, povjesničari i hajdegerijanski filozofi trabunjaju o jedinstvenosti iskustva nacionalnog bitka, sa pročelja zgrada u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu gledaju nas isti logotipovi austrijskih i njemačkih banaka. Erste ili Volksbank očito unikatnost nacionalnog bitka ne sprečava u pohodu na “emerging markets” evropskog istoka. Međunarodni financijski kapital danas predstavlja onu univerzalnu snagu koja povezuje stanovništvo, bez obzira na sve jezične, religijske i kulturne razlike, a koju je nekad u regiji predstavljao samoupravni socijalizam. Bez obzira na to sviramo li gusle, harmoniku ili tamburicu i govorimo li mleko ili mlijeko, svi plaćamo kamate.