Ni Kanada nije nevina

Ako su stotine tisuća žrtava ratova u zemljama bivše Jugoslavije naučile neku lekciju, onda je to ona da se, u pravilu, ne trebaju nadati nikakvoj pravnoj i financijskoj satisfakciji za patnje kojima su bili izloženi oni ili članovi njihovih obitelji. Naravno, neki su ratni zločinci osuđeni u Hagu, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i Srbiji, ali njihovim kaznama žrtve gotovo nikada ne mogu biti zadovoljne. Kada je riječ o novčanom obeštećenju, stvari stoje još gore. Stoga je, kao grom iz vedra neba, čitavom regijom odjeknula vijest da je prije mjesec i pol dana drugostupanjski sud u Nizozemskoj presudio u korist Hasana Nuhanovića, čovjeka koji 16 godina vodi pravnu bitku s tom državom, UN-om, ali i nerazumijevanjem vlastite zemlje, Bosne i Hercegovine.

Nuhanović je bio prevoditelj UN-ovim snagama u Srebrenici. U vrijeme pada enklave u ruke Mladićevih ubojica, njegova je obitelj bila unutar zaštićenoga kruga kasarne nizozemske vojske. Međutim, na zahtjev vojske bosanskih Srba, Hasanov dojučerašnji kolega, major Franken, njegovog je brata, majku i oca istjerao iz zaštićenog dijela, što ih je odvelo u smrt.

Oko 1.000 ljudi u kampu

Od tog trenutka, počela je Nuhanovićeva borba da se ustvrdi odgovornost nizozemske vojske, a samim time i države, jer su vojnici bili svjesni što će se dogoditi onima koji završe u rukama Mladićeve vojske. Nuhanovićeva tužba odbijena je na Okružnom sudu, a činilo se da će tako proći i na drugostupanjskom suđenju. Ni sam Nuhanović nije očekivao dobre vijesti. Ipak, drugostupanjski sud utvrđuje “djelomičnu odgovornost države” za ubojstvo troje Nuhanovića, ali i za smrt električara Rize Mustafića, koji je bio zaposlen u UN-ovoj bazi u Potočarima i koji se također našao na spisku oko 250 onih koji su spas potražili unutar baze. Njegova je obitelj tužila Nizozemsku zajedno s Nuhanovićem. Sada imaju i pravo na odštetu. Pravna država Nizozemska očito je izabrala priznanje krivnje kako bi barem djelomično olakšala bol članovima obitelji onih koje je njena vojska trebala štititi.

Iako su svi mediji u regiji prenijeli vijest o presudi u korist Hasana Nuhanovića i obitelji Mustafić, nitko se u Hrvatskoj nije pozabavio posljedicama odluke nizozemskog suda. Konkretno je pitanje mogu li i obitelji drugih žrtava, koje su bile pod ingerencijom UN-a, podnijeti tužbe protiv država iz kojih su došli vojnici koji su ih trebali čuvati. Primjerice, kada su tijekom “Oluje” stotine građana Knina i okolice spas potražili u kampu UNCRO-a u Kninu, odgovornost za njihovu sigurnost preuzeli su kanadski vojnici kojima je zapovijedao general Alen Foran. Kanađani su, navodno, napravili sve što su mogli kako bi ugroženima osigurali što bolje uvjete, ali incidenti su se događali. U kampu je bilo oko hiljadu ljudi, većinom starije životne dobi. Hrvatska vojska tada se doista nije ponašala poput Mladićeve i ne treba raditi usporedbe između planiranoga genocida i onoga što se događalo u Kninu, gdje Hrvatska vojska nije planirala genocid, ali je, prema raspoloživim podacima i prema prvostupanjskim presudama Anti Gotovini i Mladenu Markaču, jasno da je provodila planirano etničko čišćenje.

Žrtve “humanosti” HV-a

U prilog toj tezi ide i ponašanje generala Ivana Čermaka, koji je, doduše, u Hagu oslobođen optužbi. Tako Čermak 20. kolovoza 1995. posjećuje kamp UNCRO-a i nakon toga novinaru prenosi svoje utiske: “Iz razgovora sa Srbima vidio sam da su oni još uvijek prestrašeni. U zabludi su – nisu znali za poslanicu predsjednika Franje Tuđmana, mislili su da će ih Hrvatska vojska klati. Iznenađeni su našom humanošću, načinom na koji se ophodimo prema njima, kako ih pomažemo. Dajemo im čak voće za djecu, novine, cigarete…” Kako bi pokazao dobru volju Hrvatske vojske, Čermak je starcima u kampu dijelio propusnice s kojima su se mogli vratiti kućama. Prema podacima HHO-a, “većina onih kojima je dao propusnice da se vrate kućama, ponovno se vratila u UN-kamp, jedva spašavajući glavu, dok su mnogi prije povratka bili zlostavljani i pretučeni. Neki su doista kamp napustili, a među njima ima i onih koji nikamo više nisu stigli”.

Koliko je tih koji “nikamo više nisu stigli” teško je procijeniti, a taj podatak nemaju ni neke od nevladinih udruga koje smo kontaktirali. Međutim, HHO-ov izvještaj o zločinima tijekom i nakon “Oluje” spominje slučaj iz UN-ovog kampa u Borju, u koji se sklonilo dosta građana Korenice. Među njima bio je i profesor tjelesnog odgoja Zdravko Sovilj, o kojemu u izvještaju stoji kratka bilješka: “Po dolasku HV-a, sklonio se u UN-ov kamp u Borju. HV je tražila da im ga UN vojnici nakratko ustupe, samo radi razgovora – traženje nekih informacija. Zdravko Sovilj se više nije vratio.”

Za to vrijeme, tisuću staraca “iznenađenih humanošću” Čermakovih vojnika u kampu u Kninu živi u strahu, ali mnogi žele kući. Među njima je bio i Dušan Drpa (1938) iz Knina, koji je ostao jer je čuo Tuđmanova uvjeravanja kako mu ne prijeti opasnost. U kamp se sklonio kada je čuo granate HV-a. Dobivši Čermakovu propusnicu, Drpa se 16. kolovoza vratio kući. Samo šest dana kasnije, na vrata su pokucali oslobodioci. Istražitelj HHO-a bilježi: “U kuću mu upadaju tri vojnika, zlostavljaju ga, prijete mu, pitaju zašto nije otišao s drugim ‘četnicima’. Potom mu otimaju osobni automobil, odnose muzičku liniju i vreću za spavanje.” Drpa je pljačku prijavio policiji, gdje su ga hladno primili, pa se vratio kući. “Nakon pola sata, u kuću mu dolaze ista ona tri vojnika. Uzeli su mu domovnicu, prebili ga i zaprijetili ubojstvom.”

“Dragovoljni” prelazak

Drpa je lekciju naučio i već sutradan se vratio u kamp. Na kraju se priključio skupini od oko 800 staraca koji su iz kampa krenuli za Srbiju. Prije odlaska, morali su potpisati dokument sljedećeg sadržaja: “Izjavljujem da dragovoljno želim prijeći s teritorija RH na teritorij Republike Srbije. Ovom izjavom također izjavljujem da sam bio zbrinut i na human način doveden do graničnog prijelaza.” Mnogi su se protivili ovom tekstu, jer su odlazili silom, a ne dragovoljno. Većini su u trenutku odlaska već bila spaljena imanja, bili su zastrašeni i izloženi prijetnjama vojnika. Što je bilo s ostalima, a ostalo ih je oko 200, ne zna se. Svakako su brzo pušteni kućama, jer su se i UN-ovci željeli riješiti civila, pa su uskoro onima koji su se predomislili i poželjeli vratiti u sigurnost kampa zatvorili vrata!

Ako se netko od onih kojima su vrata bila zatvorena našao na spisku od nekoliko stotina ubijenih civila, njegova obitelj ima pravo tražiti odgovornost onih koji su ga trebali štititi, a to je u Kninu bila kanadska vojska.