Barikade po drugi put među Srbima

Otkako je 2. septembra postignut kakav-takav dogovor o izgledu pečata za robu s Kosova i ukidanju embarga na uvoz robe iz Srbije, napeto se iščekivao 16. septembar i najava međunarodnih snaga da će preuzeti kontrolu nad prelazima Jarinje i Brnjak. Govorilo se o “Danu D”, o konačnom razrešenju dileme o Kosovu, stizale su čak i glasine o naoružavanju tamošnjeg stanovništva. Kontrola je preuzeta, a zauzvrat su Srbi sa severa Kosova podigli barikade i to k spomenutim prelazima, ali i prema južnom delu Kosova, pa su tako svesno otišli u izolaciju. Barikade nisu uklanjane, naprotiv, svakim su danom postajale sve veće.

Od preuzimanja granice vodi se psihološki rat između Beograda i Prištine. Kosovske vlasti uporne su u nastojanju da ovo prikažu kao pobedu, jer su za njih administrativni prelazi konačno postali granični, a podlogu za takvo razmišljanje daje im prisustvo kosovskih carinika i policajaca. Beograd vodi sukob i sam sa sobom. S jedne strane omalovažava prisustvo kosovske policije i carine, navodeći da one nikakvog uticaja na funkcionisanje prelaza neće imati, a s druge nudi rešenje po kom bi na prelazima trebalo da ostanu samo pripadnici KFOR-a i EULEKS-a.

Radikali i “izdajnici”

Međutim, koliko god pokušavali biti konstruktivni, u Beogradu su svesni da odavno nemaju kontrolu nad onim šta će se desiti na Kosovu, ne samo zbog sve većih koraka koje Priština čini k potpunoj kontroli, nego i zbog činjenice da severom Kosova rukovode neki drugi ljudi iz nekih drugih stranaka. Konkretno, lokalnu vlast u severnom delu Kosovske Mitrovice čine Koštuničina Demokratska stranka Srbije i Srpska napredna stranka Tomislava Nikolića. Koliki problem ovo može da predstavlja najbolje se videlo po postizanju sporazuma u Briselu, koji je među Srbima sa severa Kosova okarakterisan kao “izdaja”, a predsednik Boris Tadić, ministar za KIM Goran Bogdanović i šef pregovaračkog tima Vlade Srbije Borko Stefanović kao “izdajnici”. Ako izuzmemo potonju dvojicu kojima je radna obaveza da borave na Kosovu, kao i Oliveru Ivanoviću, državnom sekretaru u Ministarstvu za KIM koji, uzgred, i dolazi odatle, niko iz vladajuće garniture nema petlje da krene put Kosova. To su, međutim, uradili radikali, koji su našli načina da pošalju svoje članove kako bi dali “podršku” stanovnicima.

Gubitak kredibiliteta Beograda ogleda se i u ponašanju ambasadora Rusije Aleksandra Konuzina na beogradskom Bezbednosnom forumu, gde je prozvao Vladu i prisutnog predsednika Tadića.

– Zbunjen sam. NATO, KFOR i EULEKS planiraju da dovedu kosovske carinike na prelaze na severu Kosova i time prekrše svoj mandat, Rezoluciju 1244 i odluku Saveta bezbednosti UN-a iz 2008, a iz publike na tu temu nije postavljeno ni jedno jedino pitanje. Ima li Srba u ovoj publici, brinete li za sudbinu svojih sunarodnika? NATO i članice EU-a će biti protiv vaših nacionalnih interesa, ali imam utisak da je vas baš briga – rekao je ruski ambasador, koji je potom demonstrativno napustio skup.

Osim Liberalno-demokratske partije, nijedna se stranka nije pretrgla da osudi ovakvo ponašanje Konuzina. Niko se nije usudio ni da prokomentariše ovaj ispad, kako se slučajno ne bi zamerili ambasadoru i zemlji na koju se još računa da bi mogla staviti nogu tamo gde se Beograd ne usuđuje ili, jednostavno, ne može. Srbija je za Moskvu odavno poligon na kom nateže ruke sa zapadnim snagama, a ponašanje Konuzina miriše na poraz. A ko gubi, ima pravo da se ljuti.

Mnogo opasnije je bilo čuti šta je patrijarh srpski Irinej imao poručiti građanima na severu Kosova, ali i preostalim vernicima nakon molebana za spas srpskog naroda koji je održao u Kosovskoj Mitrovici.

– Ako stradate, znate zašto. To nije uzaludno, to je sveto mučeništvo i odbrana svete zemlje – kazao je Irinej.

Znajući koliki je uticaj SPC-a u narodu, kakvu su ulogu pojedini službenici u mantijama odigrali tokom ratova 1990-ih, ova poruka posredno znači i poziv u poslednji boj. Ne treba sumnjati da se ozbiljno shvatila, ali ni na to se vlasti u Beogradu nisu osvrnule.

Nemoć Beograda

Beograd postaje sve manje značajan faktor u onome što će se u narednom periodu dešavati na severu Kosova. Pokušaji poput vraćanja severa Kosova u poreski sistem Srbije više ne mogu da budu ni loš spin, pa čak ni na spisku lepih želja, posebno kad se zna da robe na koju bi mogli da naplaćuju PDV gotovo da i nema. Građani severa Kosova odavno se suočavaju s nestašicama, a blokada koju sami sprovode teško da može popraviti situaciju.

Nemoći Beograda svesni su i u Prištini, pa su sve glasniji u isticanju da s predstavnicima Vlade Srbije nemaju šta da razgovaraju o pitanjima granica, jer to više nije u njihovoj nadležnosti. Ono što, međutim, jeste, to je propuštanje robe s Kosova, a i tu već postoje problemi. U Prištini kažu da je do ponedeljka već oko 200 kamiona iz Srbije prešlo prelaze na Merdarama i Končulju (preostala dva prelaza preko kojih će se odvijati promet); u suprotnom smeru je prošao samo jedan, a preostali su vraćeni jer, navodno, nisu imali neutralnu dokumentaciju. Pečati, čini se, nisu bili sporni. Zbog toga su u Prištini najavili ponovnu blokadu prolaza robe iz Srbije, a dovedeno je u pitanje i sučeljavanje kosovske predstavnice u pregovorima Edite Tahiri i Borka Stefanovića, koji još imaju najavljenu novu rundu pregovora 28. septembra u Briselu.

I šta sad? Dvadeset godina posle prvih balvana i blokada, koji su bili uvod u krvavi raspad zemlje, gledamo slične scene tamo gde mnogi misle da je sve i počelo. Istorija je uvek bila učiteljica života. Ostaje nada da je konačno savladan prvi korak, ali nikako ne treba potceniti ponavljače.