Nema bailouta za gladne

Ujedinjeni narodi proglasili su 20. srpnja glad u regijama južne Somalije Bakool i Donji Shabelle, upozorivši da bi se glad kroz iduća dva mjeseca mogla proširiti i na ostatak zemlje ukoliko međunarodna zajednica hitno ne reagira. Suša je pogodila i Etiopiju, Keniju, Džibuti, Sudan i Ugandu, no tamošnje krize još nisu dosegnule kriterije za službeno proglašenje gladi, prema kojima najmanje 20 posto kućanstava nema dovoljno hrane, neuhranjenost zahvaća 30 posto stanovništva, a smrtnost djece iznosi dvoje na 10 tisuća.

Situacija u Somaliji premašuje ove minimalne kriterije UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), s obzirom da tamo svakodnevno umire prosječno četvero djece, a ugrožena je čak polovica populacije, njih 3,7 milijuna. Od toga 2,8 milijuna ljudi živi na jugu zemlje pod kontrolom militantne islamističke skupine Al-Šabab koja zabranjuje pristup humanitarnim organizacijama.

Bijeg u kampove

Prema podacima UN-a ukupno je ugroženo 12 milijuna ljudi, a UN-ov Svjetski program za hranu (WFP) tvrdi da se radi o najgoroj suši u posljednjih 60 godina. Klimatolozi, pak, upozoravaju da su se uzastopne suše ranije događale jednom u desetak godina, dok se ovog puta niz suša dogodio u samo dvije godine. Iduće kišno razdoblje na Rogu Afrike je u studenom, no ako kiša i padne, hrane neće biti jer je stanovništvo masovno napustilo područja koja bi prije kiše trebala biti zasijana. Upravo su dvije somalske regije u kojima je proglašena glad nekoć bile hraniteljice cijele zemlje, no farmeri su ta područja počeli napuštati i ranije, zbog građanskog rata, dok su pastirska plemena također otišla jer im je suša desetkovala stoku.

Stotine tisuća Somalaca već su pobjegle u glavni grad Mogadišu te u okolne zemlje, uključujući i kenijski izbjeglički kamp Dadab, koji je sada postao najveći izbjeglički kamp na svijetu. Dadab je izgrađen za prihvat 90 tisuća ljudi, no u njemu se trenutno nalazi njih 400 tisuća, te svakodnevno slijeva oko 1500 izbjeglica. Humanitarci i novinari svjedoče o ljudima iznemoglima nakon višetjednog hodanja do kampa bez hrane i vode, djeci staroj tri ili četiri godine koja izgledaju kao devetomjesečne bebe, te pričama majki čija su djeca umrla putem i koju one zbog iscrpljenosti nisu mogle sahraniti.

Prema procjenama FAO-a, za prevladavanje krize na Rogu Afrike bit će potrebne 1,2 milijarde dolara pomoći, no zasad nije sakupljena niti polovica tog iznosa. Prva tura hrane zrakom je poslana u Mogadišu tek tjedan dana nakon proglašenja gladi, dijelom i zbog otezanja vlasti Kenije, iz koje je pošiljka krenula, s administrativnom procedurom. U tjedan dana u Mogadišu je poslana samo 31 tona hrane, što je, kako je novinarima rekao glavni operativac WFP-a u Somaliji Amir Mahmoud Abdula, dovoljno tek za trodnevnu prehranu milijun ljudi. Što se, pak, tiče samog proglašenja gladi, brojni stručnjaci tvrde da se ono dogodilo sramotno prekasno, te da je to kašnjenje motivirano političkim razlozima, s obzirom da je epicentar gladi područje pod vlašću Al-Šababa, organizacije koju zapadne vlade smatraju terorističkom i koja bi hranu mogla iskoristiti za vlastito financiranje. Neke organizacije oklijevaju surađivati čak i sa somalskom privremenom vladom koju optužuju za korupciju.

Rastrgana država

Somalija je klasična “neuspjela država” bez centralne vlasti od 1991. godine, kada je svrgnut predsjednik Mohamed Said Barre. Rastrgana je između korumpirane prozapadne privremene vlade koja kontrolira samo polovicu teritorija, američkih protuterorističkih operacija, vojne intervencije Afričke unije i islamističkih pobunjeničkih skupina. Desetak međunarodnih inicijativa, kao ni američka vojna intervencija 1993. u kojoj je poginulo 20 američkih vojnika, niti kasnija etiopska intervencija nisu zaustavile nasilje, pa se može reći da je glad u toj zemlji i rezultat ljudskog faktora, a ne samo prirodnih nepogoda.

Britanski stručnjak za globalnu sigurnost Paul Rogers piše kako su pojave gladi na Rogu Afrike uvijek povezane s političkim krizama, primjerice onom u Somaliji 1973. godine, te u Etiopiji najprije iste godine, prilikom svrgavanja cara Hailea Selasija, a potom i 11 godina kasnije, kada je izbio građanski rat. No te krize nisu prerasle u masovnu glad jer su intervenirale tamošnje vlade. Glad je u Somaliji izbila tek 1992. godine, kada je zemlja zbog sektaških sukoba potonula u anarhiju, zbog čega je 300 tisuća ljudi umrlo, a 23 milijuna su gladovala. Kako na portalu “Al Jazeere” piše američki profesor geografije Abdi Ismail Samatar, epicentar somalske krize 1992. bila je poljoprivredno najproduktivnija regija, u kojoj su bande opljačkale žetvu.

Somalija je čak i u ovim danima masovne gladi izvoznica hrane, pa se u susjedne zemlje još uvijek izvoze šećer i riža, a prošle godine u arapske je zemlje izvezla četiri milijuna grla stoke. Zbog toga su na prošlotjednoj kriznoj konferenciji FAO-a u Parizu padale optužbe na račun Kine, koja je na Rogu Afrike jeftino pokupovala poljoprivredna zemljišta za uzgoj hrane, koja se, međutim, isključivo izvozi, umjesto da se koristi za dugoročni razvoj tih zemalja.

Paul Rorgers smatra da je srce prijašnjih i sadašnje krize u Africi siromaštvo i ekonomska marginalizacija, te navodi da lekcije iz 1970-ih nisu naučene, s obzirom da se još tada pokazalo da postoji previše ljudi koji ne mogu uzgojiti dovoljno hrane za sebe, niti si je priuštiti po cijenama tjeranima inflacijom. Kriza 1973. prevladana je i zahvaljujući velikim svjetskim rezervama žitarica, no hrana je u međuvremenu postala roba čije cijene divljaju zbog špekulacija na burzama i prirodnih nepogoda.

Propali planovi

Rogers navodi kako je UN nakon krize 1970-ih usvojio plan za istraživanje i razvoj poljoprivrede u tropskim krajevima, kako bi se problem gladi dugoročno riješio, no od dva posto globalnog vojnog proračuna, koliko je UN tražio za projekt, sakupljena je tek jedna trećina i u Africi je nastavljena eksploatacija bez razvoja. Štoviše, piše Rogers, četiri desetljeća politike “developmenta” urodila su kontradiktornim rezultatima, jer je svijet postao znatno bogatiji, ali samo za 1,5 milijardi ljudi na sjevernoj hemisferi, dok pothranjenih ima dvostruko više nego 1970-ih.

Zemlje Roga Afrike proživljavaju i ogromna poskupljenja hrane, pa je tako kukuruz, jedna od osnovnih žitarica toga stanovništva, u godinu dana poskupio trostruko, a proso 2,5 puta. Organizacija za borbu protiv siromaštva World Development Movement još je ranije upozorila na ljetne špekulativne aktivnosti kukuruzom, s obzirom da banke, fondovi i drugi investitori posjeduju 15,7 milijardi dolara futures ugovora za tu žitaricu, 127 posto više nego lani.

Među drugim važnim faktorima koji doprinose pojavi gladi je i ogroman porast populacije u tom dijelu svijeta, koja je u nekoliko desetljeća narasla s 41 na 167 milijuna ljudi. Klimatolozi tvrde da je upravo Rog Afrike “epicentar globalnog zatopljenja” te da je brzina porasta temperature trostruka u tropskim područjima, zbog čega će se suše sasvim sigurno događati u budućnosti. Činjenica je da se unatoč davanju novca u Africi ništa ne mijenja, a s obzirom da svijet trenutno potresa financijska kriza te da međunarodna zajednica posljednjih godina proživljava ono što se u humanitarnim krugovima naziva “donatorski zamor”, dugoročno rješenje za glad u Africi ne čini se nimalo bližim nego prije 50-ak godina, kada se međunarodna zajednica počela baviti tim problemom.

Pošast Al-Šabab

Islamistička milicija Al-Šabab nastala je od omladinskog krila Unije islamskih sudova (UIS) koji su se 1990-ih odupirali zajedničkim protuterorističkim operacijama SAD-a i dijela somalskih pobunjenika i koji su uživali veliku podršku stanovništva. UIS je pobijedio i preuzeo kontrolu nad Mogadišuom i jugom zemlje, no SAD je odbio s njima pregovarati, proglasivši ih terorističkom skupinom i podržavši krajem 2006. invaziju vojske Etiopije, koja je uskoro protjerana.

Nakon formiranja prijelazne vlade 2000. uslijedio je građanski rat između pobunjenika i vlade pomognute trupama Afričke unije, a Al-Šabab je proglasio povezanost s Al-Kaidom. Iako se nominalno bori za uspostavu islamističke države, na područjima pod svojom kontrolom ne uspostavlja nikakvu lokalnu upravu, niti stanovništvu dozvoljava da se organizira.

Bavi se pljačkanjem humanitarnih agencija, iznudama, otmicama i ubojstvima, a humanitarnim agencijama je nametao neformalne poreze i tražio da u njihovom radu ne sudjeluju žene, zbog čega se WFP lani potpuno povukao. Humanitarna kriza urodila je raskolom, pa sada jedan dio milicije poziva agencije da se vrate, dok drugi negira postojanje gladi i humanitarce optužuje da su zapadni agenti.

Pripadnici Afričke unije posljednjih su mjeseci uspjeli oslabiti moć Al-Šababa preuzimanjem dijelova Mogadišua, uključujući i važnu Bakara tržnicu putem koje se pokret financira, a priprema se i preuzimanje gradskog stadiona koji služi kao skladište oružja.

Ignorirana upozorenja

Na primjeru Somalije najvidljiviji su nedostaci međunarodnog sustava humanitarne pomoći, počevši od toga da je na kriznoj konferenciji u Parizu obećana tek petina sredstava nužnih za prevladavanje gladi. Famine Early Warning System američke organizacije USAID, osnovan 1985. u cilju predviđanja gladi, prva upozorenja o suši na Rogu Afrike dao je prije dvije godine, ali ih je međunarodna zajednica ignorirala.

U Somaliji milicija Al-Šabab zabranjuje pristup dijelu zemlje, a korumpirana vlada zloupotrebljava donirana sredstva, pa je UN potrošio dane prije nego što se odlučio na bacanje hrane iz zraka, skupu i nesigurnu metodu, s obzirom da nema garancije da pakete neće pokupiti bande. Stručnjaci nisu sigurni ni koji je najbolji način nabave potrebnih namirnica, s obzirom da se uvozom hrane iz zemalja Europe i SAD-a uništava lokalna ekonomija, dok bi masovno kupovanje od susjednih zemalja dovelo do porasta cijena hrane u tim zemljama.

Militantne skupine poput Al-Šababa razvile su, pak, ratnu ekonomiju koja se u potpunosti oslanja na humanitarnu pomoć, pa se tako u nedavnom UN-ovom izvještaju upozorava na “militarizirani biznis”, te izdvaja upravo WFP koji je u Somaliji u 2009. godini od 485 milijuna dolara 62 milijuna potrošio na transport, surađujući s kontraktorima koji imaju svoje privatne milicije.