Južno voće Ustavnog suda Republike Hrvatske

Izmjenama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koje je Hrvatski sabor prihvatio s obilatom dvotrećinskom (129 glasova) većinom 18. juna 2010. godine, pripadnicima nacionalnih manjina omogućene su dvije stvari:  prvo je trebalo da se novim odredbama prekine višegodišnja izborna getoizacija i biračka segregacija pripadnika nacionalnih manjina tokom izbora zastupnika Hrvatskog sabora, i to tako da ih na biračkim mjestima nitko ne pita da li žele glasati kao građani, temeljem općeg biračkog prava ili kao pripadnici nacionalnih manjina, temeljem posebnog biračkog prava, tj. da izlazak na glasačko mjesto ne bude razlog za pitanja: biti građanin ili biti pripadnik nacionalne manjine? birati temeljem općeg biračkog prava ili temeljem posebnog biračkog prava?

Drugo, trebalo je da se od 1996/7. godine neriješeno pitanje statusa Srpskog narodnog vijeća kao samouprave Srba u Hrvatskoj, koja je nastala temeljem Pisma namjere Vlade Republike Hrvatske o završetku mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema kao provedbenog dokumenta Erdutskog sporazuma, riješi tako što ono postaje nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine.

Biračka segregacija

Ustavni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu Usud)  29. jula ove godine ukinuo je odredbe obiju ovih važnih novela Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i time otvorio četiri pitanja: prvo, kako je moguće da Usud mijenja izborno zakonodavstvo, u ovom slučaju Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, tri mjeseca prije najavljenog roka za održavanje parlamentarnih izbora?

Drugo, kako je moguće da Usud briše odredbe (odredbu o Srpskom narodnom vijeću kao nacionalnoj koordinaciji manjinskih vijeća) koje su u Ustavni zakon unesene temeljem međunarodnih ugovora? Treće, kako je moguće da Usud smatra da izborna getoizacija i biračka segregacija pripadnika nacionalnih manjina nisu u suprotnosti s Ustavom a predloženi modeli pozitivne diskriminacije u biračkom pravu jesu u suprotnosti s “jedinstvom naroda (Staatsvolka)” i “ravnopravnošću građana”, tj.  kako je moguće da se “jedinstvo naroda (Staatsvolka)” i “ravnopravnost građana” ustavnije  jamči izbornom getoizacijom i biračkom segregacijom pripadnika nacionalnih manjina?

Četvrto, kako je moguće da Usud ukida odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ako je riječ o zakonu koji je donesen dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika Hrvatskog sabora i koji je zakon bio uvjet međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, uvjet njezina članstva kako u Vijeću Evrope tako i članstva u Evropskoj uniji, tj. kako je moguće da Usud preuzima ovlasti Sabora?

Godina izbora

Doista, kako je moguće da Usud pri svojem odlučivanju ne mora poštivati zakone koje mora poštivati Sabor? Preciznije, kako je moguće da Usud pri odlučivanju o odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kojima se regulira njihovo biračko pravo ne mora poštivati čl. 5 Ustavnog zakona o provedbi Ustava Republike Hrvatske koji glasi: „Zakoni kojima se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski Sabor donijet će se najkasnije godinu dana prije održavanja redovitih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor.“? Kako? Pa lako!

Usud je suočen s pitanjem ustavne ravnopravnosti građana pri izboru zastupnika u Sabor nakon godina šutnje o tome kao i o primjeni ovog članka progovorio u svojem Izvješću od 08. decembra 2010. godine. U tom izvješću on konstatira tri stvari: prvo, da se čl. 5 Ustavnog zakona o provedbi Ustava propisuje da se izborni zakoni kojima se biraju zastupnici u Saboru ne mogu mijenjati u godini izbora; drugo, da se to “propisuje” ne odnosi da izmjene zakona koji nisu rezultat promjena Ustava od 18. juna 2010.; treće, da dobra i ustaljena parlamentarna praksa nalaže da se Sabor uzdrži od mogućih promjena. I upravo ovo drugo tumačenje predstavlja iglene uši koje je Usud stvorio da bi se u izbornoj godini moglo mijenjati izborno zakonodavstvo.

Fiškalsko sudovanje

Prvi pokušaj provlačenja kroz ove iglene uši zapravo ne ustavnog već fiškalskog sudovanja, toliko tipičnog za ovaj sud, bio je s pokušajem slanja u proceduru prijedloga Zakona o izbornim jedinicama u proljeće ove godine. Razlog za donošenje novog zakona o izbornim jedinicama temeljio se na činjenici da bi izbori za sljedeći 7. saziv Sabora bili drugi ili čak možda treći koji se održavaju u okolnostima u kojima je razlika u broju birača po izbornim jedinicama obilato premašila zakonom propisanu granicu od 5%. U nekim slučajevima čak do 30%, a što je suprotno temeljnim odredbama Ustava o ravnopravnosti građana i vrijednostima političkog pluralizma. Vlada, koja je iz nekog razloga zakasnila s tim prijedlogom, najprije je tvrdila kako Zakon o izbornim jedinicama ne spada u izborno zakonodavstvo, a onda se počela pozivati na ovo tumačenje Usuda, a koje glasi: „5.2. …obaveza ‘donošenja zakona’ u smislu čl. 5. UZPU/10 odnosi se samo na donošenje onih zakona, odnosno izmjene i dopune mjerodavnih izbornih zakona koji su na snazi, koja je vezana uz promjene izbornih pravila sadržanih u Promjeni Ustava Republike Hrvatske …

… obaveza iz čl. 5 UZPU/10, koja mora biti izvršena najkasnije do 11 ožujka 2011., odnosi se na one dijelove izbornog zakonodavstva koji se moraju uskladiti s izbornim pravilima propisanim Ustavom/10.“

Sve opozicijske stranke suprotstavile su se takvom tumačenju. Isto je uradio i predsjednik Republike. Isto je uradio i dobar dio javnosti i stručnjaka proglašavajući takvo tumačenje izbornim inženjeringom. Isto su uradili i zastupnici nacionalnih manjina, uključujući i potpisnika ovih redova, kao članovi vladajuće koalicije, a čiji je utjecaj bio presudan u odustajanju Vlade od takve nakane. I svi su se pri tome pozivali na čl. 5. Ustavnog zakona o provedbi Ustava i na Venecijansku komisiju Vijeća Evrope, koja preporučuje da se u godini izbora ne mijenja izborno zakonodavstvo. Rezultat toga je da se ni Vlada ni Sabor nisu uspjeli provući kroz te iglene uši Usuda.

Opća podrška

Drugi pokušaj provlačenja kroz iglene uši Usuda izveo je Usud sam! Suprotno Ustavnom zakonu o provedbi Ustava, suprotno mišljenju Venecijanske komisije izrečenom u njihovu mišljenju 2002. godine prilikom usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina da se odredbe istoga moraju ugraditi u izborni zakon godinu dana prije redovnog održavanja izbora i suprotno mišljenjima iskazanim povodom Zakona o izbornim jedinicama, Usud se sam provukao kroz iglene uši vlastitog mišljenja.

Sve to uz odobravanje predsjednika Republike, podršku opozicijskih stranaka i aplauz dobrog dijela opće i stručne javnosti. Sve to unatoč činjenici da je Zakon o izbornim jedinicama običan zakon koji se donosi natpolovičnom većinom glasova zastupnika, a Ustavni zakon zakon s “posebnom ustavnom, zakonskom i političkom snagom” koji se donosi dvotrećinskom većinom zastupnika Hrvatskog sabora. Sve to unatoč činjenici da je novim odredbama Ustavnog zakona zapravo ustavno-pravno određeno biračko pravo pripadnika nacionalnih manjina u skladu s čl. 15. stv. 3. Ustava. Sve to na osnovi nepojmljivog, samovoljnog, fiškalskog pravljenja razlike između odredbi jedinstvenog ustavnog teksta na njegove stare i nove odredbe!

Diskriminacijsko tumačenje

I nitko se nije zapitao kako je to moguće da svega dva mjeseca prije jedno tumačenje Usuda ne vrijedi, zakonski pravorijek vrijedi, no dva mjeseca kasnije to tumačenje vrijedi, a zakonski pravorijek ne vrijedi! Nitko osim zastupnika nacionalnih manjina koji su i tada tvrdili što tvrde i sada: da se u godini izbora ne može mijenjati izborno zakonodavstvo!

Za njih i njihove birače, međutim, temeljno ustavno načelo o ravnopravnosti građana očito vrijedi samo onda kad im se ono treba oduzeti, kao što im se oduzima ovakvim tumačenjem.  Za takvo diskriminacijsko tumačenje, kad već to nisu uradili oni kojima na raspolaganju stoje njihove ustavne ovlasti, prva nadležna instanca morat će biti Hrvatski sabor, odnosno njegov Odbor za Ustav i Poslovnik te njegov Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

Naime, ako je već Usud taj koji u slučaju nacionalnih manjina suspendira zahtjeve “pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidivosti, koji proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske” (Odluka Usuda od 29. 07. 2011., str. 34.), onda ne preostaje ništa drugo nego da se u prvom koraku s tom suspenzijom suoči sam zakonodavac te da on iznese svoje mišljenje o tome da li u ovlasti Usuda ulazi i pravo ove vrste suspenzije građana, birača pripadnika nacionalnih manjina, odnosno pravo da se njihova ravnopravnost jamči tako da u tumačenju zakona neće biti ravnopravni s ostalim građanima.

Do tad ćemo razmišljati o agronomu, za koga ne znamo da li postoji, ali koji bi se možda mogao naći u Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a koji ljudima dijeli sljedeći savjet: općenito je poznato da se biljke presađuju ili po završetku vegetacije ili pred početak vegetacije, a nikako prije i nikako poslije, što se može reći za svo voće osim južnog, jer ono, kao što znate, kod nas slabo uspijeva.

Dr. sc. Milorad Pupovac (ako Usud ne odredi drugačije)