Smrt na Kordunu

U Hrvatskoj, prva godišnjica “Oluje” poslije nepravomoćne haške presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču dolazi u medijskoj tišini o zločinima koji su se desili tokom te hrvatske vojno-redarstvene akcije. Tek na nekoliko dana tu tišinu je prije nekoliko mjeseci razbilo potresno svjedočenje danskih vojnika UNPROFOR-a o stravičnim zločinima nad invalidima i hendikepiranim osobama srpske nacionalnosti u osnovnoj školi u Dvoru.

Opravdani strah

Ubrzo se medijska buka stišala, a “zločin u Dvoru” vratio se u ladicu županijskog državnog odvjetnika Antuna Vrdoljaka kao još jedan u nizu slučajeva sa bivšeg UN-ovog sektora Sjever u kojima je istraga oko “nepoznatog počinitelja još uvijek u tijeku”.

Mnogo je onih koji čekaju odgovore na pitanje gdje su njihovi najmiliji, kako su, kada i zašto ubijeni. Po podacima iz Veritasa, još uvijek se traga za 2.087 lica srpske nacionalnosti nestalih u periodu 1991. – 1995. na području Hrvatske i bivše RSK. Među nestalima su i Teodor i Danica Samardžija iz Slavskog Polja na Kordunu za kojima traga njihova kćerka Nada Bodiroga. Prema Izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora, hrvatski vojnici su 7. augusta 1995. godine, Teodora i Danicu bacili u zapaljenu kuću i žive spalili. Nada je tu tragičnu vijest saznala tek iz novina.

– Moji roditelji preživjeli su na najgori način Drugi svjetski rat. Otac mi je bio u Njemačkoj u logoru, a majka po zbjegovima na Petrovoj gori. Historija se ponovila, samo ovog puta još mnogo tragičnije. Kada su krenule kolone iz Krajine pošla sam im u susret vjerujući da su i oni krenuli iz sela. Čekala sam danima, raspitivala se na sve strane koga god sam poznatog srela. Bilo je raznih priča: te krenuli su, te nisu, te viđeni su ovdje, te ondje. Onda sam počela obilaziti sabirne centre: sve je bilo uzalud, nigdje ih nije bilo, započinje Nada potresnu priču o potrazi svojih roditelja, priču koja dovoljno govori i oslikava nebrigu i stvarni odnos nadležnih institucija prema porodicama stradalih u “Oluji”.

Lažne vijesti

Do Nade koja je i do prije rata devedesetih živjela u Inđiji, od poznanika iz Hrvatske koji su odmah nakon Oluje iz Zagreba stigli u Slavsko Polje, stigla je vijest da su joj roditelji živi.

– Rekli su mi “ne sekiraj se”. Danica i Tešo, kako su mi zvali oca, dobro su. Majka je htjela da bježi u koloni i spremila stvari za polazak, ali otac nije htio ići jer je čuo da ih je Tuđman pozvao da ostanu kod svoje kuće pošto nisu ništa krivi. Vratili su spakirane stvari sa traktora i ostali, prepričava Nada posljednje vijesti o svojim još tada živim roditeljima.

Sedamnaest dana poslije, od poznanika iz Italije dobiva fotografije spaljene rodne kuće, a od roditelja više ni traga ni glasa. Slijedi njena očajna potraga za roditeljima koja još uvijek traje.

– Otišla sam u Beograd, u Međunarodni crveni krst, ispričala im sve, dala im svoju adresu, adresu roditelja, i tražila kako da ih izvučem i stupim u kontakt s njima. Međutim nikada me nisu kontaktirali, niti o bilo čemu obavijestili. Dalje sam tragala sama, obraćala se svim mogućim organizacijama, ali ni od koga nisam dobila nikakav odgovor. Još uvijek sam se nadala da su negdje živi, pa makar u logoru. Prolazili su mjeseci, pa i godine, a od njih nikakve vijesti, sjeća se Nada koja već 1998. godine sa sestrom odlazi u Vrginmost i kod Crvenog križa prijavljuje nestanak roditelja.

– Popunila sam na desetine nekakvih obrazaca koji su poslani u Zagreb, ali opet, nikakvog odgovora nisam dobila. Čak su mi u Crvenom križu bezobrazno odgovorili da to što mi se roditelji ne javljaju i nitko o njima više ništa ne zna, ne znači da nisu živi. I onda jednog jutra na putu sa posla kupim “Politiku” i naiđem na naslov “General Stipetić previdio žrtve Oluje” gdje stoji kako su se “časni vojnici” obračunavali sa srpskim starcima koji su se prevarili i ostali u svojim kućama da dočekaju te “oslobodioce”. Pogled mi se ukočio i više nisam bila ista osoba.

Šta se čeka?

Nadi Bodirogi od tada je ozbiljno narušeno zdravlje, ali od potrage za roditeljima nije odustala. Obraćala se i šefu Komisije za zatočene i nestale Republike Hrvatske Ivanu Grujiću koji joj je pismenim putem obećao da će nastaviti raščišćavanje ruševina kuća i mjesta gdje se ne zasluženo i tragično završava život njenih roditelja. Tek 18. juna 2010. godine izvršena je ekshumacija na kućnom zgarištu u Slavskom Polju gdje su pronađeni izgorjeli fragmenti kostiju koju su prebačeni na Zavod za sudsku medicinu na zagrebačkoj Šalati. Iako je Nada Bodiroga uzorak krvi dala Međunarodnoj komisiji za zatočene i nestale, identifikacija još uvijek nije izvršena. Nada se i kao mnogi drugi pita – šta se čeka.

Osim Teodora i Danice Samardžije, na području Vrginmosta tokom Oluje i čak mjesecima nakon nje ,stradala je većina onih koji su vjerovali riječima tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Vasu Bižića iz Sjeničaka Lasinjskog ubili su pripadnici Hrvatske vojske tokom septembra u dvorištu njegove kuće, a zatim ga bacili u sjenik i zapalili. Stojan Malobradić ubijen je i bačen u obližnji bunar koji je zatim miniran.

Na smetlištu pored škole u Slavskom polju, krajem 1996. godine ubijen je Ilija Mrkonjić. Na spisku nestalih je i Pero Orešćanin iz Pecke koji je ubijen na livadi, a njegovo tijelo su rastrgale životinje. Milana Žunu iz Katinovca pripadnici Hrvatske vojske ubili su 9. avgusta, tijelo je ostalo ležati u dvorištu oko mjesec dana, a leš je kasnije nestao. Obješeni pred svojim kućama pronađeni su Stana Šimunlija kao i Mirko Vijug iz Topuskog.

To su samo neke od žrtava sa područja bivšeg UN-ovog sektora Sjever za koje još nitko nije odgovarao, niti pred domaćim sudstvom niti pred Hagom.