Skladištenje mržnje

U to nema trunke sumnje. Odluka Ustavnog suda da poništi novi model izbora zastupnika nacionalnih manjina u hrvatski parlament – koji je uz ostalo uveo biranje srpskih zastupnika na istim listama na kojima se biraju i svi ostali saborski zastupnici – unazadit će hrvatsko-srpske odnose u Hrvatskoj. Mislim tu na dvije stvari koje je oštećena srpska strana već ljutito predbacila Sudu, to je mijenjanje izbornih pravila u izbornoj godini, te narušavanje standarda u odnosima prema manjinama koji je bio uvjet za međunarodno priznanje Hrvatske i za završetak pregovora s Evropskom Unijom.

Ali, mislim i na još nešto, što je, držim, i puno gore od toga. To je da su hrvatsko-srpski odnosi nakon dva desetljeća glavinjanja kroz najrazličitije etape, uključujući najveće ratne izazove, napokon dostigli jednu relativno visoku i stabilnu razinu. I baš u trenutku kada je tome trebalo dati odgovarajući pravni okvir, jer jedino tako ti izazovi mogu biti prepušteni prošlosti, baš dakle tada, Ustavni sud odlučio je gurnuti nogu u vrata. I spriječiti da se jedno burno poglavlje hrvatsko-srpskih zatvori i otvori novo. Naravno da se ovaj Sud, načelno gledano, ne mora osvrtati na takve stvari, njegovo je da se drži slova Ustava “kao pijan plota”, a ne da se rukovodi političkim oportunitetom, kako god poželjan bio. No, to bi čovjek mogao prihvatiti samo da je tako i u drugim slučajevima, ali, žalibože, nije. Upravo je ovaj Sud poznat po tome da je iz čistog političkog oportunizma donio, recimo, odluku o neodržavanju referenduma o Zakonu o radu, ili o neukidanju zabrane okupljanja na Markovom trgu. Čak je iz sadašnjih dorhovsko-uskočkih istraga procurilo da je direktno izvršavao naloge vlasti kada je trebalo, da spomenem samo to, ukinuti zabranu rada trgovina nedjeljom.

Lijepo su, dakle, društvo te ustavne sutkinje i suci. Ali, da se razumijemo, kada je prije nekoliko mjeseci otvorena ova vruća tema, solidarizirao sam se s dijelom kritika izbornog modela koji je sada ukinut odlukom Ustavnog suda. Složio sam se da taj model preferiranjem većinske srpske stranke može zbilja zatrijeti i ono malo pluralizma na srpskoj političkoj sceni u Hrvatskoj. Ali, već tada je bilo jasno da se ovo pitanje podgrijava i u nekim političkim kuhinjama koje zapravo idu k tome da se Srbe, i manjine općenito, upregne u ova ili ona koalicijska kola, u suprotnom prijeti im se, kako se sada sve glasnije čuje, i izbacivanjem iz Ustava. Zato sam se založio da se hrvatsko-srpska suradnja izvuče iz kokošinjca stranačkih prepucavanja, i da se digne na razinu neke vrste nadstranačke koalicije za međunacionalnu toleranciju i mir, koja neće ovisiti o tome da li je trenutno na vlasti HDZ ili SDP. Ali vraga, Ustavni sud to je okačio mačku o rep i vratio sve unatrag.

Koliko unatrag, to se sada ne može znati, jer obje najveće stranke, HDZ i SDP, ne daju dovoljno jasne odgovore što s ovom novom situacijom namjeravaju učiniti. Ali, ne zvuči nimalo dobro što je Ustavni sud praktički pristao da mu se kao glasnogovornici nametnu tipovi kao Ivan Zvonimir Čičak, koji su dosadašnji izborni model proglasili pokušajem srpske manjine da ponovo postane – o strahote! – konstitutivni narod u Hrvatskoj. A to, opet, nastavkom “velikosrpskih” pretenzija, kao da je notorna stvar da takve pretenzije u toj manjini postoje i da se to samo po sebi podrazumijeva. Naravno, kada takve budalaštine počnu slobodno kolati medijima, uključujući HRT, onda je čovjeku na pameti da u pozadini cijele ove predstave mogu u krajnjoj liniji stajati i pokušaji smišljenog skladištenja i konzerviranja mržnje iz prve polovice devedesetih. Neću za to okrivljivati nikoga posebno, ni ovu ni onu političku stranku, pa ni Ustavni sud, na kraju krajeva vrijeme će takve kad-tad iznijeti na vidjelo.

Ali, ne možeš da se već sada ne zapitaš kojem je to tikvanu u ovom Sudu palo na pamet da baš sada donese odluku koja ovako zloslutno zamućuje hrvatsko-srpske odnose. Za to su već ponuđena objašnjenja da se čekalo da se završe pregovori Hrvatske s Evropskom Unijom, i tako izbjegne rizik da to bude sankcionirano, što najvjerojatnije nije bez nekog vraga. Ali mene zanima nešto drugo. Kojem je zvekanu palo na pamet da ovakvu odluku donosi baš između Dana ustanka u Srbu i Dana pobjede u Kninu, dakle unutar vrućih desetak dana kada emocije najviše ključaju jer ih pokreću događaji iz prošlosti koji strše u kolektivnom pamćenju i hrvatske i srpske strane. Znat će, bez brige, oni kojih se tiče na što mislim. Na vjetru ovakve odluke Ustavnog suda te će se emocije još više rasplamsati, a umjesto da gase strasti u vrhovima vlasti radije su se odlučili maknuti u stranu. Prije nekoliko dana u Srbu nije, recimo, viđen nitko od predstavnika Vlade – ali jeste u Boričevcu na napuhanoj komemoraciji žrtvama “četničkog terora” – iako je baš Vlada financirala obnovu Radauševog spomenika u Srbu. To bi bilo nešto kao rent-a-antifašizam, voziš ga dok ti treba, a onda ga vratiš do neke sljedeće prilike. Ili neprilike, kako se uzme.

Dok je ovaj broj Novosti išao u štampariju još se nije znalo kako će proteći ovogodišnja proslava godišnjice Oluje, ali sama činjenica da je svih proteklih godina, a tako je i ove, to bila jednonacionalna, hrvatska proslava – govori sve. To je dernek na najvišem državnom nivou kojim se trijumfalno obilježava velika vojna pobjeda, bez trunke empatije za stotine tisuća iseljenih i prognanih Srba. Premda je Haška presuda Gotovini i Markaču rekla sve što treba o tome znati, srpska žrtva još se ne priznaje i kninska proslava dalje ostaje najveći hrvatski pogon za skladištenje međunacionalne netrpeljivosti. Kninskoj vojno-patriotskoj smotri Srbi naprosto ne trebaju, iako je s njihove strane bilo pokušaja da se u nju uklope i time ova obljetnica stvarno postane državni praznik, kojeg će bez gutanja žaba moći obilježavati svi hrvatski građani. Doduše, ima nekih znakova da bi se ubuduće naglasak mogao s Oluje prenijeti na godišnjicu mirne reintegracije istočne Slavonije, koja po definiciji ne može biti samo hrvatska pobjeda, nego je zajednički mirovni uspjeh i Srba i Hrvata. Zato je ta reintegracija dosad i ignorirana.

Usto, izgleda da će novi spomenik Oluji u središtu Knina koji se otvara ove godine biti oslobođen patriotske kaubojštine, a procurilo je i da je predsjednik Josipović s osobitom skrupulom pisao govor za ovogodišnju obljetnicu. Jako je navodno pazio da joj da prizvuk ne “pobjede”, nego “obilježavanja”. Ali, veliko je pitanje pada li ta predsjednikova jabuka i pedalj daleko od stabla koje se ovakvom odlukom Ustavnog suda tako zlokobno nadvilo nad hrvatsko-srpske odnose. Kada je, naime, Josipović trebao dati svoje mišljenje o brisanju modela po kojem se Srbi biraju u hrvatski parlament, nije ni za jotu istupio iz zahuktale hrvatske matice. Nije, istinabog, to brisanje  burno pozdravio kao Čičak, ali se s njim glatko složio, što je zanimljiva mutacija u njegovim stavovima. Jer, dosad je predsjednik vidio opasnost od ustavne krize praktički iza svakog ćoška, čak i u tako benignim stvarima kakve su bile fejsbuk demonstracije, ali, vidiš, ovdje on takvu opasnost nije uočio. Kao da je baš u ovom slučaju, jedino u ovom, zaboravio obrisati naočale.

I dobro, možda to s ustavnom krizom treba prepustiti pravnicima, iako čovjek ne bi volio da to budu ovakvi pravnici. Ali, pukim nabrajanjem osnovnih činjenica vidi se da brisanje dosadašnjih izbornih pravila nije, ne može nikako  biti, samo pravno pitanje. Ta pravila Sabor je izglasao ogromnom, više nego tročetvrtinskom većinom, što se događa na iznimno rijetke svetke Ali je onda isto tako čudesno masovnom akcijom, nešto javnom nešto tajnom, u koju se uključilo sve živo, od političkih stranaka, pravne struke, nevladinih organizacija, medija.. – valjda zato da se pokaže kako iza toga stoji “cijela Hrvatska” – to naprosto prekriženo. Kao da je netko organizirao dvije predstave, jednu za međunarodne adrese a drugu za domaću upotrebu, točno, dakle, onako kako se radilo u srcu devedesetih.

Tada je to bio uobičajeni način skladištenja međunacionalne netrpeljivosti i mržnje. Sada se, bojim se, taj isti sadržaj samo prepakirava.