Prema drukčijoj Europi

U povodu najava o novom valu ekonomske krize, valu koji stiže iz Sjedinjenih Država i čiji je izvor opet na tzv. financijskom tržištu, “Novosti” objavljuju tekst pod naslovom “Manifest zgranutih ekonomista”. “Manifest” je nastao u okrilju Francuskog društva za političku ekonomiju, a njegovi autori su Philippe Askenazy, Thomas Coutrot, André Orléan i Henri Sterdyniak. Tekst je do danas supotpisalo više od tisuću sveučilišnih nastavnika iz Francuske, Španjolske, Belgije, Njemačke, Italije, Portugala i SAD-a. “Manifest” je s francuskog preveo Želimir Brala.

Organizacija makroekonomske politike (neovisnost Europske središnje banke u odnosu na politiku, Pakt o stabilnosti) obilježena je nepovjerenjem prema demokratski izabranim vladama. Nastoji lišiti zemlje bilo kakve autonomije u području monetarne politike, kao i u području proračunske politike. Proračunska ravnoteža mora biti postignuta, pa se progoni svaka diskrecijska politika poticanja oporavka ekonomije, kako bi i dalje djelovala samo “automatska stabilizacija”. Nikakva zajednička konjunkturna politika nije primijenjena na razini eurozone, nikakav zajednički cilj rasta ili zaposlenosti nije definiran. Razlike među zemljama ne uzimaju se u obzir, jer se pakt ne zanima ni za stope inflacije ni za nacionalne vanjske deficite. Ciljevi javnih financija ne vode računa o nacionalnim ekonomskim situacijama.

Europska tijela pokušala su potaknuti strukturalne reforme (s pomoću Širokih smjernica za gospodarsku politiku, Otvorene metode koordinacije ili Lisabonske agende), s veoma nejednakim uspjehom. Način njihove izrade nije bio ni demokratski ni mobilizacijski, njihova liberalna orijentacija nije nužno odgovarala politikama donesenima na nacionalnom nivou, s obzirom na odnose snaga u svakoj zemlji. Ta orijentacija nije stoga mogla postići jasne uspjehe koji bi je legitimirali. Pokret ekonomske liberalizacije doveden je u pitanje (propast direktive Bolkestein); neke su zemlje dovedene u iskušenje da nacionaliziraju svoju industrijsku politiku, a većina se suprotstavila europeizaciji svojih fiskalnih i socijalnih politika. Socijalna Europa ostala je prazna riječ, jedino se Europa konkurencije i financija stvarno afirmirala.

Kako bi Europa mogla istinski promicati europski socijalni model, predlažemo da se razmotre dvije mjere:

Mjera br. 16 – Dovesti u pitanje slobodno kretanje kapitala i roba između Europske unije i ostatka svijeta, pregovarajući o multilateralnim ili bilateralnim ugovorima, ako bude potrebno.

Mjera br. 17 – Umjesto politike konkurencije uvesti “usklađivanje napretka” kao nit vodilju europske konstrukcije. Uspostaviti obavezne zajedničke ciljeve u području socijalnoga napretka i u području makroekonomije (preko Širokih smjernica za socijalnu politiku).

Povećanje nejednakosti

1. 9. Lažna “očitost” br. 9 – Euro je štit koji brani od krize

Euro je trebao biti faktor zaštite protiv svjetske financijske krize. Uklanjanje nestabilnosti mjenjačkih tečajeva između europskih valuta trebalo je eliminirati jedan od značajnijih faktora nestabilnosti. No ništa se od toga nije dogodilo: Europa je snažnije i trajnije zahvaćena krizom negoli ostatak svijeta.

Nakon 1999. godine, eurozona je doživjela relativno osrednji rast i povećanje razlika među državama-članicama kad je riječ o rastu, inflaciji, nezaposlenosti i vanjskim neravnotežama. Okvir ekonomske politike eurozone, koji se nastoji nametnuti, sličnim makroekonomskim politikama, zemljama u različitim situacijama, povećao je disparitet rasta među zemljama-članicama. U većini zemalja, posebno u velikima zemljama, uvođenje eura nije izazvalo obećano ubrzanje rasta. Drugima je pak euro donio rast, no pod cijenu teško podnošljivih neravnoteža. Monetarna i proračunska rigidnost, ojačana eurom, dovela je do prevaljivanja cjelokupnoga tereta prilagodbi na rad. Provedeni su fleksibilnost i ograničavanje plaća, smanjen udio plaća u ukupnom prihodu, povećane su nejednakosti.

U toj trci prema socijalnoj jeftimbi pobijedila je Njemačka, koja je znala izvući značajne trgovinske suficite na štetu svojih susjeda i naročito na štetu svojih vlastitih zaposlenika, namećući im smanjenje troškova rada i socijalnih izdataka, što joj je donijelo trgovinsku prednost u odnosu na susjede koji se nisu mogli tako grubo odnositi prema svojim radnicima. Proračunski i trgovački deficiti jednih samo su suprotna strana suficita drugih… Države-članice nisu bile sposobne definirati koordiniranu strategiju.

Eurozona je trebala biti manje zahvaćena financijskom krizom od Sjedinjenih Država ili Ujedinjenoga Kraljevstva. Kućanstva su mnogo manje upletena u financijska tržišta i ova su manje sofisticirana. Javne financije bile su u boljoj situaciji: javni deficit zemalja eurozone iznosio je 0,6 % BDP-a 2007. godine, nasuprot gotovo 3 % u Sjedinjenim Državama, u Ujedinjenom Kraljevstvu ili u Japanu. No eurozona je već tada trpjela od neravnomjerno raspoređenih neravnoteža: zemlje Sjevera (Njemačka, Austrija, Nizozemska, skandinavske zemlje) smanjile su plaće i unutarnje potražnje te akumulirale vanjske suficite, dok su zemlje Juga (Španjolska, Grčka, Irska) doživjele snažan rast, potaknut kamatnim stopama niskima u odnosu na stopu rasta, no akumulirajući vanjske deficite.

Gubitak proizvodnje

Kad je financijska kriza krenula iz Sjedinjenih Država, one su pokušale primijeniti realnu politiku proračunskoga i monetarnoga oporavka, pribjegavajući ponovnoj financijskoj regulaciji. Nasuprot tome, Europa nije znala primijeniti dovoljno reaktivnu politiku. Od 2007. do 2010. proračunski je impuls bio na razini od 1,6 postotnog poena BDP-a u eurozoni, 3,2 u Ujedinjenom Kraljevstvu, 4,2 u Sjedinjenim Državama. Gubitak proizvodnje do kojeg je došlo zbog krize bio je mnogo jači u eurozoni negoli u Sjedinjenim Državama. Povećanje deficita u eurozoni više je rezultat krize negoli rezultat neke aktivne politike.

U isto to vrijeme, Europska je komisija protiv država-članica nastavila pokretati postupke zbog prekomjernih deficita, tako da su sredinom 2010. bili pokrenuti postupci protiv gotovo svih država zone. Zahtijevala je od država-članica da se angažiraju kako bi se prije 2013. ili 2014. vratile ispod letvice od 3 %, neovisno o ekonomskoj evoluciji. Europska su tijela nastavila tražiti restriktivne politike plaća i preispitivanja javnih mirovinskih i zdravstvenih sustava, uz očit rizik da kontinent uroni u depresiju i da se povećaju tenzije između zemalja. Ta odsutnost koordinacije i, u osnovi, nepostojanje istinskoga europskoga proračuna koji bi omogućio efektivnu solidarnost između država-članica, naveli su financijske aktere da se udalje od eura i čak da otvoreno protiv njega spekuliraju.

Kako bi euro mogao stvarno zaštititi europske državljane od krize, predlažemo da se razmotre dvije mjere:

Mjera br. 18 – Osigurati istinsku koordinaciju makroekonomskih politika i sporazumnu redukciju trgovinskih neravnoteža između europskih zemalja.

Mjera br. 19 – Kompenzirati platne neravnoteže u Europi jednom Bankom za poravnanja (koja bi organizirala zajmove među državama-članicama).

Mjera br. 20 – Ako kriza eura dovede do njegova kraja i u očekivanju uspostavljanja europskoga proračuna (vidi niže), uspostaviti unutareuropski monetarni režim (zajednička valuta tipa “bancor”) koji bi bio sposoban organizirati resorpciju neravnoteža trgovačkih bilanci unutar Europe.

Strategija šoka

10.  Lažna “očitost” br. 10 – Grčka je kriza napokon omogućila kretanje prema ekonomskoj vladi i istinskoj europskoj solidarnosti

Počevši od sredine 2009. godine, financijska su tržišta počela spekulirati s dugovima europskih zemalja. Na globalnoj razini, snažan porast dugova i javnih deficita na svjetskoj ljestvici nije (bar ne još) izazvao porast dugoročnih kamatnih stopa: financijski akteri procjenjuju da će centralne banke još dugo održavati realne monetarne stope na razini bliskoj nuli i da neće doći do rizika inflacije ni do neplaćanja neke velike zemlje. No spekulanti su uočili nedostatke u organizaciji eurozone. Dok se vlade ostalih razvijenih zemalja mogu uvijek osigurati financiranjem svojih središnjih banaka, zemlje eurozone odustale su od te mogućnosti te posve ovise o tržištima da bi financirale svoje deficite. Spekulacija se odjednom mogla oboriti na najkrhkije zemlje eurozone: Grčku, Španjolsku, Irsku.

Europska su tijela i vlade reagirali sa zakašnjenjem, ne želeći ostaviti dojam da zemlje-članice imaju pravo na neograničenu podršku svojih partnera i želeći sankcionirati Grčku, krivu za maskiranje – uz pomoć Goldmana Sachsa – stvarnoga opsega svojih deficita. Ipak, u svibnju 2010. godine, Europska središnja banka i države-članice bile su prisiljene hitno osnovati Fond za stabilizaciju, kako bi pokazale tržištima da će pružati tu neograničenu pomoć ugroženim zemljama. Zauzvrat su one morale najaviti programe stroge proračunske štednje bez presedana, koji će ih osuditi na smanjenje aktivnosti kratkoročno, kao i na dug period recesije. Pod pritiskom MMF-a i Europske komisije Grčka mora privatizirati svoje javne službe, a Španjolska fleksibilizirati svoje tržište rada. Restriktivne su mjere najavile čak Francuska i Njemačka, koje nisu napadnute spekulacijom.

Ipak, globalno gledano, potražnja nije nimalo pretjerana u Europi. Stanje javnih financija bolje je nego u Sjedinjenim Državama ili u Velikoj Britaniji, s marginom za proračunske manevre. Valja resorbirati neravnoteže na koordiniran način: zemlje s viškom sa Sjevera i iz Centra Europe moraju voditi ekspanzionističke politike – povišenje plaća, socijalnih izdataka… – kako bi kompenzirale restriktivne politike zemalja Juga. Globalno gledano, proračunska politika ne smije biti restriktivna u eurozoni, sve dok se europska ekonomija ne približi punoj zaposlenosti zadovoljavajućom brzinom.

No pristaše automatskih i restriktivnih proračunskih politika u Europi danas su, nažalost, ojačani. Grčka je kriza omogućila da se zaboravi na izvore financijske krize. Oni koji su prihvatili da financijski podrže zemlje Juga žele zauzvrat nametnuti postroživanje Pakta o stabilnosti. Komisija i Njemačka žele nametnuti svim državama-članicama da upišu cilj proračunske ravnoteže u svoje ustave te da daju nadzirati neovisnim ekspertnim odborima svoju proračunsku politiku. Komisija želi nametnuti zemljama dugu kuru oštrih rezova kako bi se vratile na javni dug niži od 60 % BDP-a. Ako se i kreće prema europskoj ekonomskoj vladi, onda je to put prema vladi koja će, umjesto da olabavi obruč financijskoga sektora, nametnuti oštre rezove i produbiti strukturalne “reforme”, na štetu socijalne solidarnosti u svakoj zemlji i među zemljama.

Kriza dovodi financijske elite i europske tehnokracije u iskušenje da primijene “strategiju šoka”, iskorištavajući krizu da za radikalizaciju neoliberalne agende. No ta politika ima slabe šanse za uspjeh:

–            Smanjenje javnih rashoda naštetit će naporu potrebnom na europskoj razini da se održe rashodi za budućnost (znanost, prosvjeta, obiteljska politika), kako bi se pomoglo europskoj industriji da se održi i da investira u sektore budućnosti (zelena ekonomija).

–      Kriza će omogućiti nametanje snažnih redukcija socijalnih izdataka, što je cilj koji zagovornici neoliberalizma neumorno traže, po cijeni narušavanja socijalne kohezije, smanjivanja efektivne potražnje, tjeranja kućanstava da štede za mirovinu i zdravstvo pri financijskim institucijama koje su i odgovorne za krizu.

–      Vlade i europska tijela odbijaju provesti fiskalno usklađivanje koje bi omogućilo potrebno povišenje poreza na financijski sektor, na veliku imovinu i na visoka primanja.

–            Europske zemlje uspostavljaju trajno restriktivne proračunske politike koje će teško opterećivati rast. Fiskalni će prihodi opasti. Javna salda neće se uopće popraviti, omjeri duga će se pogoršati, tržišta neće biti umirena.

–      Sve se europske zemlje nisu mogle, zbog različitosti svojih političkih i socijalnih kultura, podvrgnuti željeznoj disciplini koju nameće Ugovor iz Maastrichta. Neće se sve podvrgnuti niti njegovom pooštrenju koje se upravo organizira. Realan je generalizirani rizik dinamike njegova odbijanja.

Predlažemo da se razmotre dvije mjere za istinsku ekonomsku vladu i europsku solidarnost:

Mjera br. 21 – Razviti europsku fiskalnu politiku (porez na ugljični dioksid, porez na dobit…), kao i istinski europski proračun, kako bi se pomoglo konvergenciji ekonomija i nastojalo na ujednačavanju uvjeta dostupnosti javnih i socijalnih službi u raznim državama-članicama, na temelju najboljih praksa.

Mjera br. 22 – Pokrenuti sveobuhvatan europski plan, financiran javnim raspisom s niskom, no zajamčenom kamatom, i/ili s pomoću monetarne emisije Europske središnje banke, za ekološku konverziju europske ekonomije.

Zaključak

Otvoriti raspravu o ekonomskoj politici, utrti putove za ponovno oblikovanje Europske unije

Europa se već tri decenije gradi na tehnokratskoj bazi koja isključuje stanovništvo iz rasprave o ekonomskoj politici. Mora biti napuštena neoliberalna doktrina, koja počiva na danas nebranjivoj hipotezi o djelotvornosti financijskih tržišta. Valja ponovno otvoriti prostor za moguće politike te za raspravu o alternativnim i koherentnim prijedlozima koji suzbijaju moć financija i organiziraju usklađenost u progresu europskih ekonomskih i socijalnih sistema. To pretpostavlja uzajamni pristup značajnim proračunskim resursima, oslobođenima razvojem snažno redistributivnog europskog fiskalnog sustava. Također valja osloboditi države od stiska financijskih tržišta. Samo tako se projekt europske konstrukcije može nadati da ponovno stekne narodni i demokratski legitimitet koji mu danas nedostaje.

Nije naravno realno zamisliti da će svih 27 zemalja istovremeno odlučiti da pristupe takvoj rupturi u metodi i ciljevima europske konstrukcije. Europska ekonomska zajednica počela je sa šest zemalja – ponovno oblikovanje Europske unije započet će sporazumom između nekoliko zemalja koje budu željele istraživati nove putove. U mjeri u kojoj će postajati očite katastrofalne posljedice danas prihvaćenih politika, rasprava o alternativama povest će se u cijeloj Europi. Do socijalnih borbi i političkih promjena dolazit će različitim ritmom u pojedinoj zemlji. Nacionalne će vlade donositi inovativne odluke. Oni koji to budu željeli, morat će pristupiti pojačanoj suradnji potrebnoj za donošenje smjelih mjera u području financijske regulacije, fiskalne ili socijalne politike. Oni će drugim narodima pružiti ruku da pristupe pokretu svojim konkretnim prijedlozima.

Stoga nam se čini važnim skicirati i već sada predložiti za raspravu osnovne crte alternativnih ekonomskih politika koje će omogućiti to ponovno oblikovanje europske konstrukcije.

(Kraj)