Seoska fantastika

Luka Bekavac: Drenje (Profil, 2011)

“Spolja”, ili sinhronijski gledano, roman “Drenje” Luke Bekavca (Osijek, 1976.) svedoči o dve tendencije u savremenoj hrvatskoj književnosti. Jednu, novi talas slavonske proze, čine knjige Ivane Simić Bodrožić, Nenada Rizvanovića i Zorana Malkoča (svejedno što autori većinom ne žive u mestu/regiji svog rođenja, ostali su makar tematski vezani za tu sredinu). Druga tendencije je razvoj “akademskog pisma” u Hrvatskoj: uz germanistu Franju Janeša, sledi komparatista i deridolog Luka Bekavac. Možda treba pomenuti i treći fenomen, primer niza autora koji svoju prvu knjigu objavljuju dobrano zašli u četvrtu deceniju života.

Paralelni svetovi

“Iznutra”, ili hermeneutički gledano, Bekavčev roman koji postulira zagonetku u srž svoje naracije, ima zagonetan žanrovski profil. Naizgled, lako ga je dovesti u vezu sa matricom SF žanra: nižu se naučni argumenti i objašnjenja, glavni likovi su istraživači, unutar običnog dešava se nešto neobično… Pametno građena naracija, mešavina analitičkog i deskriptivnog diskursa, podupire osnovnu atmosferu romana u kojoj se mešaju struje čudnog, napetog, odbojnog, povremeno jezovitog i potencijalno natprirodnog. Pripovedni postupak je blizak tehnici francuskog novog romana. Neutralno predočena faktografija teksta – bilo da je reč o geografskom opisu terena ili analizi socio-kulturne prakse u zabitom i izmišljenom baranjskom selu Drenje – data je tako da podseća na specifično kretanje kamere. Konture prizora daju se izdaleka, kamera se postepeno približava i fokusira na poneki izdvojeni detalj, dok za to recepcijsko vreme čitalac-posmatrač nastoji da stvori u sebi predstavu o opisanom, povezujući delove s celinom.

Tako je hotimično pojačan utisak nejasnosti i neodređenosti; dok je s druge strane, depersonalizacijom naracije i naglašavanjem značaja nauke i tehnologije, roman zakoračio ka kiborg-realizmu. Uopšte, konfiguracija Drenja je (post)apokaliptička, urbana civilizacija je svedena na rudimentarne i nefunkcionalne ostatke, do Drenja ne domašuje ni signal mobilne telefonije, čak je i priroda lišena nasrtljivog prisustva većine živog sveta. Marta tokom merenja na terenu oseća promenu raspoloženja, naglo smenjivanje navala anksioznosti, olakšanja i entuzijazma, u zavisnosti od toga gde se nalazi u odnosu prema ostacima drevnog utvrđenja. Ipak, ona je sve vreme svesna opasnosti antropo i psihomorfnih projekcija u nenastanjen i van-ljudski svet prirode, ponajviše biljaka i bazičnih elemenata, pitajući se ponekad koja je mogućnost više plaši: da je iz prirode vrebaju oči opasnosti ili da nema nikoga. Štaviše, profesor Marković kaže da je modulacijom frekvencije talasa moguće kod čoveka izazvati zvučne i vizuelne halucinacije, što čudno svodi u okvire iluzije čula i rad prenadraženih živaca.

Šta je stvarnost?

Uprkos horor i SF natuknicama, žanrovski horizont očekivanja u romanu biće izneveren. Postoji racionalno objašnjenje zagonetke (atipični šum na snimcima zvukova u prirodi), ali nema spektakularnih otkrića, ponajmanje pojave izraubovanih ezoterijskih, folklornih i demonskih artikala. Šum koji hvataju bioakustički snimci profesora Markovića i njegove asistentkinje Marte ne osvedočava postojanje paralelnih svetova, kako bi to bilo u starom dobrom sitkomu “Zona sumraka”, već proširuje koncept Realnog, obično sveden na ograničeni opseg čulne percepcije čoveka.

Napredovanje naracije u romanu nije postepeno već skokovito, Bekavac je linearnu fabulu zamenio pomalo ubrzanim sintetičkim izveštajima, napetost nije uzorita iako ima svoj progresivan tok. Ostaje nejasno poreklo raskola u likovima (recimo, alkoholizam i jurodiv profesionalni status Markovića), fizička dezintegracija seoske zabiti i moralna njenih stanovnika. Dezintegracija nije posledica ratnih zbivanja ni zlokobnog proseva nadnaravnih sila, što je implicitna a odbačena sugestija romana. U neku ruku, po još uvek zadivljujuće operativnoj definiciji Cvetana Todorova, Drenje možemo videti i kao fantastičan roman, budući da nas je tok priče sve vreme držao u stanju neodlučnosti da li pozadina prikazanih događaja pripada sferi realnih ili nadrealnih zakona.

Iako prvenac, “Drenje” Luke Bekavca je zrelo osmišljen roman koji uspešno gradi atmosferu i drži pažnju. Posebno isticanje zaslužuje poetička atipičnost ovog romana, jer se u doba superiorne dominacije stvarnosne i istorijske proze autor usudio na jednu “retro” misiju. Treba dekodirati šum, ni šum Vavilona ni buku i bes urbanog meteža, već šum koji upućuje na pukotinu Realnog.