Kako je “Lastavica” postala “Dinara”

Kad je Austro-Ugarska kapitulirala, u Knin je 29. decembra 1918. godine, ušla talijanska vojska i ostala tu sve do 1921. godine. Prema odredbama Rapalskog ugovora, Italija se povukla i Knin je bio posljednji dalmatinski grad koji je ušao u sastav Kraljevine SHS.

Kroz period italijanske okupacije nema dokaza da je NK “Lastavica” igrala zvanične utakmice, ali prema kazivanjima iz toga doba, na “Fratarskoj njivi” je igrala utakmice protiv različitih ekipa italijanske vojske.

Odlaskom italijanske vojske, NK “Lastavica” legalizuje rad u novim uslovima. Zadržava prethodno ime, a obnoviteljskom skupu u restoranu na kninskoj željezničkoj stanici, prisustvovali su, u ime nove države, kotarski načelnik dr. Lederer i kotarski tajnik Lešo Pašić.

Nomen est omen

Iako je na obnoviteljskoj skupštini zadržano staro ime, među “Dinarinim” osnivačima i članovima uprave trajale su dinamične rasprave o promjeni imena.

Ugledni članovi uprave kluba Oskar Marčela, Ive Bralić, Milan Lovrić, Jakov Musić i Ivica Jukić – Japan, zastupali su stav kako ime “Lastavica” ne treba mijenjati.

No, postojala je grupacija koja je predlagala da se klub zove “Hajduk Veljko”. Zastupnici toga prijedloga su bili mišljenja da bi novo ime bilo reprezentativnije i u skladu sa činjenicom da klub djeluje u novoj državi, što bi trebalo uvažiti.

Takav prijedlog nije prošao jer je u klupskoj upravi bilo dovoljno mudrosti da se ne podlegne dnevno-političkim interesima. Treba ipak imati u vidu kontekst tadašnjih političkih i društvenih zbivanja da bi se ovakvi prijedlozi do kraja razumjeli. U doba kad su se te rasprave vodile, vladalo je romantičarsko raspoloženje prema novoj državi i dinastiji, pa bilježimo da su klubovi po Dalmaciji, odmah po raspadu Austro-Ugarske, nosili imena koja danas zvuče nadrealno i prilično nevjerovatno.

Bez razumjevanja konkretnih prilika i raspoloženja, nemoguće je razumjeti da  je među prvih dvanaest klubova registrovanih, 1920. u splitskom nogometnom podsavezu, jednom od šest u kraljevini, bio klub iz Vranjica koji se zvao “Kosovo” ili klub iz Omiša koji se zvao “Komita”. Naravno, brzo je opalo takvo oduševljenje, pa i ti klubovi mijenjali ime, ali konkretni podaci ukazuju da je ono postojalo.

Oko promjene imena kninskoga kluba, dugo je trajalo usaglašavanje, i početkom 1923. godine, kad se to više nije moglo odlagati, na zahtjev Milana Amanovića, klub dobija ime NK “Dinara”, po planini koja dominira nad Kninom.

Takav naziv je realno mogao pomiriti različite prijedloge i eliminisati dnevno-političke sukobe klupskih i gradskih subjekata. Zato je i prihvaćen. Zadržana je crno-bijela klupska boja, ustanovljena za NK “Lastavica” 1915. godine. Ova odluka za koju se Milan Amanović uporno zalagao od početka rasprave o imenu, pokazala se ispravnom.

NK “Dinara” se legitimisala kao gradski i građanski klub, bez nacionalnih i ideoloških oznaka i tako postala jedinstven dio gradskoga tkiva. Sačuvan je temelj na kome je klub nastao i uklonjena opasnost nacionalnih podjela.

Milan Amanović je nastojanjem da klub učini gradskim opštim dobrom, zaslužio značajno mjesto u istoriji kninskog sporta i trasirao put u “Dinarinu” dugovječnost. Amanović je “otac” kninskog nogometa kome treba priznati pionirsku ulogu i viziju.

U Petkušića gaju

Nakon odlaska italijanske vojske, kroz 1921. i 1922. godinu, igralište se nalazilo na “Malom pazaru”, zvanom još i “Murve”, mjestu kod gostione “Putnik” i “Stare pošte”, ispod današnje autobuske stanice. Već 1923. godine, uređeno je igralište u Petkušića gaju (Južna kasarna). Zemljište za igralište dao je pod zakup kninski posjednik Mile Monti.

On je utemeljio Kninski šahovski klub 1924. godine. Slovio je za najboljeg gradskoga šahistu. Iste godine kad je osnovao šahovski klub, organizovao je i prvo otvoreno gradsko prvenstvo u šahu na kome je pobjedio tada 14-ogodišnji Vladan Berić koji će kasnije, uz brata Branka Berića, ostaviti trag u istoriji NK “Dinara”. Berići su porodično bili sodadžije, vlasnici sodažijske radnje.

Igralište u “Petkušića gaju” bilo je jedno od najboljih u Dalmaciji i “Dinarina” uprava se time ponosila. Imalo je mreže, ogradu i klupe za publiku, kao i blagajnu na ulazu. To je doba kad nema regularnih takmičenja i kad su se utakmice ugovarale ad hoc. Nogomet je tada važio za veoma skupu zabavu, gotovo bi se moglo reći da je predstavljao luksuznu novotariju.

Organizovati ligu značilo je imati nepodnošljive troškove. Nogometne organizacije i savezi su bili na niskom stepenu organizacije i sve je zavisilo od entuzijazma maloga broja ljudi po ondašnjim dalmatinskim gradićima. No, nije to tako bilo samo u malim mjestima, nego se odnosilo i na najveće klubove. Prvo prvenstvo Kraljevine SHS održano je 1923. godine i na jedvite jade je okončano.

Dramatični obrt

Klubovi “Dinarinog” značaja su ugovarali utakmice sa najbližim susjedima i to tek kad bi se skupilo nešto novca da se utakmica može organizovati. Dvadesetih i tridesetih godina je bilo uobičajeno da domaća ekipa isplati gostujućoj 500 dinara za troškove koje bi ovi imali za dolazak i gostovanje.

U knjizi “80 godina Velebita” (Zadar 2005), sportski istoričar i publicista prof. Drago Marić, inače bivši “Dinarin” igrač, donosi dokumenat iz 1926. godine iz koga je vidljivo da su “Dinara” i “Velebit” dogovorili odigravanje dvije utakmice. Sačuvan je dokument pisan rukom kojim se pozivaju članovi uprave i igrači “Velebita” da dođu na dogovor oko “ugovora za utakmice sa Dinarom”. Iz poziva se vidi da je angažovana čitava gradska elita kako bi se utakmice odigrale.

Na Petkušića gaju je “Dinara” igrala sa skoro svim ekipama iz okolnih gradova.

Gostovali su šibenski “Osvit”, drniški DOŠK, drvarski “Uvac”, sinjski “Junak”, gospićki klubovi, gračački “Velebit”, “Polet” iz Srba. Na žalost, malo je zabilježenih rezultata i detalja sa tih utakmica.

Po NK “Dinaru” dolazi do vrlo dramatičnoga događaja u proljeće 1932. godine.

Klupske donatore je tresla besparica, kao refleks tadašnje ekonomske krize, i nisu uspjevali da prikupe novac kako bi platili zakup zemljišta za igralište u Petkušića gaju.

Vlasnik zemljišta, već pominjani Mile Monti, iznerviran neispunjavanjem obaveza, uklonio je  golove sa igrališta, klupe oko igrališta i blagajnu sa ulaza, a teren preorao.

Predsjednik “Dinarine” uprave bio je tada Milan Jović, veoma značajna ličnost u istoriji kninskog sporta. Bio je igrač “Dinare”, trener i funkcioner, ali i jedan od najboljih fudbalskih sudija u Dalmaciji. (kraj drugog dijela)