Politički ‘under construction’
Priča o savskom mostu preko Ade, što spaja Novi Beograd s Banovim brdom, bila bi sasvim obična da se ovih ljetnih dana tako surovo ne koristi u predizborne svrhe. Gradnja mosta započela je prije tri godine; gledajući izdaleka, djeluje zaista zanimljivo. Iako je 8. augusta konačno spojen, čime su premošćene dvije obale, do potpunog završetka valja sačekati još najmanje dvije godine.
Ipak, “završno spajanje” dogodilo se pred predsjednikom Borisom Tadićem i gradonačelnikom Draganom Đilasom, s prigodnim šljemovima, uz gromoglasne najave i direktan prijenos na državnoj televiziji. Danima prije toga gradska televizija i drugi mediji pozivali su građane da prošetaju mostom, pa su prošloga vikenda desetine hiljada prešle s jedne na drugu stranu rijeke unatoč vrućini i tome što prosječan čovjek sigurno vikendom ima i pametnijeg posla od toga da šeće duž kilometar dugog i nezavršenog mosta: u koloni su uporno čekali svoj red za prelazak i mimohod. Valjda u nemogućnosti da ponude bilo šta konkretnije, Vladini marketinški stručnjaci odlučili su biračima ponuditi nezavršen most kao dokaz da se krećemo u bolju budućnost i ta je priča dobro prodana, jer od Titove smrti u Beogradu nije sagrađen nijedan ozbiljan infrastrukturni objekt: ljudi su se pokrenuli da vide ono što dugo ili nikada nisu gledali.
A most je golem: dugačak kilometar, širok više od pedeset metara, s jednim pilonom visokim 200 metara i zategnutim sajlama što liče na strune harfe, djeluje obećavajuće.
Prema priznanju beogradskih gradskih vlasti, dosad sagrađeno stajalo je više od 120 milijuna eura. S pristupnom infrastrukturom i svim onim što će ga pratiti, doći će najmanje još triput toliko. Zli jezici kažu i oko pola milijarde eura. Ako je tako, bio bi preskup i za kakvog emira iz Abu Dabija, a ne za siromašnu zemlju poput Srbije. Vlast se o ukupnoj cijeni ne očituje, jedino negiraju da će to biti pola milijarde, uz napomene da “nije preskup”, jer se gradi iz međunarodnih kredita za koje se tvrdi da su vrlo povoljni. Jesu, sve dok se ne počnu vraćati. Po onome što se moglo vidjeti ovoga vikenda, Beograđane kao da nije briga koliko most stoji. Za sada im je važno da izgleda impresivno i da “ima najviši pilon u ovom djelu svijeta”.