Intrigator

Katran & perje

Predizborna PR bitka

Superkul Zoki štos

Zoran Milanović smislio je još jedan plan da još jednom u zadnji čas izgubi već dobivene izbore: unajmio je Zinku Bardić

Svaki pošteni pristalica modernog medijskog izričaja znade da je danas istina potpuno zastarjela te razmjerno dosadna vrednota. U tome smislu nastala je progresivna znanost, nazvana “odnosi s javnošću” ili PR (public relations). Na stranu što neki povijesno prevladani skeptici, zaostali u drevnim vremenima, smatraju drugačije – pobjeda u PR-u donosi uspjeh u društvu, a nadasve u politici.

Na osnovu modernih znanstvenih spoznaja, naredna predizborna kampanja bit će zapravo veliki dvoboj agencija za odnose s javnošću. Relikti političkih stranaka imat će tek ulogu zalutalog folklornog dekora.

Zoran Milanović, briljantno uspješni mladi političar Socijaldemokratske partije, smislio je još jedan plan da još jednom u zadnji čas izgubi već dobivene izbore: unajmio je Zinku Bardić, jednu od onih novinarki koje shvaćaju da je novinarstvo propalo te je PR disciplina budućnosti. Također će se Milanović mladima obraćati kroz superkul štoseve marketinške agencije Bruketa & Žinić. Ako Milanović i njegovi koalicijski partneri nekim slučajem ipak pobijede, ostvarit ćemo još jedan korak preobrazbe Hrvatske u naprednu državu, u kojoj se izražavamo ljupkim korporativno – marketinškim jezikom napredne Europe.

No sve je to još mačji bronhitis prema činjenici da je šef izbornog stožera nepokolebljivi profesionalac Igor Dragovan, poznat po tome što ima toliko uvjerljiv nastup da pogledom može ubiti kokoš na 400 metara i to noseći zatamnjene naočale.

Da će nova Hrvatska biti oaza poštenja i socijalne tankoćutnosti, svjedoči i postavljanje Srećka “nanbudo” Ferenčaka (HNS) za Dragovanovog zamjenika.

Petar Glodić

Zagrebački poduzetnik gazi sve pred sobom

Ubojica na autopilotu

Očigledno je da sam Horvatinčić vozi kroz život na autopilotu i da je maknuti mu se s puta jedino što čovjek može učiniti da bi izvukao živu glavu

Zagrebačkom poduzetniku Tomislavu Horvatinčiću, prema njegovoj verziji, otkazao je upravljački sustav, dok je prema neslužbenoj verziji bio na autopilotu, u trenutku kada je svojim 12-metarskim gliserom nedaleko Primoštena pregazio jedrilicu usmrtivši dvoje talijanskih turista. Francesco Salpietro i njegova supruga Mariella Patelli drugo su i treće ljudsko biće koje je ovaj developer zbrisao s lica zemlje, nakon što je krajem 1980-ih u Zagrebu pregazio jednu pješakinju.

U jednom od mnogobrojnih pompoznih intervjua koje je dao u vrijeme gradnje “Cvjetnog prolaza”, projekta kojem su se opirali deseci tisuća Zagrepčana, Horvatinčić je 2008. godine ispričao kako je događaj otprije 30 godina velika životna tragedija za koju nije bio kriv, ali da i danas nosi “posljedice tog stresa”. No samo godinu dana nakon tog intervjua, svojim je Landroverom u Bregani udario u Opel Record u kojem je bio par s dvoje djece. Oni su se tada izvukli s lakšim ozljedama, dok poduzetniku i terencu nije bilo ništa. Tada je novinama kazao: “Zbog nesreće cijelu noć nisam spavao. Nakon 40 godina vozačkog iskustva i prijeđenih dva milijuna kilometara, moralo se i meni to dogoditi. Ali što mogu, iz ove kože se ne može”.

Sada Horvatinčić ponovo, kako kaže, “proživljava vrlo teške trenutke” i izražava žaljenje. U izjavi koju je poslao medijima navodi da je na njegovu “veliku žalost, upravljački sustav broda otkazao”, i da “na žalost”, njegovi “pokušaji nisu pomogli u sprječavanju ovog tragičnog sudara”. Spomenuo je Horvatinčić u svojoj izjavi i to kako je “svjestan svoje odgovornosti prema žrtvama ove tragične nesreće”, no iz nekog razloga nije za te žrtve izrazio žaljenje, kakvo je pokazao za svoje brodske komande.

Horvatinčić žali najprije samog sebe, jednom zbog svoje “velike životne tragedije” za koju nije bio kriv, drugi put žali što se “iz ove kože ne može”, a treći put zbog komandi svojeg broda i svojih neuspjelih pokušaja sprječavanja sudara.

Dvoje Talijana, ukoliko ih uopće treba žaliti, našlo se, eto, u krivo vrijeme na krivom mjestu, jer, bez obzira na to jesu li otkazale komande ili je brod bio na autopilotu, očigledno je da sam Horvatinčić vozi kroz život na autopilotu i da je maknuti mu se s puta jedino što čovjek može učiniti da bi izvukao živu glavu.

Na moru nećete imati nikakve šanse, jer će Horvatinčić biti u superbrzoj motornoj jahti, a vi u jedrilici. Na cesti će on biti u moćnom terencu, a vi u Opelovom modelu koji je odavno izašao iz proizvodnje. Na javnoj površini će se Horvatinčić pojaviti u bageru i uz pomoć policije i gradskih struktura gaziti sve pred sobom, jer je njegov projekt njegov autopilot, a tada će jedino građani žaliti što je “upravljački sustav otkazao”.

Nikola Bajto

Novi predsjednik Sindikata novinara Hrvatske počeo vrijeđanjem novinara

Filićev seksistički sindikalizam

Anton Filić vulgarno se obrušio na Natašu Škaričić i Borisa Pavelića, dvoje novinara koji se, inače, umjesto tolikih sindikalno-karijerističkih profitera, već puste godine bore za slobodu govora i javni interes

Slučaj otpuštanja Nataše Škaričić, pomoćnice glavnog urednika “Slobodne Dalmacije”, otprije dvije godine, kao što je poznato, nedavno je zaključen presudom da je ta kuća u vlasništvu EPH ima vratiti na radno mjesto. O usamljenosti u kontekstu branše, koju je Škaričić trpjela dok se borila za svoje pravo, Boris Pavelić objavio je prošle subote osvrt u “Novom listu”. Pritom je naročito kritički apostrofirao suzdržanost Sindikata novinara Hrvatske i Hrvatskog novinarskog društva, organizacija kojima se šikanirana novinarka još u ono vrijeme bila obratila za pomoć.

Ali, za pomoć tu nije bilo izgleda, jer Nataša Škaričić nije bila članicom sindikata; tako stvari u svojoj reakciji na Pavelićev tekst objašnjava novi predsjednik SNH-a Anton Filić. U pismu objavljenom također u “Novom listu”, Filić zamjera Paveliću pristranost, te se odmah trudi i objasniti motive: “A ako je posrijedi tek novi fenomen utjecaja ženstvenosti kolegice novinarke na kvalitetu rada njezina presenzibilnog kolege – na što sluti jedan smušeno-romantizirani odlomak teksta – sumnjamo da će teoretičari medija pozdraviti tu premoć šarma nad činjenicama”.

Evo odlomka što izaziva vrckavu slutnju i mučnu sumnju predsjednika SNH-a: “Otkaz je važan i kao primjer mizoginije na djelu: Škaričić bi vjerojatno bolje prošla da je manje ženstvena, manje samosvjesna, manje obrazovana, manje obaviještena, manje pismena i manje vjerodostojna. Riječju, manje novinarka i manje žena”. Pa, je li to zaista bilo dovoljno da se iz podrške Borisa Pavelića kolegici iščita njegova emocionalna ili čak erotska zainteresiranost, koju nam pogodbeno sugerira Filić, ako ćemo pravo? Ili je dovoljno tek za uvredu na račun dvoje novinara koji se, inače, umjesto njega samog, kao i umjesto tolikih sindikalno-karijerističkih profitera, u medijima za koje pišu već puste godine bore za slobodu govora i javni interes?

Štoviše, niti približno koliko njih dvoje, nije na stranu ugroženih – sad po bilo kojoj osnovi – stala čitava matična redakcija Antona Filića kroz posljednja dva desetljeća, računajući tu i njega. On sam, pak, u vrh SNH-a izbio je prvenstveno na valu obimnoga radno-pravnog spora u njegovu “Večernjem listu”. Otkaz Nataši Škaričić – isključivo zato što je mislila svojom glavom – značio je vrhunac uništavanja “Slobodne Dalmacije”, opustošene jednako u materijalnom i u društvenom te novinarskom smislu. Vodstva prozvanih strukovnih institucija stoga su se umjesto ovakve duple porcije difamacije trebala zapitati: ako i nije bila članica SNH-a, možda joj se svejedno nekako moglo pomoći?

Umjesto ikakvoga slabićkog dvojenja, međutim, Filić radije zauzima macho-stav, te na puki spomen mizoginije u sistemu uzvraća dosljedno – seksistički. Pa, nije loše za, u biti, prvu relevantnu nastupnu gestu, predsjedniče!

Filićev odgovor, daleko od ma kakve solidarnosti koju bi sindikalizam imao predstavljati,  tako ilustrira koliko se tu radi o društvenoj odgovornosti. A koliko o prilici da se ovlašteni predstavnik radništva bez ustezanja, cinično i vulgarno istrese na kolege, sa žestinom koju si niti približno nikad nije priuštio spram raznih centara moći na koje je počesto nailazio u svom poslu.

Igor Lasić

Ljetni rat porukama između ustaša i četnika

Četničke brišem, ustaške tolerišem

Vrućih avgustovskih, vjerovatno inspirirana pojedinim godišnjicama i govorima na njima, u hrvatskoj su se desila tri incidenta na (među)nacionalnoj bazi, koja su se srećom očitovala na stvarima.

Prvo su veseli pravaši iz Čakovca, bar prema izjavama svjedoka, putujući za Čavoglave zapišali, oskrnavili i ispisali slovo “U” s krstićem na spomen kosturnici za 525 Srba koji su u maju 1941. pobile ustaše. Policija je relativno brzo izišla na teren, a događaj su osudili Srpsko narodno vijeće i SDSS, ali nitko drugi.

Oko grafita “Srbe na vrbe” ispisanog u Savskoj ulici u nešto širem centru Zagreba nije reagirala ni policija, što je čudno jer se grafit po pisanju “Jutarnjeg lista”, koji je jedini izvijestio o tome, nalazi stotinjak metara od sjedišta MUP-a.

Nakon toga nagrađeni smo i informacijom da su nepoznati počinioci na nekoliko

prometnih znakova u Strmici kod Knina tokom vikenda postavili naljepnice kojim se veliča četnički vojvoda Momčilo Đujić, s četiri ocila i natpisom “Ako Bog da i neđelja sveta, Momčilo će opet Dinarom da šeta”.

Policija je vrlo brzo obavila uviđaj i počela potragu za počiniocima, nakon čega su radnici Hrvatskih cesta sa znakova uklonili uvredljive naljepnice. Ova tri incidenta bili su i jedini u ljetnoj sezoni koja je do sada srećom prošla bez fizičkih obračuna, pa bi bilo lijepo da se autori spomenutih intervencija u okolišu potraže, i to jednakim intenzitetom, pa da se i ustaške poruke po Zagrebu uklone, kao što su se uklonile četničke u Strmici.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Mirjana Nazor, psihologinja

Bozanić je u pravu

Jeste li čuli za poziv kardinala Josipa Bozanića na blagdan Velike gospe, za molitvu u korist Pape koji u posljednje vrijeme u Hrvatskoj trpi žestoku kritiku. Naravno, mislio je na aferu “Dajla”; kako vi gledate na čitavu tu raspravu?

– Onoliko koliko sam uspjela razabrati iz raznih medija, čini mi se da smo mi u Hrvatskoj u velikoj mjeri nedovoljno jasno obaviješteni o situaciji oko toga samostana u Istri. Prije dva dana, dakle, pročitala sam da je Vatikan od 2006. godine o svemu vezanom za Dajlu redovito obavještavao naše Ministarstvo vanjskih poslova. Prema tome, ništa se nije događalo preko noći i u tom smislu bih rekla da su reakcije naših odgovornih ljudi koji se tome čude – licemjerne. No, to i nije ništa novo. Tako da bih se u ovom slučaju složila s Bozanićem koji meni inače uopće nije simpatičan, ali je u pravu i ne može ga se nazivati nacionalnim izdajnikom kad zastupa stav da nam Papa ovom prilikom nije radio iza leđa. Štoviše, izgleda da se u kontaktu s Papom upravo Bozanić izborio da 40 posto te vrijednosti ostane na hrvatskoj strani.

Ono što posebno upada u oči jest činjenica da su se svećenici među sobom počupali oko materijalnih, nipošto teoloških razmimoilaženja. Nije li bar to saznanje od neke društvene koristi?

– Istina je bar to da mi sa strane sada imamo taj dojam. Još je bolje, međutim, što padaju neke maske, pa tako doznajemo i da je biskup Milovan, koji ispada veliki patriot, 2006. godine potpisao ugovor za Dajlu. To iz nekih razloga nije realizirano, ali smo dobili situaciju u kojoj se relativnima pokazuju te inače standardne i olako uzimane opreke heroj – izdajnik. To bi i u nastavku moglo ostvariti dobar društveni efekt, naravno, pretpostavljajući da ćemo saznati punu istinu, a ne tek slušati etiketiranja i pojednostavljivanja kao što je u najvećoj mjeri bilo dosad.

Igor Lasić