Autoportret u osam slika

Robert Perišić: “Uvod u smiješni ples” (Profil, 2011)

Definitivno se promenio status fikcije u književnoj imaginaciji. Jer, ako je stvarnost više fantastična od svake zamislive ili postojeće fikcije, kako je još Dostojevski lucidno uvideo, zašto bi autori samo “podražavali” ili “prikazivali” stvarnost, zašto je jednostavno ne bi “prepisali”?! Time bi: a) manje mozgali, b) manje istraživali, jer im je rezultat (efekat očuđenja ili relevantni siže) zagarantovan a priori. Ironiju na stranu, treba konstatovati da je nešto inflatorno u državi fikcije, čim savremeni autori tako često posežu za tvrdim temeljima fakata i uskladištenim materijalom ličnog iskustva.

Nedavno sam u “Novostima” pisao o tri knjige o ocu; ove se godine uz Perišićev “Uvod” pojavilo “Sutra” Radeta Jarka, knjižuljak erotskog samorazotkrivanja. Naravno, ništa novo u formama dnevnika, pisama, memoara i (auto)biografija, tek pomalo je čudno što za njima posežu autori srednje generacije (predah, kriza srednjih godina, teranje tematskih demona… ko će ga znati!). Poenta je da sve ove knjige primarno faktografskog i intimističkog diskursa pretenduju istovremeno i na ubedljivost svedočenja i na zapaženo mesto u savremenoj književnosti, makar ono bilo i rubno.

Iz životnog pretinca

Lako je uočiti da je “Uvod u smiješni ples” neka vrsta autobiografskog štiva sa srećno izbegnutim periodima velike nostalgije, poput detinjstva i školovanja. Iako je pola tekstova nastalo ranije, u različitim periodima (po dva u drugoj polovini devedesetih i početkom novog veka), Perišićeva knjiga nije kaša na silu udrobljenih tekstova, već fragmentarni mozaik-dokument koji spaja esej i anegdotu, putopis i (samo)analizu. Crvena nit knjige je autoironija, bilo da autor povezuje analizu fenomena galebarenja na jadranskom primorju osamdesetih i vlastito zavodničko-seksualno sazrevanje u Splitu ili piše o filmskom festivalu u Kanu, gde je, boraveći kao deo ekipe filma “Suša” Dalibora Matanića, “glumio glumca”.

Uopšte, ova knjiga sadrži mali spektar pripovednih formi, jer se uz autoironiju javlja gorka polemičnost kada autor piše o vojsci, niz mikro-opservacija o postsovjetskoj Gruziji, sažet istorijat podstanarskog stažiranja u Zagrebu, omaž postmodernom duhu kafića koji je kao mesto komunikacije intelektualaca nasledio književni salon i kafanu. Perišić se u esejističkim pasažima svojih tekstova hotimično opredelio za meku, kolumnističku analizu koja je “kontaminirana” ličnom perspektivom i humornim situacijama. “Neopterećenost” teksta fusnotama učinila ga je prohodnijim a lični ton bliskim čitaocu, dok su u drugom planu ostali socio i pop-kulturni uvidi, literarne reference i istraživačke analogije, nasuprot, recimo, knjiga eseja Dubravke Ugrešić.

Post-mačizam

Autobiografski narativ je uvek zgodan za analizu zbog željene predstave koju autor formira o sebi. Subjekt naracije u “Uvodu u smiješni ples” i dalje je jak, iako nastupa sa stanovišta postignutoga zrelijega životnog iskustva (galebarski neuspesi) ili srećno prebrođene nevolje (podstanarski status). Insajderski raport o Kanu lišen je samohvalisavosti, jer je narator relaksirano svestan svog slučajnog i privremenog boravka u tom mondenom glamuru. Uopšte, u tekstovima s putovanja narator je suzdržano radoznali lovac na mikro-razlike druge kulture, posmatrač bez razneženosti ili kompleksa veličine koji i u druženju zadržava distancu.

Jedino u tekstu o vojsci kazivač ne kontroliše situaciju. Zadržan je ton ozleđene netrpeljivosti, jer je vojska za njega besmislena represivna institucija, suvisla tek kao stroj za slamanje individualnog duha i velike troškove, tj. gubljenje vremena. Ovaj tekst je imao kapaciteta da bude novela o porazu, prikaz klopke društvenog ugovora u čiji je nevidljivi postament ugrađeno poniženje u vidu vojničkog drila i opšte, prećutno prihvatanje militarne dresure kao neupitne društvene valute, štaviše kao običajnog dokaza muškosti i psihičke normalnosti. Ipak, vitalizam otpora i diskurs o sebi potisli su mogući lament, ostala je ljuštura evokacije, bivša trauma ubeležena je kao privremena nelagoda.

Biće da je Erih Auerbah u svojoj glasovitoj studiji “Mimesis” bio u pravu analizirajući “čisto” književne tekstove naporedo s istoriografijom, žitijima i esejima – ako im je svrha različita, retoričke strategije to ne moraju da budu. Afirmisan pisac ostaje zanimljiv i u pripovedanju vlastitog života.