Žuta jesen, žuti sindikati

Svakog ljeta mediji uslijed neprekidnoga gomilanja ekonomskih i socijalnih problema vizionarski najavljuju famoznu “vruću sindikalnu jesen”, no ove je godine takva meteoropo-litologija zakazala već iz razloga konačnog i nepovratnog razobličavanja organizacija zaduženih za obranu radničkih prava i tzv. socijalni dijalog.

Najveći sindikati, osobito sindikalne središnjice, posljednji su put ponijeli značajniju društvenu energiju s onih 700 tisuća potpisa na lanjskoj slavnoj peticiji za referendum o radnom zakonodavstvu; izručili su je pred noge vladi i privatnim poslodavcima, usput se trudeći da nipošto ne spomenu tabu-predmet eventualnoga generalnog štrajka kao ultimativnog instrumenta svoje politike.

I premda je domaća i globalna situacija sve gora, od sindikata više nitko ne očekuje djelotvornu reakciju, što se dobro vidjelo i na uličnim demonstracijama otprije pola godine, čiji su se sudionici jasno obraćali i tim adresama. Pa, budući da su tako neopterećeni maksimalističkim očekivanjima nerealnog puka, što ustvari za predstojeću mlaku jesen pripremaju naši glavni sindikati? U odgovoru na to pitanje dobro će nam poslužiti nacrt programa konferencije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, pod naslovom “Hrvatska u EU: Što radnici dobivaju a što gube?”, predviđene za kraj rujna.

Uloga lubrikanta

Osim nekolicine sindikalista i sveučilišnih profesora, dakle, o temama socijalnog i ekonomskog privlačenja i odbijanja na relaciji Hrvatska-EU, na ukupno šest panela raspravljat će: predsjednik RH Ivo Josipović, premijerka Jadranka Kosor, šef Delegacije EU u RH Paul Vandoren, glavni pregovarač RH s EU-om Vladimir Drobnjak, predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora Vesna Pusić, predsjednik Odbora za europske integracije Neven Mimica, povjerenik Europske komisije za socijalnu politiku László Andor, potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo Petar Čobanković, državni tajnik Hrvoje Dolenec, ekonomski strateg SDP-a Branko Grčić, glavni direktor HUP-a Damir Majetić, predstojnik vladina Ureda za socijalno partnerstvo Vitomir Begović i ministar gospodarstva Đuro Popijač.

S obzirom na to da niti među ostalim učesnicima konferencije nema onih koji bi bili nastrojeni te osposobljeni za iole potpuniju kritiku EU-a i naše uloge u toj asocijaciji, možemo zaključiti kako je skup zapravo osmišljen kao dio sveobuhvatne marketinške kampanje za potrebe što glađeg ulaska Hrvatske u EU, ovaj put izvedene na najvišoj razini, uz impresivan sastav uzvanika. Najveća sindikalna središnjica pri tome aktu služi kao lubrikant, jer politička elita za namjereni vrhunac pri ulasku ipak trebuje svenarodni legitimitet po referendumu na kraju ove godine. Ali, pustimo sad EU, nego radije iz pouzdanih izvora počujmo: kakvi su to predstavnici radništva koji se – uza sve gori položaj zastupanog tijela – tako idilično slažu s vladom i poslodavcima?

Lisice i kokoši

Prije svega, mora se reći da pojave “žutosindikalnog” karaktera, podaničkog spram vlasti i kapitalista, cvatu većinom u politikantski te karijeristički određenim vodstvima središnjica.

– Oni su jednostavno instalirani tamo, s namjerom da osujete stvarne, dosljedne sindikaliste. Logično je onda što radnici najveću štetu trpe upravo s njihove strane. Njih na čelo, to vam je kao da lisicu postavite da čuva kokoši, rekao nam je Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata i uporni “zviždač” iz Hrvatskih autocesta, tako i sindikalist s velikim iskustvom u borbi s nasuprotnom stranom.

Njegova ogorčenost licemjernim kolegama itekako je razumljiva: “Takvi su sindikalisti naša najveća sramota, jer su najniža vrsta izdajnika. Poslodavac ni vlast nikad ne mogu biti opasni koliko to može biti lažni borac za radnička prava. S njima u dotičnom odnosu dobijete na obje strane predstavnike jednog interesa, samo se zovu različito”.

Stanićev su napor, kao i sam sindikat, poslodavci – u ovom slučaju država – također bili uznastojali minirati, osnovavši prije četiri godine konkurentski naslov: Udrugu branitelja i poštovatelja Domovinskog rata. Ta je parasindikalna organizacija ustvari bila, kako objašnjava Mijat Stanić, prva stepenica do omasovljenja dirigiranog sindikata koji bi u pregovorima bez ikakve sumnje iznevjerio radnički interes.

– Pogledajte samo funkciju toga čudnog naziva, i značenja kojima oni manipuliraju. Ljudima bi trebalo biti neugodno ako se ne učlane u tu udrugu; ako nisu ni branitelji ni poštovatelji Domovinskog rata, što su doli agresori i mrzitelji”, pita se Stanić, i dodaje kako vlastima u nametanju novog sindikata ipak nije pomoglo niti nagrađivanje preotetog članstva boljim radnim mjestima i drugim beneficijama.

Briga za fotelje

Njegova kolegica Spomenka Avberšek iz Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, poznata po svojem zalaganju u korist javnog interesa, mišljenja je da našim središnjicama prije svega nedostaje unutarnje demokratičnosti, a zatim i jedinstva.

– To će tako i ostati sve dok su glavna briga sindikalnih vođa njihove fotelje, govori Avberšek za Novosti, “a ne članovi i njihova dobrobit. Da je drukčije, imali bismo puno više od 400 tisuća sindikalno organiziranih članova, na milijun i 600 tisuća zaposlenih. Ali, na primjer, središnjice uopće ne slušaju svoje članove-sindikate; imali smo takav primjer nedavno u Matici hrvatskih sindikata, gdje smo pozivali predsjednika Vilima Ribića na odgovornost zbog politike štetne po radnički interes. On je zatim jednostavno pogazio statut i suspendirao nas. Pola sindikata je nakon toga napustilo MHS, no Ribić je ostao na čelu”.

– Mi nismo tu radi sebe, nego radi onih koje predstavljamo. Kad bi sindikalni vođe imali na umu njihov interes, ne bi im padalo na pamet snishodljivo i neprincipijelno paktiranje s vlastima ili poslodavcima. Vođe naših središnjica, koji često idu na trgovanje u Banske dvore, rado spominju tzv. ‘skandinavski model’ socijalnog partnerstva. Ali, nisam čula da spominju kako u Stockholmu ili drugdje, političari dolaze u Dom sindikata na pregovore, a ne obrnuto. Pravi sindikati pritom ne trguju stotinama tisuća potpisa radnika i svih drugih građana, bez kojih također nipošto ne možemo. Oni se bore, natežu, raspravljaju, svađaju, i nipošto neće pretpostavljati neki drugi, tobožnji viši interes, onome što izvor-no predstavljaju”, rekla nam je predsjednica SSZSSH-a.

Neslaganje lidera

Moguće rješenje Spomenka Avberšek nalazi u okupljanju sindikata pod krov jedne središnjice, namjesto da 400 tisuća članova predstavlja njih pet.

Tako u Njemačkoj, podsjeća ona, djeluje jedna jedina središnjica, što se ovdje čini istinskom neobičnošću. A ta jedna nema niti može imati problema s neslaganjem lidera koji prvo moraju promovirati svoju personalnu veličinu i posredničku nezamjenjivost, da bi eventualno i radnicima doteklo za koju božićnicu ili sličnu utješnu nagradu.

Proces ujedinjenja, međutim, bit će moguć tek ukoliko se suočimo s činjenicom da rasap sindikalnog interesa nije posljedica nikakvog rubnog efekta, nego posve logično sredstvo ukupnoga, vladajućeg kontrarevolucionarnog plana.

Top lista kompromitiranih sindikalista

Pojedinačni pregled visokorangiranih sindikalista koji služe svemu prije negoli radničkom, socijalnom te javnom interesu, morat ćemo zbog prostornog ograničenja svesti na svega pet slučajeva. Ali, kakvih samo pet! Prvog među njima već je navela Spomenka Avberšek u osnovnom članku na ovu temu: Vilim Ribić.

Osim njegove uloge na čelu MHS-a, slizanog s centrima moći, dakle, Ribić se kroz posljednju godinu iskazao strastvenom kolaboracijom s izvršnom vlašću, na izradi triju pogubnih zakona u njegovu matičnom području visokog obrazovanja i znanosti. Na sreću, ispriječio im se novoosnovani Sindikat “Akademska solidarnost” koji na domaćoj sceni ujedno veoma djelotvorno promovira novi model sindikalizma.

Red je da makar na drugo mjesto stavimo bivšu predsjednicu najveće središnjice, SSSH-a, naime, Anu Knežević. Ona je kao sindikalistkinja propala kad je jednu splitsku nekretninu na kulturnom dobru, a koja uopće nije bila u vlasništvu sindikata, prodala čuvenom poduzeću “Skladgradnja” iz Imotskog, i to po cijeni znatno nižoj od realne. Ovog je proljeća zbog toga nepravomoćno osuđena na osam mjeseci zatvora, no u međuvremenu se bar pobrinula za primjereni nastavak poslovne karijere. Knežević je tako danas zaposlena u Agrokoru, kao voditeljica Sektora za odnose s potrošačima; prilikom inauguracije kazano je da je ustvari posrijedi nastavak njezina angažmana u, zamislite, nevladinoj udruzi “Potrošač”.

Treće mjesto, i najmanje treće, pripada Ozrenu Matijaševiću iz Hrvatske udruge sindikata, a on se tu plasirao nedavnom zapanjujućom eskapadom u pokušajima da Europapress holding natjera pred lice pravde u predmetu kriminalnog preuzimanja Slobodne Dalmacije. Matijašević, nenadano pritisnut klijentelističkim rezonom koji navodno dopire iz stanovite institucije na Pantovčaku, jednog je dana samo opovrgnuo vlastite ranije tvrdnje, priznao grešku u procjeni i zatim – umuknuo.

Uz njega, barem u zagradama, mogli bismo iz iste središnjice dodati i voditelja županijskoga njezina ureda Jozu Marića, sindikalista “Dalmatinke Nove” iz Sinja, koji se proslavio kad su ga novinari onomad zatekli na razuzdanoj gozbi s vla-nicima te uništene tvrtke, ozloglašenom braćom Ladini.

Sljedeći je Vitomir Begović, poznati sindikalist koji je još prije desetak godina prešao iz SSSH-a u vladin Ured za socijalno partnerstvo, inače najobičniji marketinški servis izvršne vlasti. Njegov transfer predstavlja rijetko viđenu negaciju sindikalizma, čak i u formalnom pogledu, pa se Begović u međuvremenu, dok poslušnički čisti za nadređenima, uspio zamjeriti i vlastitoj bivšoj središnjici, budući da živci prosječno mimikriranih sindikalista očito ne mogu podnijeti baš toliku količinu otvorenog pristajanja uz načelno i suštinski nasuprotnu stranu.

Na petome mjestu ovog izbora nalazi se Boris Kunst, mada bi se taj vinuo i do vodeće pozicije da je njegov slučaj malo aktualniji. A nije; ima tome već četiri godine otkako je bio optužen za zloupotrebu kreditnih kartica. Ubrzo je napustio Udrugu radničkih sindikata Hrvatske koju je predvodio, i zatekao se među saborskim zastupnicima HDZ-a, e da bi slučaj s karticama naglo pao u zaborav. Točnije, nađen je kompromis u nadoknadi pričinjene financijske štete, no bez inzistiranja na daljnjim zakonskim sankcijama. A naš bivši sindikalist je i dalje u Saboru, gdje nerijetko odskače žestinom i teatralnošću zalaganja za specifična stajališta svoje partije.