Sevdah je izašao iz bosanskih granica

Jedna od najjednostavnijih, a vjerovatno i najcitiranijih definicija sevdaha je ona nekog sarajevskog klinca: “Sevdah je ono kad moj babo pjeva i plače”. Bila samo urbana legenda ili i više od toga, ova definicija je možda i najpribližnija, uz jednu napomenu – ne mora da bude samo babo. Sevdalinka pamti brojne ženske izvođače poput Nade Mamule, Emine Zečaj, Bebe Selimović, Silvane Armenulić… Amira Medunjanin je uz njih rasla. Kaže da se odala sevdahu još kao dijete, iako nije razumjela zašto sevdah i suze idu jedno uz drugo. Danas to dobro zna.

Amira je početkom jula objavila treći album (ako ne računamo koncertna izdanja i album sa sastavom Mostar sevdah reunion), različit od prethodnih. Prvi album je bio solistički, drugi u duetu sa Merimom Ključo i njenom harmonikom, a najnoviji je rezultat saradnje sa pijanistom Bojanom Zulfikarpašićem, sa kojim posljednje dvije godine nastupa. Na albumu “Amulette”, koji ima 10 pjesama, gostuje još sedam muzičara, i nedavno je imao i koncertnu premijeru u Sarajevu. Na žalost, veće interesovanje za novi album pokazale su zemlje Skandinavije gdje će Amira od septembra gostovati, nego zemlje koje muzički pokriva – BiH, Makedonija, Srbija, Kosovo.

Amulette je u prijevodu amajlija. Zašto baš taj naziv albumu?

– Super je priča iza svega. Na albumu se kao gošća na jednoj pjesmi pojavljuje Kim Burton. Ona je Engleskinja, etnomuzikolog koja je pravi mađioničar za muziku sa Balkana. Izuzetno je dobro poznaje. Svira klavir, gajde, kaval, a na albumu svira harmoniku. Žena je obišla čitavu bivšu Jugoslaviju još 1975. godine, kad sam imala dvije godine. Zovem je Kimeta, a što god da radim ona je tu – savjetuje, svira na albumu, na koncertu. Kad god je tu desi se nešto fino i bila mi je korisna poput amajlije. Ali nije samo zbog nje. Rekla je jednu fenomenalnu stvar – čovjek u životu uvijek ima materijalnu ili nematerijalnu amajliju, kao kad ti je teško pa tražiš neko utočište da se sabereš, a meni je to fakat ovo što radim. Iz tog razloga se album zapravo zove “Amullete”.

Tradicija Balkana

Na ovom albumu imate više gostiju, vrsnih muzičara. Ko su oni i kakvi su planovi za promociju?

– Bojana sam upoznala na Xenofoniji u Sarajevu 2009. godine i tu smo prvi put nastupili zajedno, bez ikakvih proba. Desila se super energija i od tada radimo zajedno. Odlučili smo da snimimo neko drugačije viđenje, ne samo sevdaha, nego smo se nas dvoje najviše “kliknuli” na makedonske pjesme i sve te nepravilne ritmove koje on obožava, a koji se mogu sresti najviše u makedonskoj tradicionalnoj pjesmi. Pošto sam prethodni album radila kao duet sa Merimom Ključo, bilo mi je glupo da i ovaj album pravim kao duet, pa smo pozvali još nekoliko ljudi. Bojan je uradio sve aranžmane, njegova ideja je da imamo kontrabas (Nenad Vasilić), eventualno perkusije (Bachar Khalife), gitaru (Vlatko Stefanovski) i harmoniku (Kim Burton) da sve to “zašećeri”. A kao koproducent je tu Walter Quintus, Nijemac koji je u tom svijetu 40 godina, a koji je totalni frik. Sav je u drugom folu, nema nikakvog dodira sa bilo kakvom tradicionalnom pjesmom. U totalno drugačijem svijetu je od našeg. Album ćemo za ostatak svijeta objaviti u septembru i onda krećemo na turneju po Skandinaviji.

Zašto po Skandinaviji? Zar nije logičnije da turneja krene po krajevima odakle ste uzeli pjesme – BiH, Makedonija, Srbija, Kosovo?

– Na našim prostorima nema nikakve logike. Nema nikakvih poziva. Postojao je plan da uradimo turneju, da predstavimo album u svim bivšim republikama Jugoslavije, ali to napraviti je skoro nemoguće. Ja nemam ljude koji rade za mene da sve to organizuju. Pala sam na glavu dok sam organizovala koncert u Sarajevu. To nije muzika koja može lako naići na razumijevanje sponzora i ljudi koji ti mogu finansijski pomoći. Ti si totalni underground, jednostavno nema sluha. Ovo nije muzika za stadione, sve je individualni rad, entuzijazam. Dodatni razlog je i što je teško sve ljude koji sviraju na albumu uhvatiti u isto vrijeme. Voljela bih krenuti od Ljubljane, Zagreba, Beograda pa do Skoplja. Nisam nogom kročila u Makedoniju, a pjevam njihove pjesme. Voljela bih pjevati i u Novom Sadu, Banjaluci…

Sve to izgleda kao nastavak filma Adele Peeve “Čija je ovo pjesma”. Trudite se pjesmom povezati krajeve bivše Jugoslavije, ali oni vas uporno ignorišu?

– Da, baš tako. Na albumu imam pjesama koje bi mogle biti situacija iz tog filma – recimo “Kafu mi draga ispeci”. Da li je starogradska ili je sevdalinka? Ja sam je ipak nazvala sevdalinkom, ali dok ih slušaš ne možeš osjetiti razliku. Ne možeš procijeniti da li je pjesma iz Srbije, Makedonije, Bosne, Kosova… To je bio cilj pokazati, da je sve isprepleteno, koliko je ta tradicija zapravo jedna tradicija. To mi je bilo primarno.

Crna ovca

Postoji li razlika između izvođenja sevdalinki i starogradskih pjesama i koliko su sevdalinke samo bh. pjesme, iako znamo mnogo izvođača i iz drugih krajeva?

–  Ja lično ne vidim razliku između dva izvođenja. Zavisi koja je pjesma u pitanju. Prva pjesma koja mi otvara album je starogradska – “Bele ruže”, ali je čisti sevdah. Ne u smislu da je to sevdalinka, nego to je ljubav, to je čežnja, to je jad kad samo pročitaš tekst. Meni je to bitno, da li se radilo o narodnoj pjesmi Škotske, ili starogradskoj pjesmi, ili sevdalinki. Ako skontaš o čemu pjesma priča, ti je moraš srcem iznijeti, inače nisi uradio ništa. Sve je duša, sve je osjećaj, a opet je sve individualno. Ne vidim da bi školsko izvođenje po notama moglo doprijeti do mene. Da, sevdah se vezuje za BiH. Nije zabilježeno nigdje da postoji takva muzička forma, pa se može reći da je to čista, izvorna bh. muzička forma, ali ne vidim da je sevdah ostao samo u tim granicama. Pjesma iz Makedonije “Jano mori, Jano lele” nije ništa drugo nego čisti sevdah. “Zemi me zemi”, takođe čisti sevdah. Ja ga ne bih ograničavala, meni je to preširok pojam da bi se moglo strpati u jednu zemlju, a bilo bi i grehota. Vjerovatno će me mnogi Bosanci i Hercegovci napasti zbog toga. Jeste to je naše, ali pusti ga da diše. Ne moraš ga zatvoriti, ne moraš ograničavati djelovanje.

Da li su ti se dešavale kritike zbog novih aranžmana starih pjesama od nazovimo “čuvara tradicije”?

– Jeste. Evo jedne banalne situacije. Prolazim Baščaršijom gdje ima jedan mali CD shop. Čovjek me zaustavi nasred ulice i kaže: “Šta ti je ono?” Ja ne znam ni ko je čovjek ni na šta misli: “A koje?” A on će: “Ona Zumra! Šta ti je ono? Ko ti ono svira harmoniku? Pa nisi normalna! Ko da konj rže”. Sad ja ne znam šta mu reći. Tako je čovjek doživio to. “Pa, hajde dajte joj drugu šansu. Poslušajte još jednom, ali zaboravite kako je to nekad zvučalo. Pokušajte još koji put pa mi onda recite”. Kaže: “Hajde dobro, hoću”.

Ima tradicionalista, a to su sve ljudi koji su čitav život posvetili sevdahu – Beba Selimović, Zehra Deović i Emina Zečaj, Nedžad Salković i Nedžad Imamović… Ja to ne mogu da ne cijenim. Svi potenciraju kako mladi ljudi treba da nastave tu tradiciju, a u momentu kad ti mladi ljudi zaista uzmu u ruke instrumente da nastave tradiciju, postoji neka doza skeptičnosti, kao nije to tako. Vrlo su škrti na davanju prostora i iskazivanju lične kreativnosti bilo koga od nas novih mladih izvođača sevdaha. Ne znam zašto je to tako.

Ali taj problem je u svim sferama. Svaki indivudualizam nije poželjan, a kad iskočiš iz plemena onda si crna ovca.

– Ja sam sigurno crna ovca. Pogotovo nakon albuma sa Zumrom. Ne pada mi na pamet da se pravdam nekome. Radim sve sama i ne može mi niko sutra reći – ja sam ti ovo, pa ti moraš to ovako. Zato se ja nikad nisam htjela baviti muzikom profesionalno, mada i danas mi je ružno reći da mi je to pos’o. Ne mogu ja reći da idem na koncert i da idem na pos’o.  Ne volim da mi neko govori šta ću raditi u životu. Ne volim, pa i ako pogriješim lupila glavom ja sama. Učim, pa ću naučiti da ne radim to. Nemoj me u kalupe nekakve, kao – ovo je način kako ćeš izgledati na sceni, ne možeš imati kratku kosu, a ja bila ošišana na keca, bila skoro ćelava. “Ne možeš ti onakve glave izaći i pjevati sevdah. Što si vazda u crnom, ti si darkerka, to ne valja…”. Ja to ne volim. Pusti me, boga ti, da živim.

Duet s Imamovićem

Sigurno vas mnogi pitaju kad će vidjeti duet sa Damirom Imamovićem, pa što i mi da budemo izuzetak. Dakle, može li se očekivati?

– Bilo bi to super. Damir je nevjerovatan potencijal. Ne znam da li me u životu nešto tako dirnulo kao pjesma “Dva se draga”. On je sam to otpjevao na jazz festivalu. Rasplakala sam se kao malo dijete. Godinama slušam razne izvođače, ali ta pjesma. Nevjerovatna priča, a kako je on to ukomponovao, nema dalje. Meni je on fascinantan. Ima šanse. Ja bih to pravo voljela, a znam da bi i on. Da se dvije crne ovce sastave zajedno. Damir je čudo. Hrabar potez je bio napraviti solo album samo od gitare i glasa. On svira gitaru kao da svira saz. Kapa dolje. Svaka čast. Ne bi bila fora da je uzeo saz.

Damir je otkrivao sevdah iz pjesmarice svog đede Zaima. Kako ste ga vi otkrili?

– On je imao sreće. Kod mene je to puno jednostavnije. Moj izvor je bila moja mama, a i danas je. Sve i jednu pjesmu sam naučila od nje. U kući se uvijek slušala sevdalinka. Meni je to bilo interesantno, to ispjevavanje, a nisam imala pojma kao dijete o čemu pjevaju. Ona je bila ta koja se trudila da mi približi na tom nekom dječjem nivou kako bi meni bilo razumljivo. Ona je bila moja publika i kritičar, najozbiljnije me vrati kad negdje pogrešim. Ona je kriva, u stvari, za sve. Ja nisam išla u dubinu kako je išao Damir. On je zaista imao tu sreću da je čitava njegova porodica u tom filmu generacijama. Učila sam, slušala najveće sa snimaka sa radija, starih ploča, koje smo kasnije koristili za grijanje u ratu, i uzimaš ono šta se tebi pravo sviđa. Ja sam užasno puno slušala Nadu Mamulu. Zamisli ti sad dijete u osnovnoj školi, Nada Mamula na televiziji, a ja ukopana. Bila sam totalni frik i u osnovnoj i srednjoj školi. Svi slušaju Azru, EKV, tu nekakvu šminku. To se sluša, gdje ćeš slušati sevdah. Na ekskurziji svi pjevaju nešto, a ja pjevam “Omer beže” kao luđakinja. Ja stvarno vjerujem da kad se rodiš imaš neki put koji ti je dat, zacrtan pa što god ti radio sa strane – džaba. Ono što ti je dodijeljeno to će te pratiti. To je usud.

Koliko vas istroši sevdah tokom nastupa?

– Slomi me. Poslije koncerta sam kao da sam vozila Formulu 1. Baš slomi, ali na fin nekakav način. Svaki put mi se i poslije snimanja albuma slično desi, sestra mi kaže da je to postnatalna depresija. Sjedim kući i samo bih plakala, ali nikakvog razloga nema, sve je ok. Plačem kao godina deset dana, a to mi nikako nije išlo u prilog, jer sam tih dana nakon snimanja imala posla oko organizovanja, a ja u groznoj depresiji.

Sevdah danas i jeste underground, pa čak i kafana je sve manje i manje. Koje su vama najdraža izvođenja, u kakvoj atmosferi?

– Mislim da je Abdulah Sidran rekao da sevdalinku najbolje razumiješ kad sjediš za jednim stolom i pjevaš, a onaj za drugim stolom to ne čuje. To je intimna atmosfera u što manjim prostorima. Idealno bi bilo da je sto posto akustičan, da nemaš mikrofon ni bilo kakvih drugih pomagala. To je onda potpuna sloboda, ne “fejkiraš” ljude. Koliko god govorili da je mikrofon tu da pomogne, on uništava jedan dio prirodnog. Najljepše mi je raditi koncerte gdje je potpuna akustika, u malom prostoru od 200-300 ljudi gdje imaš slobodu, da nisam na nekoj bini gdje stojim dva metra iznad. Volim imati direktnu komunikaciju sa ljudima, ali to na žalost nisam imala nikad. Bilo šta više od kapaciteta do 1.000 ljudi je već sasvim druga priča.