Socijalni izdaci ne proizvode dug

U povodu najava o novom valu ekonomske krize, valu koji stiže iz Sjedinjenih Država, i čiji je izvor opet na tzv. financijskom tržištu, Novosti objavljuju tekst pod naslovom “Manifest zgranutih ekonomista”.

“Manifest” je nastao u okrilju Francuskog društva za političku ekonomiju, a njegovi autori su Philippe Askenazy, Thomas Coutrot, André Orléan i Henri Sterdyniak. Tekst je do danas supotpisalo više od tisuću sveučilišnih nastavnika iz Francuske, Španjolske, Belgije, Njemačke, Italije, Portugala i SAD-a. “Manifest” je s francuskog preveo Želimir Brala.

2. Lažna “očitost” br. 2 – Financijska tržišta pogoduju ekonomskom rastu

Financijska je integracija dovela moć financija do zenita činjenicom da ona unificira i centralizira kapitalističku imovinu na svjetskoj razini. Odsada je ona ta koja određuje norme što ih traži cjelina svih kapitala. Projekt se sastojao u tome da tržišne financije zamijene bankarsko financiranje investicija. Projekt koji je uostalom propao, jer danas, na globalnoj razini, poduzeća financiraju akcionare, umjesto da bude obrnuto. Zbog toga se upravljanje poduzećima duboko promijenilo, kako bi postizalo norme rentabilnosti tržišta. S eksponencijalnim porastom snage akcionarske vrijednosti, nametnula se nova koncepcija poduzeća i rukovođenja poduzećem, koji su zamišljeni kao ekskluzivna služba akcionara.

Nestala je ideja zajedničkoga interesa svojstvena različitim stranama povezanima u poduzeću. Rukovodiocima poduzeća koja kotiraju na burzi sad je prvenstvena zadaća da zadovolje želju za bogaćenjem akcionara i samih sebe. Kao posljedica toga, oni sami prestaju biti zaposlenici s plaćom, kako to pokazuje neumjeren uzlet njihovih naknada. U skladu s teorijom “agencije”, riječ je o tome da se postupa tako da interesi rukovodilaca budu poravnati s interesima akcionara.

ROE (Return on Equity, ili rentabilnost vlastitih kapitala) od 15 do 25% sad je norma koju moć financija nameće poduzećima i zaposlenim rukovodiocima. Likvidnost je instrument te moći, omogućujući u svakom času nezadovoljnim kapitalima da odu drugamo. Nasuprot toj moći, oni koji su na plaći, kao i politička suverenost, zbog svoje razmrvljenosti, dolaze u stanje inferiornosti. To neuravnoteženo stanje dovodi do nerazumnih zahtjeva za profitom, jer oni mrve ekonomski rast i dovode do kontinuiranoga povećanja nejednakosti plaća. S jedne strane, zahtjevi za profitom snažno inhibiraju investiranje: što je zahtijevana rentabilnost viša, to je teže pronaći dovoljno zanimljive projekte koji ih mogu zadovoljiti. Investicijske stope i dalje su povijesno niske u Europi i u Sjedinjenim Državama.

S druge strane, ti zahtjevi izazivaju neprestan pritisak na smanjenje plaća i kupovne vrijednosti, što nije povoljno za potražnju. Istodobno kočenje investiranja i potrošnje dovodi do slaboga rasta i do endemske nezaposlenosti. Anglosaksonske su se zemlje toj tendenciji suprotstavile razvojem zaduživanja domaćinstava i financijskim mjehurima koji stvaraju fiktivno bogatstvo, omogućuju rast potrošnje bez rasta plaća, no završavaju krahom.

Predlažemo da se razmotre tri mjere za suzbijanje negativnih učinaka financijskih tržišta na ekonomsku aktivnost:

Mjera br. 5 – Značajno pojačati faktore protuteže u poduzećima, kako bi se uprave obavezale da uzimaju u obzir i interese svih zainteresiranih strana.

Mjera br. 6 – Snažno povećati oporezivanje visokih primanja, radi obeshrabrivanja trke za neodrživim prihodima.

Mjera br. 7 – Smanjiti ovisnost poduzeća o financijskim tržištima, razvijajući javne kreditne politike (preferencijalne stope za priorite-tne aktivnosti na socijalnom i ekološkom planu).

Oklade na slijepo

3. Lažna “očitost” br. 3 – Tržišta su dobri suci solventnosti država

Prema zagovaračima djelotvornosti financijskih tržišta, sudionici na tržištu navodno uzimaju u obzir objektivno stanje javnih financija kako bi procijenili rizik upisa pozajmice državi. Pogledajmo to na primjeru grčkoga duga: financijski faktori i donosioci odluka u prosudbi se stanja oslanjaju samo na financijske procjene. I tako, kad se stopa tražena od Grčke popela na više od 10%, svatko je zaključio kako je rizik neplaćanja blizu: ako investitori traže takvu premiju za rizik, znači da je to krajnje opasno.

U tome je duboka pogreška, ako se razumije prava priroda procjene koju je donijelo financijsko tržište. Budući da ono nije djelotvorno, veoma često proizvodi cijene posve nepovezane s ekonomskim temeljima. U tim je uvjetima nerazumno poslužiti se samo financijskim procjenama za donošenje prosudbe o nekom stanju. Procijeniti neku vrijednosnicu nije operacija koja bi bila usporediva s mjerenjem neke objektivne veličine, na primjer s procjenom težine nekoga predmeta. Financijski je naslov pravo na buduće prihode: valja predvidjeti što će se dogoditi da bi ga se moglo procijeniti. To je stvar prosuđivanja, a ne objektivnoga mjerenja, jer u trenutku budućnost nije ni na koji način unaprijed određena.

U dvoranama tržišta traderi samo zamišljaju što će biti. Financijska cijena rezultat je suda, vjerovanja, oklade na budućnost: ništa ne jamči da će sud tržišta biti superioran drugim oblicima prosuđivanja.

A naročito financijska procjena nije neutralna: ona zahvaća mjereni objekt, angažira i stvara budućnost i proizvodi budućnosti koje zamišlja. Tako agencije za izdavanje kreditnih rejtinga naširoko pridonose određivanju kamatnih stopa na tržištima obveznica, dajući ocjene nabijene velikim subjektivnostima ili čak voljom da se pothranjuje nestabilnost, taj izvor spekulativnih profita. Kad one smanje ocjenu nekoj državi, istovremeno povećavaju kamatnu stopu koju financijski akteri zahtijevaju za kupnju vrijednosnica javnoga duga te države, a tako i povećavaju rizik za bankrot koji su one same najavile.

Predlažemo da se razmotre dvije mjere kojima je cilj smanjiti utjecaj psihologije tržišta na financiranje država:

Mjera br. 8 – Agencije za izdavanje kreditnih rejtinga ne smiju biti ovlaštene da, smanjenjem ocjena nekoj državi, arbitrarno utječu na kamatne stope tržišta obveznica. Valja regulirati njihovu aktivnost, tražeći da ta ocjena bude rezultat transparentne ekonomske računice.

Mjera br. 8bis – Osloboditi države od prijetnje financijskih tržišta jamstvom da će Europska centralna banka otkupljivati javni dug.

Fiskalna kontrarevolucija

4.    Lažna “očitost” br. 4 – Uzlet javnoga duga rezultat je pretjeranoga trošenja

Michel Pébereau,  jedan od “kumova” francuskog bankovnog sistema, opisivao je 2005. godine u nekom od onih ad hoc službenih izvještaja, Francusku ugušenu javnim dugom, koja žrtvuje svoje buduće naraštaje odajući se nepromišljenim socijalnim izdacima. Država se zaduživala kao otac obitelji koji je alkoholičar i pije iznad svojih mogućnosti: to je bila slika koju je prikazivala većina pisaca uvodnika. Nedavna eksplozija javnoga duga u Europi i svijetu nastala je međutim iz posve drugoga razloga, zbog planova za spašavanje financijskog sektora i naročito zbog recesije koju je izazvala bankovna i financijska kriza, koja je počela 2008. godine: prosječan javni deficit u eurozoni iznosio je samo 0,6% BDP-a 2007. godine, no kriza ga je 2010. godine potjerala na 7%. Javni dug u isto je vrijeme porastao sa 66% na 84% BDP-a.

Porast javnoga duga, međutim, u Francuskoj i u brojnim europskim zemljama, ispočetka je bio umjeren i prethodio je toj recesiji: do njega dolazi ne zbog tendencije povećanja javnih rashoda – jer upravo obrnuto, oni su u Europskoj uniji, u odnosu na BDP, bili stabilni ili u padu od početka devedesetih godina – nego zbog pada javnih prihoda, izazvanoga niskim ekonomskim rastom u tom razdoblju i fiskalnom kontrarevolucijom koju vodi većina vlada već dvadeset i pet godina.

Na dugi je rok fiskalna kontrarevolucija bez prestanka pothranjivala napuhivanje duga iz jedne recesije u drugu. Tako u Francuskoj nedavni parlamentarni izvještaj procjenjuje na 100 milijarda eura u 2010. trošak smanjivanja poreza odobrenih između 2000. i 2010. godine, što čak ni ne uključuje oslobađanje od doprinosa za socijalno osiguranje (30 milijardi) ni ostale “fiskalne rashode”. Zbog nepostojanja fiskalnoga usklađivanja, europske su se države bacile u fiskalnu konkurenciju, smanjujući poreze na poduzeća, visoke prihode i imovinu. Čak i ako je relativna težina tih odrednica različita od jedne zemlje do druge, gotovo opći porast javnih deficita i proporcionalnoga odnosa javnoga duga u Europi u posljednjih trideset godina nije rezultat prvenstveno zastranjenja u javnim rashodima. To je dijagnoza koja očito otvara druge putove od onih vječnih smanjivanja javnih rashoda.

Kako bi se ponovno uspostavio javni i informirani dijalog o porijeklu duga, pa dakle i o sredstvima kako da se on riješi, predlažemo da se razmotri sljedeći prijedlog:

Mjera br. 9 – Provesti javnu i građansku reviziju javnih dugova, kako bi se utvrdilo njihovo podrijetlo i pokazao identitet glavnih posjednika vrijednosnica javnoga duga te posjedovanih iznosa.

Rezanje nije rješenje

5.    Lažna “očitost” br. 5 – Valja smanjiti rashode kako bi se smanjio javni dug

Čak i ako je porast javnoga duga djelomično rezultat porasta javnih rashoda, rezati te rashode ne bi nužno pridonijelo rješenju. Jer dinamika javnoga duga nema puno toga zajedničkoga s dugom nekoga kućanstva: makroekonomija se ne može reducirati na kućansku ekonomiju. Dinamika duga ovisi o raznim faktorima: o razini primarnih deficita, no također i o razlici između kamatne stope i stope nominalnoga rasta ekonomije.

Jer ako je ovaj posljednji niži od kamatne stope, dug će se mehanički povećati zbog “efekta grude snijega”: iznos kamata eksplodira, a također i ukupni deficit (uključujući i kamate duga). Tako je, početkom devedesetih godina, politika javnoga duga koju je vodio Tadašnji predsejdnik vlade Pierre Bérégevoy i održavao je, usprkos recesiji 1993.-94. godine, rezultirala kamatnom stopom trajno višom od stope rasta, što objašnjava nagli skok javnoga duga u Francuskoj u tom razdoblju. To je isti onaj mehanizam koji objašnjava povećanje duga u prvoj polovini osamdesetih godina, pod udarom neoliberalne revolucije i politike visokih kamatnih stopa koju su vodili Ronald Reagan i Margaret Thatcher.

No stopa rasta ekonomije sama po sebi nije neovisna o javnim rashodima. Kratkoročno, postojanje stabilnih javnih rashoda ograničava dubinu recesija (“automatski stabilizatori”). Dugoročno, investicije i javni rashodi (prosvjeta, zdravstvo, znanost, infrastrukture…) potiču rast. Netočno je tvrditi da svaki javni deficit povisuje i javni dug, ili da svako smanjenje deficita omogućuje i smanjivanje duga. Ako smanjenje deficita plombira ekonomsku aktivnost, dug će se još i više povećati. Liberalni komentatori naglašavaju kako su neke zemlje devedesetih godina (Kanada, Švedska, Izrael) provele veoma brutalno prilagođavanje svojih javnih računa i odmah potom doživjele snažan skok stope rasta. No to je moguće samo ako se prilagođavanje odnosi na jednu izoliranu zemlju, koja brzo postigne kompetitivnost u odnosu na svoje konkurente.

Ono što dakako zaboravljaju pristaše europskoga strukturalnog prilagođavanja jest to da europske zemlje imaju svoje glavne kupce i konkurente u drugim europskim zemljama, jer je Europska unija globalno gledano – slabo otvorena prema inozemstvu. Istovremena i masovna redukcija javnih rashoda cjeline zemalja Unije može kao rezultat izazvati samo još težu recesiju i prema tome i nov porast javnoga duga.

Kako bi se izbjeglo da oporavak javnih financija ne izazove socijalnu i političku katastrofu, stavljamo na raspravu dvije mjere:

Mjera br. 10 – Zadržati razinu socijalnih prava te ih još i povećati (naknada nezaposlenima, naknada za stan…).

Mjera br. 11 – Povećati proračunske izdatke u oblasti prosvjete i znanosti, ekološki motiviranih investicija… radi stvaranja uvjeta za održiv rast koji će omogućiti snažan pad nezaposlenosti.

Oponašanje SAD-a

6.    Lažna “očitost” br. 6 – Javni dug prenosi cijenu naše neumjerenosti na unuke

Još je jedna lažna tvrdnja ona koja brka kućansku ekonomiju s makroekonomijom, prema kojoj bi javni dug bio prijenos bogatstva na štetu budućih naraštaja. Javni je dug zaista mehanizam prijenosa bogatstava, no prvenstveno od strane običnih poreznih obveznika na rentijere.

Temeljeći se na vjerovanju – rijetko kad dokazanom – prema kojem snižavanje poreza potiče rast te će povećati na kraju i javne prihode, europske su države nakon 1980. godine oponašale SAD svojom sistematskom politikom pojeftinjenja fiskalnog opterećenja. Redukcije poreza i doprinosa (na profite poduzeća, na prihode najimućnijih pojedinaca, na prihode kadrova…) umnožavale su se, no njihov je učinak na ekonomski rast ostao veoma nesiguran. Te su fiskalne antiredistributivne politike tako pogoršale, istovremeno i kumulativno, društvene nejednakosti i javne deficite.

Te su fiskalne politike prisilile javne vlasti da se zadužuju kod imućnih kućanstava i financijskih tržišta kako bi financirale tako stvorene deficite. To bismo mogli nazvati “učinak jackpot”: s novcem ušteđenim na porezu, bogati su mogli kupiti obveznice javnoga duga (koje donose kamate), izdane da bi se financirali javni deficiti izazvani smanjenjima poreza… Servisiranje javnoga duga u Francuskoj iznosi tako 40 milijarda eura godišnje, gotovo isto toliko koliko i prihod od poreza na dohodak. No taj je potez još i briljantniji kad se uzme u obzir da je javnost povjerovala kako je javni dug tolik zbog javnih službenika, umirovljenika i bolesnika.

Rast javnoga duga u Europi i u SAD nije dakle rezultat ekspanzionističkih kejnezijanskih politika ili rastrošnih socijalnih politika, nego naprotiv, rezultat politike u korist privilegiranih slojeva: “fiskalni rashodi” (smanjenja poreza i doprinosa) povećavaju raspoloživ dohodak onima kojima on najmanje treba, koji tako mogu još više povećati svoje plasmane, naročito u državne obveznice, koje donose kamate iz poreza koje plaćaju svi porezni obveznici. Ukratko, uspostavljen je izvrnut sistem redistribucije, od pučkih klasa prema imućnim klasama, preko javnoga duga, od kojega zarada odlazi uvijek u privatnu rentu.

Radi oporavka javnih financija u Europi i u Francuskoj na pravičan način, predlažemo da se razmotre dvije mjere:

Mjera br. 12 – Direktnom oporezivanju prihoda vratiti snažno redistributivan karakter (ukidanje oslobođenja od poreza, stvaranje novih razreda i povećanje porezne stope na prihode…)

Mjera br. 13 – Ukinuti izuzeća poduzećima koja nemaju dovoljan učinak na zaposlenost.

Spekulativni napadi

7.         Lažna “očitost” br. 7 – Valja razuvjeriti financijska tržišta kako bi se mogao financirati javni dug

Valja analizirati, na svjetskoj razini, rast javnih dugova u korelaciji s financijarizacijom ekonomije. Za vrijeme posljednjih trideset godina, koje su pogodovale posvemašnjoj liberalizaciji cirkulacije kapitala, financijski je sektor značajno povećao svoj utjecaj na ekonomiju. Velika poduzeća sve se manje utječu bankovnom kreditu, a sve više i više financijskim tržištima. I kućanstva vide da sve veći dio njihove štednje otječe u financijski sektor, za njihove mirovine, preko raznih proizvoda za plasman ili, u nekim zemljama, preko financiranja njihovih stambenih potreba (hipotekarni krediti). Upravljači portfeljima, u nastojanju da diversificiraju rizike, traže javne obveznice kao dopunu privatnim obveznicama.

Lako su ih pronalazili na tržištima, jer su vlade vodile slične politike koje su dovele do bujanja deficita: visoke kamatne stope, smanjivanja poreza na visoka primanja, masovna poticanja na financijsku štednju kućanstava kako bi se kapitalizacijom pogodovalo mirovinama, itd.

Na razini Europske unije, financijarizacija javnoga duga upisana je u ugovore: nakon Maastrichta, centralnim je bankama zabranjeno izravno financirati države, koje moraju na financijskim tržištima pronaći svoje zajmodavce. Tu “monetarnu represiju” prati “financijsko oslobođenje” i proizvodi upravo suprotno od onoga što su proizvodile politike usvojene nakon velike krize tridesetih godina, od “financijske represije” (drastičnih restrikcija slobode djelovanja financijskoga sektora) i od “monetarnog oslobođenja” (kraja režima vezanoga uz zlato). Riječ je o tome da se države, za koje se pretpostavlja da su po prirodi previše rastrošne, podvedu pod disciplinu financijskih tržišta, za koja se pak pretpostavlja da su po prirodi djelotvorna i sveznajuća.

Kao rezultat tog doktrinarnog odabira, Europska središnja banka nema pravo direktno upisivati javne obveznice europskih država. Lišene jamstva da se mogu uvijek financirati kod Središnje banke, zemlje Juga Europe tako su postale žrtvom spekulativnih napada. Premda unazad nekoliko mjeseci Europska središnja banka – čemu se uvijek opirala u ime nepogrešive ortodoksije – kupuje državne obveznice po tržišnoj kamatnoj stopi, ne bi li smirila tenzije na europskom tržištu obveznica. No ništa ne govori da će to i dostajati, ako se kriza duga produbi i kamatne stope na tržištu uzlete. Tad bi bilo teško održati tu monetarnu ortodoksiju, lišenu ozbiljnih znanstvenih uporišta.

Za rješavanje problema javnoga duga predlažemo dvije mjere za raspravu:

Mjera br. 14 – Ovlastiti Europsku središnju banku da izravno financira države (ili da nametne komercijalnim bankama upis javnih obveznica) s niskom kamatnom stopom, labaveći tako obruč u koji ih stežu financijska tržišta.

Mjera br. 15 – Ako bude potrebno, restrukturirati javni dug, na primjer limitiranjem servisiranja javnoga duga na određen postotak BDP-a i diskriminacijom zajmodavaca ovisno o količini obveznica što ih posjeduju: veoma veliki rentijeri (pojedinci ili institucije) moraju se suglasiti s osjetnim produljenjem dospijeća duga, i čak djelomičnim ili posvemašnjim anuliranjima duga. Valja također pregovorima smanjiti pretjerane kamatne stope na obveznice koje su države u teškoćama izdale nakon krize.

Neoliberalne reforme

8.         Lažna “očitost” br. 8 – Europska unija brani europski socijalni model

Europska se konstrukcija pokazuje kao dvojako iskustvo. Dvije vizije Europe supostoje, a ne usude se otvoreno sučeliti. Prema socijaldemokratima, Europa bi morala promicati europski socijalni model, plod društvenoga kompromisa nakon Drugoga svjetskoga rata, sa socijalnom zaštitom, svojim javnim službama i industrijskim politikama.

Ona bi morala predstavljati branu od liberalne globalizacije, sredstvo za zaštitu, za održavanje i napredovanje toga modela. Europa bi morala braniti specifičnu viziju organizacije svjetske ekonomije, globalizaciju reguliranu tijelima svjetskoga upravljanja. Ona bi morala zemljama članicama omogućiti da održe visoku razinu javnih rashoda i redistribucije, štiteći njihov kapacitet da ih financiraju usklađivanjem fiskalnoga sustava u odnosu na osobe, poduzeća, prihode kapitala.

Međutim, Europa nije htjela preuzeti odgovornost za svoju specifičnost. Vizija koja trenutačno dominira u Bruxellesu i unutar većine nacionalnih vlada, upravo je vizija liberalne Europe, kojoj je cilj da prilagodi europska društva zahtjevima globalizacije: europska je izgradnja sredstvo da se dovede u pitanje europski socijalni model i da se deregulira ekonomija.

Prevlast prava konkurencije nad nacionalnim propisima i nad socijalnim pravima unutar zajedničkoga tržišta omogućuje da se uvede više konkurencije na tržišta proizvoda i usluga, da se smanji značaj javnih službi i da se europske radnike izvrgne konkurenciji.

Socijalna i fiskalna konkurencija omogućile su redukciju poreza, naročito na prihode od kapitala i prihode poduzeća (“pokretne baze”) i da se izvrši pritisak na socijalne izdatke. Ugovori jamče četiri temeljne slobode: slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala. No daleko od ograničenja na unutarnja tržišta, sloboda kretanja kapitala dopuštena je investitorima iz cijeloga svijeta, podvrgavajući tako europsko proizvodno tkivo prisilama valorizacije međunarodnih kapitala. Europska izgradnja postaje tako sredstvo nametanja neoliberalnih reformi narodima.

(Kraj drugog dijela)