Šagoljanje pod Biokovom

Za rat je potrebno jedno, za seks dvoje, za ljubav, kaže Kemal Monteno, troje, dok je za biti slavan dovoljno biti idiot. U današnje vrijeme. Dokazao je to Ivo Ćurković, urednik za kojeg, baš kao i za novine u kojima piše – preciznije bi bilo reći: u kojima reda slova – niko nije čuo do neki dan. A sada je Ivo nadigao pravog Ivu, Josipovića, predsjednika države, Hrvatsko novinarsko društvo, dvije-tri turističke zajednice, i čeka se, evo svakog trena, da Vijeće sigurnosti UN-a usvoji rezoluciju kojom se oštro osuđuje jedno provincijsko piskaralo i jedan još gori tjednik.

Nema, valjda, od Bregane do Višegrada nikoga ko ne zna o čemu se radi. Ipak, nije zgorega ponoviti gradivo: Ivo Ćurković, izvršni urednik Makarskog primorja, službenog lista Grada Makarska, objavio je tekst u kojem je turiste iz Bosne i Hercegovine proglasio viškom. I ne sve, treba naglasiti, već samo one što dolaze na jednodnevne izlete, kupaju se, pišaju u more, ne troše ništa i leže na plaži. Svojim riječima je Ćurković ponovio ono što je rekla Dijana Čuljak prošle godine u Dnevniku HTV-a, kada je Omiš branila od onih što samo prave gužvu, a ne doprinose ostvarenju ingenioznog plana prema kojem Hrvatska treba biti najbogatija zemlja na svijetu zato što svaka treća dalmatinska obitelj može izdati dječju sobu katarskom emiru i njegovoj pratnji.

Ivo Ćurković, kaže čovjek, nije želio nikoga uvrijediti, već samo ukazati na problem makarskog turizma u kojem je, kako se ono kaže, velik promet a mala zarada. Pri tome je  naglasio da je i on zapravo iz Bosne i Hercegovine. Što je, je li, kazala i Dijana Čuljak nakon što je prošle godine upitana da li je uopće normalna. Zašto su oboje ubijeđeni da bosansko podrijetlo daje čovjeku za pravo da se ponaša kao kreten, ostalo je i ostat će nejasno.

Muslimani još u Makarskoj

Lako je bilo, pa se i desilo, u Dijani Čuljak i Ivi Ćurkoviću vidjeti najbolje učenike današnjeg profesora etike na Sveučilištu u Mostaru i političko-televizijskog komentatora hercegbosanske vojne hunte – Smiljka Šagolja. I nije, barem kada je o Dijani Čuljak riječ, krivo pod malo dužom frizurom vidjeti isti onaj talking head koji nije “upozorio” kako su “muslimani još uvijek u Makarskoj”, samo zato što je trebalo ispratiti zarobljene vojnike Armije BiH na strijeljanje, a hercegovačke Bošnjake u Heliodrom i Dretelj.

Šagoljevo vrijeme od ovog današnjeg se, međutim, razlikuje koliko i uloga šagoljanja po hrvatskim medijima, bilo nacionalnim, bilo provincijskim. Kada je, dakle, današnji doktor znanosti u prime timeu HTV-a kazao kako su Muslimani još uvijek u Makarskoj, učinio je isto što i Georges Ruggiu dok je slušateljima radija u Ruandi javljao da “u selu Gitwe još nisu pobijeni svi Tutsi”. Šagolj je pozvao štovane gledatelje da, čim vide kakvo će biti vrijeme sutra, pomognu u trajnjom rješenju problema sa bosanskohercegovačkim izbjeglicama u Makarskoj. Odnosno, da u skladu sa svojim mogućnostima, omoguće Dijani Čuljak da snimi prebukirane koncentracione kampove i naglasi kako se, i pored svega, svakom gostu poklanja posebna pažnja.

Ivo Ćurković, međutim, onako jadno ovisan o HDZ-ovom novcu kojim se Primorje financira, beznačajan u svom društveno-političkom radu, nije niti glasnogovornik zvanične politike (kao Šagolj), niti njen recidiv na javnoj televiziji (kao Čuljak).

On je, naime, ništa. Apsolutno ništa. Provincijski službenik koji nije stigao zauzeti barem kiosk, pa mora račune plaćati od slaganja slova u nekakve razumljive cjeline. Ili je to bio do prekjučer. A da je znao kako malo treba za slavu, za nastup u Dnevniku i predsjedničku reakciju, za krizu u međudržavnim odnosima, za skidanje teškom mukom navučene maske uljudnosti, davno bi nekoga proglasio viškom: Čehe, Slovake, Srbe, Bošnjake, Hrvate s one strane granice… ma i građane Makarske koji stvaraju gužvu na plažama, a ne troše ništa.

Predrasude, mržnja, glupost

Ništa budale ne boli kao ignorancija i ništa ne sanjaju kao trenutak u kojem će ih neko ozbiljno shvatiti. Ivo Ćurković je, eto, dočekao da konačno neko za njega kaže da je – novinar. Makar nema materijalnih dokaza za takvu tvrdnju. Kao muhe na govno poletjeli su kolumnisti i TV urednici, predsjednici država i turističkih zajednica, da kažu neku o novinama za koju nisu znali niti da postoje. S jedne strane brižljivo skrivenog nišana je vrisnula uljudnost, tolerancija i otvorenost prema građanima države s kojom još niti jedna vlada i niti jedan hrvatski predsjednik, od Tuđmana do Josipovića, nije rješio međusobne, stvarne probleme: od imovine, preko Luke Ploče, do granica ili manipulacije dvojnim državljanstvom i pripadajućim biračkim pravom bosanskohercegovačkih Hrvata. S druge je, međutim, odgovoreno baražnom vatrom polupismenih, suštinski jednako rasističkih komentara o dalmatinskim gulikožama čija je mržnja prema Bosancima patološka.

Kulminacija uzvraćanja vatrom na vatru bila je, naravno, u Dnevniku Federalne televizije, TV Bastilji Lagumdžijinog SDP-a, započetog – kao da je The New York Times, a ne nekakvo bijedno Makarsko primorje u pitanju – osvrtanjem na Ćurkovića, dok je popularni glas naroda poslužio je da se uredništvo sakrije iza manifestacije predrasuda, mržnje i gluposti, identične onima iz teksta o gostima koji su višak. Samo prevedenim na bosanski.

Kada se na vrijeme ne govori, onda je barem dobro na vrijeme šutjeti. O nekim ljudima i nekim stvarima. Poput Ive Ćurkovića i Makarskog primorja. U koliko-toliko normalnim vremenima, potpuno normalna mi za života dočekati nećemo, nije važno samo šta, već i ko govori. U Makarskoj, naime, postoji “najbolja mala novina na svijetu”: osnovao ju je pokojni Anđelko Erceg i zove se Makarska kronika. Primorje je tek smiješni HDZ-ov odgovor profesionalizmu Ercegovih saradnika, karikaturalno u svom postojanju onoliko koliko su danas karikaturalne reakcije pune, sa jedne strane, nagle ljubavi za drage

Bosance i Hercegovce, a s druge nakrcane porukama da ima mora i osim Makarske. Što jeste tačno onoliko koliko je tačna i tvrdnja da ima ćurkovića, kako s ove, tako i s one strane granice malih, civilizacijski zakržljalih državica, ali se njima niko s imalo dostojanstva ne bi trebao zamajavati. Osim ako se ne bavi deratizacijom, pa mora po prirodi posla.