Vedri duh “Dinare”

Biti Kninjanin ili Kninjanka u posljednjih sto godina značilo je navijati za NK “Dinara”. Biti dječak rođen u Kninu značilo je posjedovati ambiciju da jednog dana kad porasteš igraš u “Dinari” i da budeš “dinaraš”.

Takav su prirodan motiv imali kninski mladići rođeni u svim generacijama dvadesetoga vijeka. To, naravno, nije svima polazilo za nogom, jer su ljudske sposobnosti različite, ali onaj kome bi to uspjelo bio je od drugih poštovan.

Da bi se obukao “Dinarin” dres moralo se proći kroz različite nezvanične testove. Ti su se testovi razlikovali kroz vrijeme, ali jedan je bio apsolutno nepromjenjiv. On je uslovljen životnim navikama u kninskoj dolini. Knin se nalazi u polju kroz koje prolaze tri rijeke. Najveća je Krka, a osim nje, zapadnim rubom teče Butižnica, a istočnim svoj kratki tok ima Orašnica.

Livadska škola nogometa

Na istoku plavnog, kraškog polja, smjestila su se Šarena jezera, a malo ispred je i Burumsko jezero. Ljeti, najviše na livadama uz Butižnicu, ali i na nekoliko mjesta uz Orašnicu, kao i pored pomenutih jezera, dječaci i odrasli mladići po čitav su dan igrali “fuzbal”. Igralo se bosim nogama. Kad bi se ljetna sezona završila, svakom igraču na tim terenima koža na tabanima je bila debela i tamna, da se šilom nije mogla probiti, ali malo kome su nožni prsti ostajali zdravi.

Onaj ko fudbalski nije prošao kninske livade, od Plavšića bara, preko Marića bara, Raškovića bara, Tri jablana, Gvozdenih mostova, Sastavaka ili bar Bataklija i Buruma, toga nije imao ko da vidi i nagovori, ako je dobar, da se upiše u “Dinaru”.

Osim ovog livadskog, postojao je i test vezan uz malonogometna prvenstva kninske gimnazije. Ona su se igrala s proljeća, na rukometnom igralištu DTO “Partizan” koje je bilo tik uz “Dinarino” igralište. Profesor fizičkog odgoja i dugogodišnji “Dinarin” igrač, trener i funkcioner Marko Jaramaz je na tim turnirima godinama otkrivao buduće igrače i slao ih u “Dinaru”. Mnogi od njih su na “Makinu” preporuku već sa šesnaest godina ulazili u prvi “Dinarin” tim i započinjali uspješne karijere. Tako su počinjali “Dinarini” asovi kao Ilija Petković, Radomir Vukčević, Miro Stanić, Nikša Đujić, Petar Polak, Milan Vukadin i drugi.

“Dinarino” igralište se nalazilo odmah ispod velike ranžirne stanice i brojnih kolosijeka na kojima su lokomotive i vagoni bili u stalnom manevru. Dobar običaj je bio da se sirenom pozdravljaju igrači za vrijeme treninga ili utakmice, a zvuk sirene i šištanje pare, uz kloparanje točkova i udaranje vagonskih odbojnika, bili su prirodni zvuci na igralištu. Pedesetih godina, kad bi bura duvala a igrala se utakmica, mašinovođe na parnim lokomotivama, vozeći sjevernom stranom iznad igrališta, zastajali bi i puštali paru koju bi bura ponijela na igralište i vitlala je zajedno sa prašinom. Trajao je po nekoliko minuta taj nevjerovatni prelet dima, pare i prašine, a protivnik se obeznanjivao i zgranuto zastajao.

Bura kao saveznik

Kninske bure su bile nemilosrdne, oštre, hladne i jake. Kninjani razlikuju dvije vrste bure. Jednu zovu “golubinka”, a drugu “dinarka”. Za događaje na igralištu mnogo je više uticaja imala “dinarka” koja je stizala dolinom Krčića i preko Topolja. Bura je bila oduvijek “Dinarin” saveznik, jer su njeni igrači znali bolje od svakoga protivnika kako se lopta ponaša na buri.

Koliko je “Dinara” dala golova iz slobodnog udarca “niz buru” teško je izbrojiti, ali u tim okolnostima su šuteri poput Đorđa Bjegovića, Slavena Klepe, Jovice Borovića, Milana Marijana, Perice Polaka, Mira Stanića ili Luke Dukića cijepali mreže. Zabilježeno je tako kako je, negdje početkom šezdesetih godina, bek Bogdan Drača ili Đorđe Mrđa (autor nije siguran) dao gol “Solinu” sa svoje polovine. Iz “prve” je udario loptu koja mu je pala odozgo na nogu, a ona pošla uvis, pa se onda nekako smotala, da bi kao projektil uletjela iza golmana…

“Sjela je na buru”, prepričavali su kasnije, u potrebi da razjasne čudo, “Dinarini” fanovi u kultnim kafanama poput “Granda”, “Putnika”, “Slavije”, “Istre”, “Dešića” i “Balkana”. Joso Anić Mefo, igrač iz pedesetih godina, umio je niz buru, po pričanju savremenika, rukom izbaciti aut od centra u protivnički šesnaesterac, a te su lopte bile upotrebljivije od najboljeg centaršuta.

Čule “brži i od gaća”

Kninski mentalitet je pomalo neobičan. U njemu postoji crta koja negira autoritet sa strane, ali i neka čudna samoironija i originalni humor. Nezaboravne su anegdote vezane uz period dok je u Kninu izvjesno vrijeme služio vojsku Bernard Bajdo Vukas, “Hajdukov” as i možda najbolji napadač u Jugoslaviji tokom pedesetih godina.

U Splitu i Dalmaciji Vukas je imao status “božanstva koje hoda”. Petar Čeko Čule, tada brzo “Dinarino” krilo, osporavao ga je gdje god je stigao. Na početku je to bilo simpatično, ali je u osporavanjima velikog asa Čule pretjerivao. Tvrdio je da Vukas nije bolji od njega i naročito da od njega nije brži. Razlika između Čule i Vukasa u igračkom je smislu bila nemjerljivo u Vukasovu korist. Osporavati Vukasa bilo je komično, ali Čule je to stvarno mislio i baš onako kako je govorio, tako je i doživljavao relaciju između sebe i Vukasa.

Cijela stvar je završena tipičnom kninskom ironijom. U dokoličenju kninskih mangupa ispredena je priča “kako je Čule tako brz, da je brži i od gaća” ili pak da je “u stanju da može izvesti korner, a onda dotrčati da šutne loptu koju je nabacio, što Vukas ne može”.

Otišao je Vukas ubrzo iz Knina, a ostala je simpatična iskrica sjećanja urezana u nezvaničnu gradsku hroniku.

(Kraj četvrtog dijela)

Oproštaj od Pelea

Jedan detalj vezan uz kninsku sportsku istoriju naročito je impresivan. U ljeto 1972. godine fudbalska federacija Brazila priredila je oproštaj od Pelea, najvećeg fudbalskog asa koji je ikada nazuo kopačke. Oproštajna utakmica se igrala na kultnoj “Marakani”, u Rio de Žaneiru, pred više od dvjesta hiljada ljudi. Pele se opraštao od igranja i za taj svečani čin za protivnika Brazilu odabrao reprezentaciju Jugoslavije. U našoj su reprezentaciji kao starteri igrala dvojica bivših “Dinarinih” igrača, dvojica mladića rođena u Kninu i igrački odrasla u “Dinari”. Bili su to Ilija Petković i Radomir Vukčević. Teško da je osim njih dvojice na tom spektaklu bilo dvojice igrača rođenih u istom gradu, a da su počeli karijeru u istom klubu. Slavilo se i sa ponosom u Kninu nazdravljalo u toj noći Peleova oproštaja. Zbog veselja vezanog uz igru Kninjana i sjete zbog odlaska velikoga meštra.