Nedjelotvornost financijskih tržišta

U povodu najava o novom valu ekonomske krize, valu koji stiže iz Sjedinjenih Država, i čiji je izvor opet na tzv. financijskom tržištu, Novosti će u ovom i u sljedeća dva broja objaviti tekst pod naslovom “Manifest zgranutih ekonomista”.

“Manifest” je nastao u okrilju Francuskog društva za političku ekonomiju, a njegovi autori su Philippe Askenazy, Thomas Coutrot, André Orléan i Henri Sterdyniak. Tekst je do danas supotpisalo više od tisuću sveučilišnih nastavnika iz Francuske, Španjolske, Belgije, Njemačke, Italije, Portugala i SAD-a. “Manifest” je s francuskog preveo Želimir Brala.

Svjetski ekonomski oporavak, omogućen divovskom injekcijom javnoga novca u ekonomski tok (od Sjedinjenih Država do Kine), slab je, no realan. Samo jedan je kontinent ostao otraga, Europa. Ona se angažirala u drugom smjeru, smjeru borbe protiv javnih deficita.

U Europskoj su uniji ti deficiti nesumnjivo visoki – prosječno 7% u 2010. godini – no mnogo manji nego što je 11% objavljenih u Sjedinjenim Državama. Dok su sjevernoameričke države, veće ekonomske težine od Grčke, kao na primjer Kalifornija, gotovo u bankrotu, financijska su tržišta odlučila spekulirati sa suverenim dugovima europskih zemalja, naročito onih s Juga. Europa je tako uhvaćena u vlastitu institucionalnu zamku: države moraju posuđivati kod privatnih financijskih institucija, a ove postižu jeftinu likvidnost kod Europske središnje banke. Financijska su tržišta dakle ključ financiranja država. U tom okviru, odsutnost europske solidarnosti potiče spekulaciju, a agencije za izdavanje kreditnih rejtinga igraju na izazivanje nepovjerenja.

Amputacija socijale

Bilo je potrebno da agencija Moody’s snizi ocjenu Grčkoj, 15. lipnja 2010., kako bi europski lideri ponovo otkrili termin “nerazboritost”, što su ga toliko rabili u početku krize subprime. Nadalje, sad se otkriva kako je Španjolska daleko izloženija zbog krhkosti svoga modela rasta i svoga bankarskoga sistema negoli zbog svoga javnoga duga.

Kako bi “smirili tržišta”, improviziran je Fond za stabilizaciju eura, a po Europi su lansirani drastični i često slijepi planovi za smanjenje javne potrošnje. Prvi su bili na udaru državni i javni službenici, uključujući i Francusku, gdje će se povišenje mirovinskih doprinosa pretvoriti u prikriveno smanjenje njihovih plaća. Broj javnih službenika posvuda se smanjuje, ugrožavajući javne službe. Isplate u socijalne svrhe, od Nizozemske preko Francuske do Portugala, aktualnom reformom mirovina, na putu su da budu teško amputira-ne. Nezaposlenost i nedostatnost mogućnosti zapošljavanja nužno će se i dalje povećavati u narednim godinama. Te su mjere neodgovorne s političke i socijalne točke gledišta, no i na striktno ekonomskom planu.

Ta politika, koja je veoma kratkoročno smirila spekulaciju, izazvala je već veoma negativne socijalne posljedice u brojnim europskim zemljama, posebno u odnosu na mlade, na svijet rada i na najslabije. Na duži rok, ona će razbuktati tenzije u Europi i zaprijetiti na taj način i samoj europskoj konstrukciji, koja je nešto daleko veće od ekonomskog projekta. Ekonomija bi morala biti u službi izgradnje demokratskoga, miroljubivoga i ujedinjenoga kontinenta. Umjesto toga, posvuda se nameće jedna vrst diktature tržišta, a naročito danas u Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj, trima zemljama u kojima su vladale diktature još početkom sedamdesetih godina, ima tome samo četrdeset godina.

Interpretirali je mi bilo kao želju da prestrašene vlade “smire tržišta” bilo kao izgovor za nametanje izbora koje diktira ideologija, podvrgavanje toj diktaturi nije prihvatljivo, jer je već toliko dokazala svoju ekonomsku nedjelotvornost i svoj razorni potencijal na političkom i socijalnom planu. Istinska demokratska rasprava o izborima ekonomske politike mora dakle biti otvorena u Francuskoj i u Europi. Većina ekonomista koji se uključuju u javne rasprave čine to kako bi opravdali ili racionalizirali podvrgavanje politika zahtjevima financijskih tržišta. Javne su vlasti doduše morale posvuda improvizirati kejnezijanske planove za ponovni rast ekonomije te čak katkad i privremeno nacionalizirati banke. No one žele što prije zatvoriti tu zagradu. Neoliberalan način razmišljanja još uvijek je jedini priznat kao legitiman, usprkos njegovim očitim porazima. Utemeljen na hipotezi djelotvornosti financijskih tržišta, on insistira na smanjenju javne potrošnje, privatizaciji javnih službi, fleksibilizaciji tržišta rada, liberalizaciji trgovine, financijskih usluga i tržišta kapitala, povećanju konkurencije svagda i svugdje.

Lažne “očitosti”

Kao ekonomisti, s grozom gledamo kako su te politike još uvijek na dnevnom redu i kako nitko ne dovodi u pitanje njihove teorijske temelje. Činjenice su dovele u pitanje argumente koji se već trideset godina iznose u prilog izbora europskih ekonomskih politika. Kriza je ogoljela dogmatski i neutemeljen karakter većine navodnih “očitosti” što ih do iznemoglosti ponavljaju donosioci odluka i njihovi savjetnici.

Bilo da je riječ o djelotvornosti i o racionalnosti financijskih tržišta, o potrebi rezanja rashoda da bi se smanjio javni dug, bilo o ojačavanju “pakta o stabilnosti”, valja preispitati te lažne “očitosti” i pokazati mnogobrojnost mogućih izbora u području ekonomske politike. Drugi su izbori mogući i poželjni, pod uvjetom da se prije otpusti škripac koji je financijska industrija nametnula javnim politikama.

Ovdje ćemo iznijeti kritički prikaz deset postulata koji i dalje svakodnevno nadahnjuju odluke javnih vlasti posvuda u Europi, usprkos vrištećim demantijima što su ih donijele financijska kriza i njezine posljedice. Riječ je o lažnim “očitostima” koje nadahnjuju neprave-dne i neefikasne mjere, a njima nasuprot iznosimo na raspravu dvadeset i dva protuprijedloga. Nije svaki od njih nužno postigao suglasnost među potpisnicima ovoga teksta, no oni će morati biti ozbiljno shvaćeni, ukoliko želimo izvući Europu iz slijepe ulice.

1.    Lažna “očitost” br. 1 – Financijska su tržišta djelotvorna

Danas se svim promatračima nameće jedna činjenica: prvorazredna uloga koju financijska tržišta igraju u funkcioniranju ekonomije. To je rezultat duge evolucije koja je započela krajem sedamdesetih godina. Kako god da je mjerimo, ta je evolucija dovela do jasne rupture, kako kvantitativne tako i kvalitativne, u odnosu na prethodne decenije. Pod pritiskom financijskih tržišta, ukupna regulacija kapitalizma duboko se preobličila i donijela na svijet nepoznat oblik kapitalizma, što su ga neki nazvali “imovinskim kapitalizmom”, “financijskim kapitalizmom” ili “neoliberalnim kapitalizmom”.

Te su promjene našle svoje teorijsko opravdanje u hipotezi o informacijskoj djelotvornosti financijskih tržišta. Dakle, prema toj hipotezi, važno je razvijati financijska tržišta, kako bi ona mogla što slobodnije funkcionirati, jer su ona jedini mehanizam efikasne alokacije kapitala. Politike koje se već trideset godina tvrdoglavo vode, u skladu su s tom preporukom. Bila je riječ o tome da se uspostavi integrirano financijsko tržište na svjetskoj razini, na kojem će svi akteri (poduzeća, obitelji, države, financijske institucije) moći razmjenjivati sve kategorije vrijednosnica (akcije, obveznice, dugove, derivate, devize) sa svim dospijećima (dugoročnima, srednjoročnima, kratkoročnima).

Financijska su tržišta počela sličiti tržištu “bez trvenja” iz udžbenika: ekonomski je diskurs uspio stvoriti zbilju. Kako su tržišta postajala sve “savršenija”, u smislu dominantne ekonomske teorije, analitičari su vjerovali da je financijski sistem odsad neusporedivo stabilniji negoli u prošlosti. Činilo se da to potvrđuje “velika umjerenost” – taj period ekonomskoga rasta bez povišenja plaća u SAD, od 1990. do 2007. godine.

I danas G20 ustraje na ideji da su financijska tržišta dobar mehanizam alokacije kapitala. Primat i integritet financijskih tržišta i dalje su konačni ciljevi kojima smjera nova financijska regulacija. Kriza se ne interpretira kao neizbježan ishod logike dereguliranih tržišta, nego kao posljedica nepoštenja i neodgovornosti pojedinih financijskih aktera koje javne vlasti nisu dovoljno kontrolirale.

Destabilizacija cijena

No kriza se pobrinula da pokaže kako tržišta nisu djelotvorna i da ne omogućuju efikasnu alokaciju kapitala. Goleme su posljedice te činjenice u području regulacije i ekonomske politike. Teorija djelotvornosti temelji se na ideji da investitori traže i pronalaze najpo-uzdaniju informaciju o vrijednosti projekata koji se natječu za financiranje. Prema toj teoriji, cijena koja se formira na tržištu izražava prosudbe investitora i sintetizira ukupnost raspoloživih informacija: one dakle sačinjavaju procjenu o pravoj vrijednosti vrijednosnica.

Pretpostavlja se dakle da ta vrijednost sažima sve potrebne informacije kako bi se orijentirala ekonomska aktivnost, pa tako i društveni život. Prema tome, kapital se investira u najrentabilnije projekte i napušta manje efikasne projekte. To je centralna ideja te teorije: financijska konkurencija proizvodi pravedne cijene koje predstavljaju pouzdane signale investitorima i efikasno orijentiraju ekonomski razvoj.

No kriza je potvrdila baš razne teorijske radove koji su tu pretpostavku doveli u pitanje. Financijska konkurencija ne proizvodi nužno pravedne cijene. Još i gore: financijska konkurencija često dovodi do destabilizacije i do rasta pretjeranih i iracionalnih cijena, do financijskih mjehura.

Glavna pogreška teorije djelotvornosti financijskih tržišta sastoji se u preslikavanju na financijske proizvode uobičajene teorije tržišta običnih dobara. Na ovim je tržištima konkurencija djelomično samoregulativna, u skladu s onim što zovemo “zakonom” ponude i potražnje: kad cijena nekoga dobra poraste, proizvođači povećaju ponudu, a kupci smanje potražnju – cijena će dakle pasti i vratiti se svojoj uravnoteženoj razini. Drugim riječima, kad cijena nekoga dobra poraste, postoje sile koje imaju tendenciju zaustaviti, a potom vratiti cijenu koja je porasla. Konkurencija izaziva ono što zovemo “negativni feedback”, suprotne sile koje vuku u smjeru suprotnom od početnoga udara. Ideja djelotvornosti rađa se iz izravnoga preslikavanja toga mehanizma na tržišne financije.

No u tom je primjeru situacija veoma različita. Kad cijena raste, često se primjećuje ne pad, nego porast potražnje! U stvari porast cijene znači povećanu rentabilnost za one koji posjeduju vrijednosnicu, zbog viška ostvarenoga prihoda. Povišenje cijene privlači dakle nove kupce, što još više pojačava početni porast. Najave bonusa potiču tradere da i dalje uvećavaju to kretanje. Sve do incidenta, koji je nepredvidljiv no i neizbježan, koji izaziva inverziju anticipacija i krah. Taj fenomen, dostojan Panurgevih ovnova,  proces je “pozitivnoga feedbacka”, koji pogoršava neravnoteže. U tome je spekulativni mjehur: kumulativan porast cijena koji se hrani samim sobom. Taj tip procesa ne proizvodi pravedne cijene, nego naprotiv, neadekvatne cijene.

Zabraniti spekuliranje

Dominantno mjesto koje su zauzela financijska tržišta ne može dovesti ni do kakve efikasnosti. Štoviše, ono je trajan izvor nestabilnosti, kako to jasno pokazuje neprekinuta serija mjehura u dvadesetak godina: Japan, Jugoistočna Azija, Internet, tržišta u nastajanju, sektor nekretnina, sekuritizacija. Financijska se nestabilnost tako iskazuje snažnim fluktuacijama mjenjačkih tečajeva i burze, očito bez povezanosti s temeljima ekonomije. Ta nestabilnost, rođena u financijskom sektoru, širi se na realnu ekonomiju mnogobrojnim mehanizmima.

Sugeriramo četiri mjere za smanjivanje nedjelotvornosti i nestabilnosti financijskih tržišta:

Mjera br. 1 – Strogo ograničiti financijska tržišta i aktivnosti financijskih aktera, zabraniti bankama spekuliranje za vlastit račun, kako bi se izbjeglo širenje mjehura i krahovi.

Mjera br. 2 – Smanjiti likvidnost i destabilizirajuću spekulaciju kontrolama kretanja kapitala i nametima na financijske transakcije.

Mjera br. 3 – Ograničiti financijske transakcije na one koje su potrebne realnoj ekonomiji (npr. Credit Default Swaps samo za posjednike osiguranih vrijednosnica, itd.)

Mjera br. 4 – Ograničiti maksimalne naknade traderima.

(kraj prvog dijela)