Posljedice jezičkog nacionalizma

Dvije nedjelje prije početka školske godine u Crnoj Gori još se ne zna šta će đaci učiti na časovima maternjeg jezika. Pored komplikacija oko sprovođenja crnogorskog jezika dovedena je u pitanje i lektira koju će osnovci čitati. Nejasno je ostalo kako će đaci u Crnoj Gori u isto vrijeme učiti najmanje četiri jezika ili pet, ukoliko se radi o pripadnicima albanske, hrvatske ili bosanske nacionalne manjine.

Uporedo sa jezičkim komplikacijama u nastavnom programu za osnovnu školu, u  školskim programima više nema klasika kao što su Desanka Maksimović, Mihailo Lalić, Oskar Davičo i Borislav Pekić.

Nema mjesta za klasike

Profesorica književnosti Bosiljka Tomić kazala je da u programu za drugi razred više nema Jovana Jovanovića Zmaja, Mire Alečković, Dobrice Erića i Dositeja Obradovića.

– U trećem razredu više se ne uče pjesme Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja, Vojislava Ilića, Desanke Maksimović, Dušana Radovića, Branislava Crnčevića, Dobrice Erića, Ljubivoja Ršumovića i Milovana Danojlića – navela je Bosiljka Tomić. Kazala je i da su u programu za četvrti razred izostale pjesme Vojislava Ilića, Stevana Raičkovića, Dobrice Erića i Janka Veselinovića. Dodala je da djeca u petom razredu više neće učiti pjesmu “Đački rastanak” od Branka Radičevića niti priču “Dečak i pas” Danila Kiša.

– U preostalim razredima osnovne škole više nema Milana Rakića i njegove pjesme “Simonida”, Vladislava Petkovića Disa, Sime Pandurovića, Milutina Bojića i njegove “Plave grobnice”, romana “Hajduk Stanko” Janka Veselinovića, Đure Jakšića, “Lamenta nad Beogradom” Miloša Crnjanskog – pobrojala je dalje profesorica.

Crnogorski književnik Balša Brković slikovito je opisao situaciju oko lektire: “Ako je neko došao na ideju da osnovce u Crnoj Gori liši Desanke i Marka Tvena i Ivane Brlić-Mažuranić, čini mi se da je to imbecilno.”

Rajka Glušica, profesorica nikšićkog Filozofskog fakulteta, trenutnu situaciju u pogledu jezika opisuje kao haotičnu, ali kaže da je to ono što se i očekivalo od susreta sa crnogorskim jezičkim nacionalizmom. Prema njenom mišljenju, u crnogorskom jeziku ima veoma malo toga što ne bi razumjeli i predstavnici bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika. Dakle, o autohtonosti crnogorskog jezika nema govora u nauci, smatra ona. Jezička nacionalistička nauka temelji se na mitovima, a mit i nauka su dvije apsolutno suprotstavljene strane.

– Oni ne mogu da shvate da je srpskohrvatski jezik samo jedna faza u razvoju crnogorskog jezika, odnosno da je srpski jezik ijekavskog izgovora samo jedna faza u njegovom razvoju – kaže Rajka Glušica. Napominje i to da je crnogorski književno-jezički izraz, takođe, samo jedna faza u razvoju crnogorskog jezika i da je on danas sve ono što je bio u ovih 150 godina koje oni ne priznaju.

Proizvodnja malih nacionalista

– Jezik književnosti 19. vijeka i živi narodni jezik danas je nešto što ne smije da bude osnova jednog standarda – dodaje ova lingvistica.

Ona poručuje da će sve to u praksi izgledati veoma haotično i da je veoma teško primijeniti ono što političari nagovještavaju – nastavu na crnogorskom, bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku.

– To je u učionici neizvodljivo. Veoma mi liči na “Mostarski model” obrazovanja, koji je najgori u svijetu, jer nakon školovanja dobivamo čiste male nacionaliste koji su podijeljeni po jeziku, vjeri i naciji, a to građanskoj Crnoj Gori apsolutno ne treba – kazala je Rajka Glušica.

Nameće se pitanje kakva je to država koja svoj jezik sa toliko problema i buke treba da uvrsti u svoj obrazovni sistem. Koji je to obrazovni sistem u svijetu bio model za ovakav nakaradni zakon? Zašto su izbačeni svi ti čuveni pisci iz lektire, da li zbog toga što su nepodobne nacionalnosti ili postoji neki dublji razlog? Na kraju, tužno je da ministar Slavoljub Stjepović (koji je promijenio sva ministarstva) još uvijek sjedi u toj fotelji poslije svega što se u prosvjeti dešava.