Proljeće naroda u jesen kapitalizma

Je li klasna borba zahvatila i Izrael, pitaju se medijski komentatori nakon što su ovog vikenda deseci tisuća demonstranata izašli na ulice Tel Aviva i drugih izraelskih gradova. Ovog puta demonstrira tzv. srednja klasa. Oni koji su uvjereni da im je neoliberalnim reformama, na djelu u državnim politikama posvuda, ugrožen način života. A to znači da sve više i sve dulje moraju raditi, a za zarađeni novac ne mogu osigurati pristojan građanski život za sebe i svoje obitelji. Pod pristojnošću se misli na stjecanje vlasništva nad stanovima i drugim nekretninama, automobilima i sl.. Izrael je, u slučaju da ste Židov, još uvijek relativno demokratska, pa i socijalna država, koja ima početnih problema sa skupoćom svakodnevnog života i rastućom nezaposlenošću, no sve je to daleko od problema s kojima se susreću ustanici u okolnim arapskim zemljama. Vlada u svoju obranu zato ističe demokratske tekovine države u kojoj se može slobodno okupljati i protestirati protiv socijalne politike vlasti. To čak mogu i Židovi i Palestinci zajedno, no u pravilu smeće zaostalo iza demonstranata čiste arapski radnici. Demonstranti, pak, jednim dijelom ne skrivaju svoju inspiriranost nedavnim događajima na egipatskom trgu Tahrir; onim dijelom koji ne govori toliko o potrebi za demokratskim reformama – u tom smislu je nazadna sektorizacija društvenog bitka posvuda uspjela – koliko za društvenom pravdom i razumnom politikom cijena.

Hoće li, dakle, “arapsko proljeće” nadopuniti “židovsko ljeto”? Lijepo zvuče sve te meteorološke metafore, no one mogu i zavesti, kada se shvate u svom historijskom – jednom već dogođenom – značenju. Tako u svom novom tekstu o aktualnim događanjima na Bliskom istoku, naš redovni gost Samir Amin stavlja izraz “arapsko proljeće” pod upitnik. I to ne u smislu da tu nije riječ o relevantnim pobunama, pa možda i začetku revolucionarnog gibanja, prema jednom socijalizmu novoga vala, nego da ne bismo olako preslikavali evropske slike proljeća naroda iz 19. stoljeća na aktualnu svjetsku situaciju.

Rekapitulirajući za potrebe svojih globalnih čitatelja, ukratko političku povijest Egipta u 20. stoljeću, Amin podsjeća na valove borbi između progresivnih (domaćih) i regresivnih (domaćih u suradnji s imperijalnima, britanskima) snaga, koji su rezultirali promjenljivom prirodom vlasti u tom dijelu svijeta. Zadnji kontrarevolucionarni ciklus, onaj koji posvuda traje već nekoliko desetljeća, možda se primiče svome kraju. Na redu je opet napredna politička sekvenca, ona revolucionarna! Zato napredne snage širom svijeta ne smiju niti trenutak ispuštati iz vida da drugu stranu tzv. proljeća naroda čini jesen globalnoga kapitalizma, za koji se još ne zna hoće li biti nadvladan u jednom socijalizmu budućnosti ili će se urušiti u novo svjetsko barbarstvo. Ono što kao historijski i dijalektički materijalisti možemo sa sigurnošću znati jest da ta dva procesa – prema gore i prema dolje – sigurno neće proteći bez međusobne dijalektike. Niti bez ozbiljnih sukoba kako unutar pojedinih društava i država, tako i među njima. U Egiptu su, po Aminu, suprotstavljeni s jedne strane na nov način (samo)organizirana omladina (oko milijun aktivista), njoj pridružena radikalna ljevica, kao i dijelovi za stvarnu demokratizaciju društva opredijeljene srednje klase, a s druge je strane snažni reakcionarni blok, koji čine lokalna buržoazija, bogati seljaci i sl. Uspjeh “egipatske revolucije” – koja se bori protiv vladajućih u toj zemlji, ali i protiv dominantnog svjetskog poretka, pa je u tome smislu, kao svaki pravi socijalistički pokret, barem dvostruka – ovisit će od budućih borbi na političkom, ekonomskom i društvenom planu.

Vratimo li se aktualnim “događanjima naroda” u Izraelu, lako je zaključiti da su ona potaknuta gotovo isključivo kritikom ekonomske politike Netanyahuove vlade. Liječnici i bolničko osoblje u štrajku zbog plaća i uvjeta rada tražili su njegovo osobno posredovanje u pregovorima. Pobunom, dakle, nije temeljito ugrožena čak ni aktualna vlada u toj zemlji a kamoli poredak, k tomu još i svjetski, kapitala. Pa ipak, vratimo li se Aminovoj analizi, sve zemlje tzv. svjetske periferije, a to znači onih 85 posto svjetske populacije koja ne stanuje u imperijalističkoj trijadi (SAD, Zapadna Evropa, Japan), zona su oluje. Mi to, na rubu Novog Starog svijeta, već znamo!. I svi događaji koji se tu odigravaju dio su šire slike destabilizacije, ekonomskog i financijskog pritiska te vojnih prijetnji, što su sve događanja koja sigurno imaju svoje čvrste veze s centrima kapitalske moći. Tako je i “arapsko proljeće” još jednom pokazalo da na rubovima svjetskog sistema nastaje rastuća “olujna zona”  prostora inherentne nestabilnosti. U tim uvjetima nastajući emancipacijski pokreti mogu izboriti prilike za svoje širenje u tri smjera: u smjeru demokratizacije država i društava, zauzimanja konzistentne antiimperijalističke pozicije te pokretanja smjelih socijalnih reformi.

Proljeće naroda nekadašnjeg Trećeg svijeta, dakle, naličje je (točnije, bolja strana) jeseni svjetskoga kapitalizma. Za većinu ljudi  u većini svjetskih naroda (Afrike, Azije i Južne Amerike) kapitalizam već dugo ne nosi nikakve dobre stvari, nego samo surovu stvarnost degeneracije globaliziranih, financijaliziranih, generaliziranih monopola. Zato su pokreti na rubovima svjetskog sistema spontano i organizirano antiimperijalistički, ali ujedno i samo potencijalno – antikapitalistički. Hoće li takvima u značajnoj mjeri u budućnosti postati, ovisi o organiziranim političkim, uključivo sa sindikalnim snagama u tim dijelovima svijeta.

Govoreći o potrebi da se ponovno tematizira “volja naroda”, u smislu njenog “deliberativnog, emancipatornog i inkluzivnog procesa kolektivnog samoodređenja”, kako o tome piše filozof Peter Hallward, tako na kraju dolazimo do naše društvene konkrecije. Koji narod i u koju mobilizaciju pozvati u nas? Hrvatsko proljeće smo, navodno, već imali, a “hrvatska revolucija” bila je u stvari proturevolucija. Uloga manjina u toj volji većine nenapisana je ili, točnije, neakceptirana historija. Potrebna nam je ni manje ni više, kako se to govorilo još u NOB-u, nego promjena u “karakteru naroda”. I to više nego jednog.