Ovi ljudi trpe sramotne optužbe

Fotografije: Jovica Drobnjak

Neki opet pjevaju četničke pjesme po Hrvatskoj i prijete svojim susjedima Hrvatima – policija je zbog toga podnijela kaznene prijave protiv šestoro Srba iz jednog sela na Kordunu. Tako bi se nekako mogla sažeti vijest koja je prije dva tjedna prostrujala ovom zemljom i izazvala očekivano žestoke reakcije određenih medijskih komentatora, političara i braniteljskih lidera. Pročula su se i imena navodnih četnika: Vlado Vrga, Žarko Lapčević, Siniša Damjanović, Seka Vrga, Milorad Vrga i Bojan Vuletić.

S trojicom iz rečene šestorke sastali smo se u kafiću pokraj robne kuće u Vrginmostu iliti Gvozdu, a kako je nakon rata – ovoga posljednjeg, dabome – bez ikakvog opravdanja preimenovano drevno ime toga mjesta čiji spomen bilježe i prezimena dijela naših sugovornika. Nismo znali kakav im je točno bio inkriminirani muzički repertoar, osim što su novine već prenijele uspješnicu onih kanibala otprije dva desetljeća: “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate…” I znali smo da je svemu spornom te noći sa 23. na 24. srpnja prethodilo okupljanje pedesetak mlađih osoba u Društvenom domu obližnjeg sela Podgorja, naime, radi zajedničke proslave rođendana trojice njihovih prijatelja.

Šest sati bez vode

Jedan od njih našao se i za stolom kafića. Milorad Vrga, sedamnaestogodišnjak, sada ipak u pratnji oca Vlade. A i sam Vlado Vrga je bio priveden s njim, međutim, zacijelo kao organizator, ne samo nasilnik; baš on je u svojoj kući prikopčao strujni kabel za reprodukciju četničkih pjesama u Društvenom domu kojem je Elektra odavno ukinula priključak.

– Nije bilo nikakvih četničkih pjesama. Nije bilo ni pjesama s nacionalnim nabojem općenito – započinju oni. A što se onda slušalo?

– Narodnjaci, kao i uvijek – odgovara Milorad, po nadimku Miki, i nabraja – Mitar Mirić, Indira Radić, Rade Lacković, Ceca, Preldžije… I nešto strane muzike.

Eh, strane. Relativan je to pojam, reklo bi se. Ali, ne samo njima, Srbima u Hrvatskoj, nego i njihovim prijateljima Hrvatima i Bošnjacima. Jer, doznajemo da je na rođendanskoj zabavi potonjih bilo čak dvadesetak. A onda je nekako puklo između dijela uzvanika i domaćice jedne od kuća najbližih domu, Josipe Džoje, Hrvatice. Kažu da ih je u prolazu jednostavno počela vrijeđati, nazivati ih četnicima, a poneko je od njih i odgovorio istom mjerom. Dobro, njezina majka pritom baš i nije nazvana četničkom, nego ustaškom. Fizičkog sukoba nije bilo, ali ubrzo se u selu pojavila policija.

Prepirka je trajala kratko, a policija se te večeri četiri puta vraćala do doma u Podgorju. Nije bilo nikakvih daljnjih problema ni prigovora i zahtjeva s njihove strane, niti se Josipa Džoja više konfrontirala sa susjedima.

– Ipak, policija kasnije nije uzela u obzir njezine psovke i uvrede, iako je prva počela. Nakon toga je izmislila ostalo. A počela je s tim još otkako su se ona i njezin bolesni muž, inače hrvatski branitelj, s djecom doselili u Podgorje, u kuću APN-a, kao izbjeglice iz Bosne. Jer, htjela bi da je premjeste u grad, u Gvozd – kaže Vlado Vrga, dodajući kako nisu Džoje, međutim, jedini Hrvati u selu. Pokazuje na Mikijeva prijatelja, mladića u njihovu društvu, koji nam se uto i predstavlja: Alvin Horvatić. Rukujemo se, on preuzima riječ:

– Mi živimo u kući iza Džojinih, tamo smo već deset godina. Nikad nismo imali problema sa starosjediocima. Džoje lažu, već dugo traže od APN-a premještaj, a sad su i ovo smislili. Neka ih presele, ali ne preko leđa ovih ljudi koji sad trpe sramotne optužbe.

Horvatića policija nije pitala za mišljenje. Šestoricu Srba, pak, jednog jutra, punih deset dana nakon svađe – a dan uoči obilježavanja godišnjice “Oluje” – pokupili su iz sela i odveli u stanicu na ispitivanje…

– Šest sati nismo dobili hranu ni vodu. Kad su nas pustili, mislio sam da ćemo pojesti cijelu trgovinu u koju smo ušli – govori Miki.

Kad jednom pukne priča…

– Mene su pokupili iako nisam bio na toj zabavi, išao sam na spavanje – kazuje njegov otac. – Tada sam još radio, svaki dan od jutra do mraka. Džoje su im rekli da smo prijetili bombom, pa su mi odmah pretresli kuću. Oduzeli su i CD-ove djeci. Nisu imali šta naći, ali netko se pobrinuo da po Gvozdu pukne priča o oružju. Kasnije više ne možete puno protiv toga.

Vlado Vrga radio je u Topuskom, no krenula su nakon privođenja razna dobacivanja i nije mogao izdržati pritisak, dao je otkaz.

– Nije me gazda otpustio – kaže – niti me netko posebno vrijeđao. Ali, kad vas u prolazu zapitkuju “Vrga, ima li koja bomba?” to se ne da lako podnijeti.

Žarko Lapčević je treći ispitanik u društvu, a policiju je naročito zanimalo gdje je bio za vrijeme rata.

– Rekao sam im da sam već na povratku 1998. dao policiji iskaz o svemu tome i da nemam više što za reći – govori Lapčević.

Policajci su ih svejedno nukali da se sjete jesu li možda koga ubili u ratu. Podgorjanima nije bilo jasno zbog čega se policija tako ponaša, no s pravim razmjerima događaja suočili su se tek nakon ispitivanja, poput Vlade Vrge u Topuskom. Njegov susjed istog imena i prezimena, nešto stariji od njega, a koji nam se također pridružio, reče da je i sam doživio da ljudi u Gvozdu, naročito Hrvati, nakon toga okreću glavu od njega. Podgorje je dospjelo na jako loš glas, što im osobito teško pada.

Posjetili smo zatim s njima i samo selo, udaljeno od Gvozda svega dva kilometra, na brijegu s kojeg se vidi gradić i, s druge strane, spomenik na Petrovoj gori. Čuveno djelo Vojina Bakića tako je blizu da se iz Podgorja dobro razaznaju crne plohe na dijelovima s kojih lopovi i dalje odnose ploče od rostfraja. Ispred Društvenog doma u kojem se održalo rođendansko slavlje, spomenik je žrtvama iz Podgorja, onima palim u Drugom svjetskom ratu. Na njemu piše da su fašisti strijeljali 130 ovdašnjih muškaraca, žena i djece.

Društveni dom je neugledna baraka s drvenim klupama, seoski minimum kakav može zadovoljiti isključivo mlade željne gotovo bilo kakve zabave. Ali, to je ujedno ambijent koji redovno pohode, o rođendanskim ili sličnim zgodama, i njihovi školski drugovi iz okolnih mjesta, Gvozda, Topuskog, Perne, Blatuše, Vojnića. Fotografiramo Mikija i Alvina ispred doma, Alvin kroza smijeh dobacuje: “Bratstvo i jedinstvo…” Njima dvojici je to prirodna pojava – smiju se tek ozbiljnosti fraze – a nekima drugima toliko neprirodna da je proganjaju na sve načine. Prilazi nam i Alvinov otac Zdravko Horvatić, doseljenik iz Hrvatskog zagorja; s osjetnim zagorskim akcentom ponavlja sinovljeve riječi o međususjedskoj idili.

U kući Džojinih ne zatičemo nikoga, ali od sugovornika saznajemo da su se prebacili u Gvozd kod prijatelja, tvrdeći kako im je u Podgorju neizdrživo. Dok nas vode da nam pokažu zgradu u kojoj ćemo ih potražiti, Miki pokušava doći do prijatelja hrvatske ili bošnjačke nacionalnosti koji su one noći bili s njima. Pokušavamo i sami te mladiće uvjeriti da bi trebali posvjedočiti o onome što su doživjeli. Redom nam odgovaraju da ne žele govoriti o tome, u pogledu im se vidi kako dijele psihozu o kojoj smo već slušali. Mikiju se na licu ocrtava nelagoda, stalo mu je da nešto reknu.

Tek kasnije, na odlasku iz Gvozda, tragom jedne informacije doći ćemo u Topusko i na tamošnjim bazenima pronaći jednu djevojku, njihovu prijateljicu na sezonskom radu, čiji će nam osmijeh izaći ususret. Nije htjela da je slikamo ni da bilježimo njezino ime – ne bi da je kasnije potežu za rukav – ali je ustvrdila da će ionako svi znati da govori istinu, ako im je stalo čuti:

– Ja sam bila gore te noći i nisam čula ništa neprimjereno, bilo s razglasa ili nečiju viku. A tamo sam i ranije dolazila, to su moji drugovi, i nikad kao Hrvatica nisam od njih doživjela nikakvu neugodnost.

Baratanje poluinformacijama

Prije toga još smo uspjeli pronaći obitelj Džoja, smještenu u stanu njihova prijatelja Ljupka Ivandića. Josipin suprug Stjepan Džoja u vidno je lošem zdravstvenom stanju, a sam nam je rekao da ima epilepsiju i PTSP. Ivandić je dodao da ni ona nije psihički dobro, te se ponudio da nam pomogne u rasvjetljavanju onog što se zbilo u Podgorju gdje, kao što reče, pojedini Srbi već godinama maltretiraju Džoje. Ipak, požalila nam se na to Josipa Džoja osobno, kroz suze i priznanje da se otada boji izaći na ulicu i u Gvozdu, kamoli u Podgorju, u koje ne može ni zamisliti da se vrati.

– Pjevali su onu “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate…” Prijetili su i mojoj djeci, poručivali nam da im ne može nitko ništa. Policija im je stala na kraj tek kad su intervenirali branitelji da nas spase. A gore kažu da je to srpsko, čak da je to Srbija, i da idemo natrag u Bosnu. Morali smo se spustiti u Gvozd, postalo je neizdrživo… Ja se gore živa ne vraćam, i ovako sam jedva iznijela glavu – žali se Josipa Džoja, uz jecaje i skrivanje lica u dlanove. Kaže da su im u APN-u odavno obećali premještaj, ali nikako da ga i dočekaju.

A mi, tek posjetitelji u ovoj žalosnoj priči, sjeli smo u auto i vratili se preko Topuskog u svoju zagrebačku redakciju, odakle bismo vam trebali prenijeti neke impresije. Kako nećemo suditi o nečemu takvom što ipak nismo lično doživjeli, osnovni naš dojam jest da se oko svega toga već okupilo previše onih koji nemaju ni ovoliko uvida u predmet koliko smo ga mi stekli za nekoliko sati raspitivanja.

Tu su, recimo, prvenstveno izvjesne braniteljske udruge, koje već poslovično sude bez obzira na mogućnost utvrđivanja činjenica. Baš one, naime, pogurale su ovu aferu čim su načule da bi to moglo biti nešto svodljivo na prostu relaciju između nevinih Hrvata i četnikolikih Srba. Manipulirajući poluinformacijom, nije im bilo ni na kraj pameti da dobrohotno posreduju i uvjere se na licu mjesta u prave razmjere i karakter ove seoske čarke, no čarke s visokoistaknutim interesima nacije, historije i udobnijeg stanovanja. Branitelji su tako izvršili standardni pritisak na javnost i vlasti, a vlast u obličju policije dalje je postupala baš kao po narudžbi. Valjda zato ne bi li se dan uoči poznatoga godišnjeg derneka u Čavoglavama, kad im valja prekršajno registrirati barem nekolicinu razuzdanih ustašovaca, čitava ta delikatna ideološka stvar donekle iznivelirala i rasporedila po nacijama.

Policija narušila mir

Uostalom, bliže se izbori, i mnogi se koristoljubivo prisjećaju heroja, a ne zločinaca, dakle, heroja koje do jučer ne bi prepoznali ni da ih sretnu na ulici. Policija je samo zato, pita li se nas za procjenu, ugnjavila šestoricu Podgorjana i gadno narušila odnose u ovom dijelu Korduna, ako ne i bitno šire, o čemu nam se u svom pismu, inače, požalio i Miodrag Linta, predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica u Srbiji. Njima gore, na pozicijama sa širokim ovlastima, ništa ne znači prijateljstvo Mikija i Alvina. Mir po selima služi im samo ako ga je moguće narušiti po potrebi.

Da nije tako, valjda bi Policijska uprava sisačko-moslavačka odgovorila na pitanja koja smo im blagovremeno poslali. Ovdje ćemo ista svesti na jedno, sad već isključivo retoričko: ako nisu iznašli nijedan konkretan dokaz u prilog tvrdnji o nasilničkom i prijetećem ponašanju grupe Srba prema hrvatskoj obitelji, zašto se nisu za svjedočenje obratili i osobama hrvatske nacionalnosti koje su te noći bile u Podgorju? A nisu, nego su zaobišli svoj posao, dok smo mi – bez obzira na pretežitu nevoljkost koja nam se ispriječila – upoznali dvoje takvih. Nisu, jer bi im u tome slučaju nepovratno propala priča o teškom i politički unosnom incidentu.