Poezija PTSP-a

Petog kolovoza preminuo je književnik Aljoša Antunac, autor koji se kalio na obroncima književne scene, u zbirkama kratkih priča, te objavio roman u časopisu nakon što ga je odbilo ravno dvadeset izdavača. Na razne načine nosio je epitet suvišnog u sistemu, da ne kažemo prokletog. Distancirao se po vlastitom izboru od književnih krugova i urednika, kao i od šankova koje uglancavaju lumpen-intelektualci. Pripadao je, naime, nevelikoj subkulturi branitelja koji su u miru odabrali raditi neki civilni posao, a odbio po kafićima jamrati o uspomenama na svoje frontove. I prilagoditi se zagrebačkom folkloru kukanja.

Razrovana sintaksa

“Kulturu” after-partyja nije trebalo razotkrivati jer se provlačila kroz devedesete, a svi koji su redovno išli na partyje znaju da tu nema mnogo toga sočnog, i da partyji nisu “Kruške i jabuke”. Antunčeva proza pokupila je ono što ostaje kad taj naširoko zloupotrebljeni pojam – zabave, je li? – iz jednog stila života poprimi svoje naličje i postane jadnim životnim stilom. Svaki ulazak Antunčevih junaka u hrvatsku književnost počeo je od nule. I peti pokušaj u Zarezu 2006. godine, je bio totalno out.

Pušio je “opatiju”, taj relikt osamdesetih, koji nitko od fanovske baze bendova novog vala nije bio lud prihvatiti, a povukao je svašta u životu, da bi navukao i oštećenje želuca zbog kojeg je mogao jesti samo parizer Poli. Govorio je slengom koji su ponajmanje smislili neki od preživjelih članova Perasovićevih urbanih plemena, bila je to poezija PTSP-a, a teren njegovih fragmenata bio je sintaktički razrovan. Iako se osobno distancirao od Burroughsa, ništa slično nije izjavio za Gromačina “Crnca”.

Rovovski refleks

Prvi prozni tekst, izvatke iz “Neke vrste ljubavi”, objavljuje u Libri Liberi 2002. godine, koja objavljuje i “Poslije zabave” 2006, a godinu kasnije, Konzor objavljuje njihov reprint. Autor priznaje da je naslove posudio od Loua Reeda i Iggyja Popa. Kao prevoditelj, volio je i u našoj se sredini založio za objavu pjesama Stephena Waynea Andersona i Mikeyja Pińera, pripadnika američke zatvorske književne scene: opet taj rovovski refleks. Bio je zaposlen kao informatičar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a ove je godine opet bezuspješno tražio izdavača za svoj novi roman “Tamo gore, iznad, tamo su šine”, u rukopisu težak pedesetak stranica, usprkos godinama lobiranja koje su mu posvetili Irena Lukšić, Ivan Sršen, Katarina Peović-Vuković i Ana Grbac.

Aljoša Antunac dobro je poznavao težinu riječi u odnosu na oružje i pisao je da bi s njima izišao na kraj.