Oslobođenje od pameti

Nadam se da će moje kolegice i kolege koji ostaju u magazinu, uz pomoć Oslobođenja, napraviti Dane boljim nego što su ikada bili”, napisao je u jesen prošle godine Senad Pećanin, do tog, 698. broja, vlasnik i glavni i odgovorni urednik Dana, tjednika što ga je, recimo, The Guardian opisivao kao najrelevantniji bosanski list. Još koji dan od tog oktobarskog četvrtka trajao je sukob civilizacija: s jedne su strane bili najrelevantniji novinari i urednici, a s druge Mujo Selimović, vlasnik kompanije Mims i, pored svega ostaloga, Oslobođenja, te glavna urednica tog dnevnika Vildana Selimbegović. Oni što su naivno vjerovali kako korporativnom novinarstvu trebaju novinari zahtijevali su od Selimovića potpunu autonomiju Dana od uređivačke politike Oslobođenja. Danas više nitko od njih ne piše za Dane, odnosno novine koje, kako kaže novinar Samir Šestan, izlaze pod tim imenom. Oslobođenje je u međuvremenu izbrusilo svoju uređivačku politiku: novinarske obrade vrijedno je sve što je u interesu vlasnika, sve što je u interesu onih s kojima vlasnika ima dobre odnose i, na kraju, svi protivnici vlasnikovih protivnika prijatelji su novina, makar pisali potpune idiotluke.

Jedan takav klasično rasistički idiotluk, tekst profesora na Fakultetu islamskih nauka Rešida Hafizovića o srpskom zločinačkom genu, te otkaz dugogodišnjem komentatoru Oslobođenja Ziji Dizdareviću zbog za Dane naručenog, napisanog i neobjavljenog osvrta na Hafizevićevo lupetanje – plasirano, inače, u dodatku za kulturu (!) Oslobođenja – upravo potresaju sarajevsku medijsku scenu i izazivaju zgražanje onih koje još nisu pojeli novi izdavači. Poluprazan autobus (toliko je profesionalaca preživjelo ofanzivu milionera na novine) onih za koje ne misli platna lista s potpisom ovlaštenog tajkunskog zastupnika, zapravo je na granici da prizna kako priča o najstarijem dnevnom listu, osnovanom još 1943. u Donjoj Trnovi, u današnjoj Bosni i nije mogla završiti drugačije od ruganja svemu što je nekada simboliziralo i značilo Oslobođenje.

Revnost i svijetli trenuci

Oslobođenje i ono što se s njim dešava naročito je važno i simbolično za Sarajevo, sve njegove unutarnje poraze i mutacije duha koje su uslijedile u godinama u kojima je jedan jedva preživjeli grad mrcvaren od svoje nove elite i njihovih ađutanata.

Time što uspijeva izlaziti a ne biti megafon ratne propagande, Oslobođenje – čija je razrušena zgrada u naselju Nedžarići dugo bila neformalni i autentični spomenik ratnog Sarajeva, da bi u međuvremenu postala hotel u vlasništvu bošnjačkoga medijskog magnata Fahrudina Radončića – proglašeno je 1992. listom godine u svijetu. Bio je to, zapravo, najsvjetliji trenutak u povijesti novina. Jer nije Oslobođenje poslije, ali ni prije (izuzme li se vrijeme urednikovanja Kemala Kurspahića!) bilo list operiran od služenja. Koliko su rigidni bili bosanski komunisti, toliko je i dnevnik pod njihovom kontrolom revnosno obavljao svoju ulogu. Pa još malo više od toga. Tako je, recimo, intervju s tadašnjim predsjednikom SAD-a Ronaldom Reaganom završio na sportskim stranama, jer nije bilo protuteže: naime, razgovora s predsjednikom Sovjetskog Saveza. S druge strane, odnosno čitano otpozadi, Oslobođenje je krutih sedamdesetih i u drugoj, liberalnoj polovici osamdesetih prošlog stoljeća bilo list prepoznatljiv po svemu čega u današnjem novinarstvu jedva da ima: pismenosti i referentnosti autora, prije svega.

Iz najgorih bosanskih i svojih najčestitijih godina Oslobođenje je izašlo jedva živo, da bi se sa svakim novim brojem približavalo kliničkoj smrti: shrvano dugovima koje je napravio bivši menadžment, s redakcijom koju su u međuvremenu autori napuštali ili su – izuzev nekolicine – u nju dolazili umorni od čekanja na neko bolje vrijeme, kreativno sakat i vremenu neprilagođen, list je gubio i utjecaj i tržišnu poziciju od Dnevnog avaza, biltena Izetbegovićeve SDA i Islamske zajednice Mustafe Cerića.

Vještačko pozivanje na značaj Oslobođenja bilo je u to vrijeme moralna obaveza i demonstracija sarajevskog sljepila: odbijanja da se vidi i prizna kako su neki od simbola starog Sarajeva – a Oslobođenje to jest bilo! – nepovratno propali s istim tim bivšim gradom.

Žrtva vremena

Nakon što su godinama najčitanije stranice novina bile one s osmrtnicama, obitelj Selimović – kraljevi kruha, piva i trgovine – koja je tada bila metom nemilosrdne kampanje Dnevnog avaza, kupuje za nikada objavljeni iznos Oslobođenje, odnosno ono što je od njega ostalo. Prva dva urednička sastava, međutim, ne prekidaju kontinuitet uređivačke politike koja je funkcionirala na principu: “Danas u novinama, sutra u Oslobođenju”.

Dolazak Vildane Selimbegović iz Dana Oslobođenju je vratio manji dio nekada grandioznog, u međuvremenu do minornih cifara srozanog tiraža, ali i novine doveo u poziciju aktivnog aktera u različitim unutarbošnjačkim sukobima, posebno onima u Islamskoj zajednici. Gubitak profesionalne distance, pristajanje na ulogu sredstva kampanje, odnosno kampanja, po automatizmu je značilo i odmicanje od onog novinarstva koje služi javnosti te primicanje onome koje služi raznorodnim interesima krovne kompanije. U tom su se okviru začas našli i rasizam Rešida Hafizovića i cenzuriranje politički benignog, ali trgovački nepromoterskog teksta Borisa Dežulovića o svetoj vodi Selimovića i njenom zastupniku, marokanskom šarlatanu Mekkiju Torabiju, o čemu smo već pisali u Novostima, i, kao jedan u nizu, otkaz Ziji Dizdareviću zbog onoga što, zapravo, rade oni koji su ga degažirali: rušenja ugleda Oslobođenja.

“Oslobođenje i magazin koji izlazi pod imenom Dana, u sklopu iste kompanije, na medijskoj sceni BIH-a rade ono što SDP, kao partija s kojom su u simbiotskoj vezi, radi na političkoj – sahranjuju višegodišnje nade naivnih optimista u mogućnost Drugačijeg. Svodeći alternativu Zlu na tek još jednu njegovu verziju. Nudeći, umjesto potpuno drugačijeg svjetonazora i ponašanja, tek sofisticirane razlike”, piše pomenuti Samir Šestan, a profesor književnosti Enver Kazaz dodaje: “Oslobođenje koje se od rata

naovamo borilo protiv bošnjačke desničarske rigidne elite iz Ljiljana, Saffa, Valtera, Avaza, Preporoda, danas na svojim stranicama afirmira bez bilo kakvog kritičkog osvrta stajališta kojima bi se ova glasila ponosila i koja su paradigmatski obrasci desničarenja i rasističkih sterotipa. Zija Dizdarević, dakle, može biti ponosan. Nije on dobio otkaz u Oslobođenju, nego u tiskovini koja je od onog negdašnjeg Oslobođenja zadržala samo ime, a sve drugo sroljala u ponor čije se dno u ovom trenutku ne može ni nazrijeti”.

Oslobođenje je, tako, završilo kao još jedna žrtva novog bosanskog vremena u kojem se ili treba navići na maloumlje kao rezultat sukoba dvaju i više jednoumlja ili priznati poraz, pa konačno izliječiti sarajevsko sljepilo, bolest od koje se očito – da među novim milionerima nema ‘naših’ i ‘njihovih’, ali i da među nekadašnjom žurnalističkom elitom ima onih što nisu savijali kičmu dok god nisu za to imali motiva – godinama nije moglo jasno vidjeti koliko je daleko izlaz iz septičke jame.