Svjetsko ludilo

Među ljudima koji su se s našom izbornom pomoći – ili bez nje – uspeli do položaja s kojih kroje našu sudbinu, sve je više takvih koji se ponašaju kao da su ludi. Kad govorimo da je svijet poludio, za što imamo svaki dan nekakav novi razlog, mislimo na njih i na rezultate njihova rada. No što se razlozi više gomilaju, više moramo biti oprezni i selektivni pri korištenju oznaka poput ludila. U suprotnom, počet ćemo sami učestvovati u njemu.

Pogledajmo ovaj primjer. U mnogim američkim saveznim državama vide prijetnju u islamu. Spontani evroteroristički odgovor bio bi: dakako, islam je prijetnja “Zapadu”, “našoj civilizaciji” i slično. Spontani liberalni ili ljevičarski odgovor glasio bi: taj mehanizam već poznajemo, riječ je o traženju žrtvenog jarca, za naše probleme krivimo ljude koji ih nisu izazvali. Zanimljiv primjer, koji dokazuje da s refleksnim odazivima ne stižemo daleko pri razumijevanju politike u današnjem svijetu, jeste pokret protiv šerijatskog prava u SAD. Izgleda da je pokret postavio na noge neki njujorški jevrejski fundamentalist i za njega vremenom pridobio potporu republikanskih ekstremista, pa i onih u vodećim redovima, koji su obično islamofobi. Organizacijski rad je urodio plodovima. U minuloj godini su u više nego dvadeset saveznih država raspravljali o prihvaćanju zakona koji bi ograničili pravo sudaca da pri rasuđivanju konzultiraju šerijatsko pravo ili, općenito, tuđe i vjerske zakone. Takvi bi zakoni, kažu, mogli biti u suprotnosti s pravima što ih jamči američki ustav. U Oklahomi su lani s velikom većinom donijeli ustavnu dopunu koja zabranjuje upotrebu islamskih zakona u sudskoj dvorani.

Višezakonje je bezakonje

Kritičari tvrde da je problem izmišljen, da je riječ o običnoj protivmuslimanskoj mobilizaciji i o još jednom pokušaju marginalizacije muslimana u SAD. No činjenica koju nije moguće poricati jeste da američki suci tu i tamo konzultiraju šerijatsko pravo, posebno u postupku rastave braka, pri odlučivanju o starateljstvu nad djecom i pri poslovnim sporovima. Zagovornici protivšerijatskog zakonodavstva vole se pozivati na presudu suca u Nju Džerziju, koji je marokanskoj ženi, koju je muž tukao i silovao, odrekao zaštitu, jer počinilac navodno nije imao kriminalnu intenciju: vjerovao je da po islamskom zakonu žena mora pristati na mužev zahtjev za spolnim odnosom.

Koliko su takvi slučajevi valjani argument pri donošenju protivšerijatskog zakonodavstva, ne mogu suditi. Zanimljivo je da se protivšerijatski pokret poziva i na negativni evropski primjer. U Evropi su se, navodno pod uplivom multikulturalnosti, “previše prilagodili islamskim zakonima”. I o toj ocjeni bi se dalo raspravljati. Mislim da je načelo što ga postavlja američki protivšerijatski pokret pravilan. S tim načelom se slažem i podupirem ga. To načelo je da mora na teritoriju jedne države važiti jedan zakon, koji važi za sve i za sve jednako. Ako bi naime važio više nego jedan zakon, zakon ne bi mogao važiti za sve jednako. Višezakonje zato nužno vodi u bezakonje.

Lice islamofobije

Načelo o tome da na određenom teritoriju, koji je pod jednom javnom vlašću, važi jedan zakon, koji donosi suveren, iznad kojega nema nikakve druge vlasti, konstitutivno je načelo moderne države. Uspostavljeno je bilo na koncu konca protiv crkvenog miješanja u svjetovne stvari i sijanju svađa te specifično protiv toga da bi na teritoriju suverene države važili (i) vjerski zakoni. Izgleda da je pokret protiv šerijatskog prava u SAD prihvatio načelo koje je u protivrječju s širim političkim pokretom, čiji je inače dio. Protiv tog načela već su se oglasile jevrejske skupine i katolički biskupi. Upravo zato treba to načelo još odlučnije zagovarati i braniti.

Biti protiv islamskih zakona na našem takozvanom Zapadu nije teško, za obranu od njih se brzo skupi vojska, a ako vojske nema, žrtvuje se kakav breivik. No da suprotstavljanje važnosti šerijatskog prava u sudskoj praksi u našem dijelu svijeta ne bude samo jedno od lica islamofobije, moramo se jednako odlučno i beskompromisno suprotstaviti važenju kanonskog prava u sudskoj praksi naših institucija i u našem svjetovnom životu. Načelne razlike između šerijatskog i kanonskog prava u tom pogledu nema. Najbolji branik pred provalom šerijatskog prava u naš život jeste suprotstavljanje prodiranju kanonskoga prava.

Svjež primjer je papino raspolaganje hrvatskim teritorijem u Istri. Vatikanski vladar ne poseže samo u hrvatsku suverenost, nego krši i važeće međunarodne zakone. Ako bi nešto slično dozvolio sebi kakav imam, čitava Evropa bi bila na nogama i zveckala bi oružjem. Vašington ne bi škrtario s podupiranjem evrokrata koji bi se takmičili između sebe ko bi oštrije osudio nedopustivo posezanje u suverenost zapadne demokratske države i flagrantno kršenje međunarodnog prava te odlučnije zahtijevao oštre i hitre mjere. U datom slučaju sve je bilo tiho.

Izvori ludila

Hrvatska premijerka je pri izbijanju skandala najavila da će papi ”poslati pismo s molbom da pripomogne rješenju situacije”. Patetično. Zar ne bi bilo primjerenije da su pozvali na razgovor vatikanskog diplomatskog predstavnika u svojoj državi i dali mu lekciju iz moderne politike i međunarodnog prava? I ako odgovor ne bi bio zadovoljavajuć, odrekli mu gostoljublje u Hrvatskoj? Kad je vatikanski nuncij u Irskoj tamošnjim crkvenim vladarima donio uputstvo iz Laterana da ne sudjeluju s državom u istraživanju pedofilskih zločina irskoga klera, morao je napustiti Irsku.

U datom hrvatskom slučaju Vatikanci su arogantno pojasnili da su dotični teritorij “vratili” nekoj ustanovi u Italiji “isključivo na ponovnoj uspostavi prava unutar Crkve” – kao da upravo to nije problem: to, da se kanonsko pravo postavlja iznad hrvatskih zakona, da se po kanonskom pravu rješavaju vlasničke stvari u Hrvatskoj. Pri tome još neki hrvatski klerik objašnjava da je riječ o “unutar-crkvenom pravnom aktu koji ni po čemu ne krši civilne zakone”. Zapravo ih potkopava. Ponižava. Ne samo u Hrvatskoj, nego u principu. To nas pogađa sve.

Jedan od izvora ludila u današnjoj svjetskoj politici jeste da organizirane religije prisvajaju sve više riječ u javnim stvarima i da im politička klasa pri tome sekundira. A kad pri tome počnu upotrebljavati svoje zakone ili na neki drugi način potkopavati postojeće, stupamo na veoma opasan teritorij.

(Tekst je izvorno objavljen u ljubljanskom Dnevniku, a Novosti ga preuzimaju sa sajta pescanik.net, u prevodu Marija Kopića.)