Mi smo pusto ostrvo

Fotografije: Sandro Lendler

Ravnokotarska sela idealna su toponimska podloga za filmove kakve je prije pola stoljeća snimao Serđo Leone ili, u novije doba, braća Koen. Ravnica što se proteže kilometrima otkriva neobrađene njive, korov i krš, suho raslinje i napuštena plodonosna stabla koja vape za dodirom ljudske ruke. I po onoj koenovskoj da “nema zemlje za starce”, ondje i danas žive obični i neobični ljudi čije su se sudbine stoljećima neminovno ispreplitale, poput vremenskog stroja brodile putanjama ljubavi i ratova da bi, eto, opet došlo vrijeme da svatko gleda svoja posla i snalazi se kako može. Ne bi začudilo da na zemlju, koju kolovoško sunce nemilice prži, sleti kakav NLO i ostavi svoj kružni potpis kao novi, drugačiji trag života što ga pokušavamo pronaći u ovom kraju.

– Biž’te s ovog sunca! – upozorava nas žena koja usred podneva, kao usamljeni jahač apokalipse, ispod mjesnog groblja na ulazu u općinu Zemunik Donji čeka autobus.

Teško je odoljeti ne umiti se i napiti hladne vode koja s tog mjesta izvire iz utrobe zemlje otkako je svijeta, valjda. Na Dan općine, u Zemuniku Donjem na prste jedne ruke brojimo budne: trafikanticu iz druge smjene i trojicu gostiju u obližnjem kafiću. Nedavno je haški osuđenik Ante Gotovina proglašen počasnim građaninom općine, iako na to ovdje, za razliku od džambo-plakata s njegovim likom uz prometnice i na ulazima u mjesta zadarskoga kraja, ništa ne upućuje.

Rasuti od Niša do Kanade

U Smokoviću, selu udaljenom četiri kilometra od Zemunika, koje je za rata većim dijelom  minirano i spaljeno, i danas se vide ožiljci što su se poput dubokih brazdi usjekli u lice prerano ostarjela čovjeka. Na seoskom gumnu, uz nekadašnji Narodni dom, Biblioteku, Dom zdravlja i restoran nogometnog kluba, ispod stoljetnih je krošanja svoj komad hlada uhvatilo  nekoliko mještana, uglavnom starijih povratnika.

– Koliko stanovnika broji selo danas? – pitamo.

– Po najnovijem popisu 136, iako je tek sedamdesetak stvarnih stanovnika. Ljudi dolaze uglavnom ljeti, pa ponovno odlaze jer su rasuti po regiji i ostatku svijeta – kaže Dragan Daničić, predsjednik općinskog SDSS-a i donačelnik Općine Zemunik Donji.
Nakon akcije “Maslenica” 1993, Smokovićani su rasuti od Australije, Kanade, Amerike i Novog Zelanda do Rusije te, bliže, Beograda, Novog Sada, Niša, Pančeva… A prije rata u selu ih je živjelo 1.700.

– Mi smo pusto ostrvo – reći će Milenko Rajčević i obrazložiti – ovdje nas i dan-danas na sve načine diskriminiraju. Htjeli su vodu da nam zatvore, a još prije porušili su nam sve bunare i izvore. Vidite, nitko iz hrvatske vlasti početkom rata ovdje nije došao pred narod i kazao: “Narode, nemojte se nigdje micati, mi vam garantiramo sve što nama, to i vama. Nemojte nigdje ići, budite lojalni vlastima i bit će sve u redu.” Nitko se nije pojavio. I kud ćemo, što ćemo? Ostali smo ni tamo ni ovamo i kad je počela akcija “Maslenica” napustili smo selo.

Milenko je nekoć za JNA radio kao metalostrugar, u vojnoj bazi u Šepurinama. U Niš je izbjegao 1993. Danas pola godine živi u Beogradu, gdje čuva četvero unučadi, a pola godine u Smokoviću.
– Vojska mi je zapalila kuću, država mi je samo krov postavila, a ja sam osobno investirao oko 20.000 eura. Sin mi je također radio u vojsci, poginuo je u Nišu u vojnoj bazi: vozio je komandanta, helikopter je pao i njih nekoliko je poginulo. Nesretan slučaj, nevrijeme, neispravan helikopter? Znam samo da nemam sina – jedva izgovara i zastaje.

Krajičkom kažiprsta briše suze, krajnjim naporom, što ga dodatno otežava nepodnošljiva sparina, duboko uzdahne i nastavlja:

– Kći mi se udala u Pančevu, iako bih volio da se ovdje udala. Kao što bih i ja volio za stalno živjeti ovdje, na svojoj rodnoj grudi – stavlja točku na životnu priču Milenko Rajčević.

Voda i politika

Iako su mještani svojim novcem odavno izgradili vodovod i dio cijevi ustupili obližnjoj Murvici a dio Zemuniku Donjem, danas nemaju pravo na priključak na vodu i vodomjere, pa se na vodovod priključuju nelegalno. Prije dvadesetak dana, bageri zadarskog vodovoda došli su povaditi cijevi, što su nekako uspjeli spriječiti.

– Od vlasti samo tražimo da nam daju priključak za vodu. Da nam daju vodomjer – precizira Rade Graovac.
Donačelnik Daničić pojašnjava problem.

– Iako su u županiji na sastanku s direktorom Vodovoda kazali da nam neće isključivati vodu, barem ne ovo ljeto, događa se da uslijed turističke sezone vode nema i u nekim perifernim dijelovima Zadra, primjerice na Bilom brigu. Najslabiju su točku našli baš u Smokoviću, pa su nam zavarili poklopce i ventile. Onda su naši ljudi otkinuli taj var i otvorili si vodu. Zašto baš u Smokoviću? Kako ćeš bez vode živjeti? Voda je ovdje postala politički problem, iako su ljudi od 2005. plaćali 640 kuna za vodomjer. Poslao sam te uplatnice na uvid u Vodovod i opet ništa, računi za vodu i dalje ne dolaze. Nedostaje osam milijuna kuna za rekonstrukciju vodovodne mreže u Smokoviću, a taj novac nitko ne da – priča Daničić.
Još je jedan apsurd u priči o vodi: kažu nam mještani da je selo dobilo ime ne po smokvama nego po istoimenoj rijeci koja je ovuda protjecala i ulijevala se u Ninsko more. Selo je, kažu, bogato izvorima vode.

Gotovina u paketu

Drugi problem koji tišti povratnike jest do temelja uništena crkva Svetog Georgija, minirana 1993. nakon akcije “Maslenica”.

– Za opstanak jednog naroda crkva je najvažnija, od pamtivijeka su se ljudi okupljali pred oltarom. Bez crkve nema ni naroda ni ljudi, a selo izumire – govori Milenko Rajčević.
Obilazimo mjesto gdje je crkva bila podignuta još 1564. godine. Oko nekadašnjih temelja gomila se kamenje, nadgrobne ploče su napuknute, a križevi strše lijevo-desno; unutar gabarita crkve nedavnim su arheološkim istraživanjima pronađeni ostaci antičkog objekta, a sada se, navodno, čekaju restauratori da dovrše svoj dio posla.

– Zavod za zaštitu spomenika kulture u Zadru ispitao je teren, potrošeno je 70.000 kuna i onda se stalo, jer treba još toliko, a novca više nema. Kad će se odobriti dodatna sredstva, to ne znamo – kaže nam Gruica Višić, vijećnik SDSS-a Općine Zemunik Donji.
Zajedno s kolegom vijećnikom Miloradom Matićem nedavno je na sjednici Općinskog vijeća Zemunika Donjeg podigao ruku da se Ante Gotovina potvrdi za počasnoga građanina, što je izazvalo reakcije u stranci, ali i među pripadnicima srpske manjine.

– To je bilo glasanje u paketu, šest točaka dnevnog reda. Točka oko Gotovine naknadno je ubačena, pa su se našli u nebranom grožđu – slikovito objašnjava Dragan Daničić, koji je vijećnicima zamjerio što se nisu konzultirali sa stranačkim tijelom.

– Točke nisu bile prije pročitane, samo se glasalo za njih. Moramo imati suživot, biti pametni, ne možeš tu živjeti i govoriti protiv države Hrvatske – obrazlaže Gruica Višić.

Višić se radije osvrće na problem sela u kojem nema trgovine, kafića, mladih. A kako bi ih i bilo kada nema škole: ona u kojoj su nekad službovali Dositej Obradović i Simo Matavulj, kažu mještani, nestala je preko noći, još prije sedam-osam godina. Školu je, pojašnjava Višić, zatvorilo Ministarstvo prosvjete jer je poslije rata u njoj neki čovjek držao kokoši, pa se proširila zaraza.
Višić kaže da je obnovljeno oko 150 kuća, no mnoge još nisu. Paradoksalno, u obnovljenim kućama uglavnom nitko ne živi.

– Produlji li se rok za obnovu, bit će ih još. Želim da ovo selo ide naprijed. Pazite, nije lako ovdje biti vijećnik. Nitko, primjerice, nije pisao o tome da su nam HSP-ovci tražili papire da vide jesmo li prošli na izborima, odnosno da provjere kako smo došli do vijećničkih mjesta – govori Višić.

MEĐUNASLOV: Evo ognjište, tu kuvam
Rade Graovac jedan je od onih koji bezuspješno pokušavaju dobiti sredstva za obnovu kuće spaljene do temelja. Hoda uokolo s naramkom papira u ruci i uzalud šeće od jednog do drugog ureda. Kaže da mu je ime prognanik, a adresa beskućnik. Živi u nekoliko kvadrata u kamenoj potleušici što je, kao dio kuće, ostala od nekog komšije koji danas živi u Australiji. Nad kuću se nadvilo stablo prepuno zrelih smokava. Kao povratnik, ne može dobiti ni zdravstveno osiguranje u Zadru.

– Preko županije moram dokazati da nemam socijalnu skrb, a nemam je jer sam prijavljen na majčinoj adresi. Sin mi je u Novom Sadu. Snimite, da se vidi kako Rade Graovac živi. Sve su odbili, jer mi nije pisala adresa Smoković. Evo ognjište, tu kuvam – pokazuje na kotao u dvorištu.

– Za sedam sam dana tri groba sahranio. Dva brata i ćaću, ne daj bože ikome, ali zato sam ovdje da se borim za istinu. Oni su ostali, nisu htjeli ići, nisu bili nikome krivi. Ovdje sam zbog grobova. Nikada rata ne bi bilo da je Tuđman ovdje želio srpski narod. Vidite, u Smokoviću je 1991. pobijedio Tuđman i HDZ. I sam se Tuđman hvalio time. A ipak, oni koji su ovdje ostali nakon “Maslenice” ubijeni su. Ja sam i sina iz vojske izvukao, za koga bi on ratovao? Spasio sam tada živote nekih Hrvata, pa i moja je majka Hrvatica, iako mi ništa ne znači tko je tko – govori.

Kaže da je odgovarao Mlečanima, Francuzima, Grcima, Turcima, Austrougarskoj, Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ, svim tim vladarima kroz povijest. Svima, osim novoj hrvatskoj državi. I tu istinu, kaže on, mora reći. Nitko, dodaje, ne voli Smoković više od njega. Da imaju gdje živjeti, došli bi mu i žena i sin. Da sutra umre, ne bi mario, samo da mu vrate ono što je imao.

– Imam samo 68 kuna invalidske penzije. Na radu sam izgubio oko. Radio sam u Kimontu u Benkovcu, gdje sam bio jedan od upravitelja. Bio sam direktor završnih građevinskih radova – priča Graovac.

Do njegova prenoćišta primjećujemo dvoje-troje mladih ljudi. Što li tu rade?

– Ovo su moja braća Muslimani – odmah će Rade.

Jedan od njih nam kaže da su iz Kladuše. Oženjen je Dalmatinkom iz Zadra, pa rade kuću u Smokoviću. A Rade im pazi na alat.

– Haj’mo ljudi, stig’o beton. Ide ploča na kuću – poziva dalmatinski zet malobrojnu ekipu u pomoć.
Da je barem takvih akcija više: eto s njima i mladosti i života, a možda se i zaboravljeni smijeh razlije ravnokotarskim krajem.