Da nije Babe, bili bismo druga Srebrenica

Devedesete godine prošlog vijeka donijele su bošnjačkom narodu i bratoubilački rat u  Zapadnoj Bosni, koji se reflektirao i na susjedni Kordun, gdje živi sve više Bošnjaka. Ožiljci  još bole, a o njihovoj dubini svjedoči i jedan naš sugovornik, pristaša Alije Izetbegovića, kad kaže da mu je od Fikreta Abdića draži čak i Milorad Dodik.

Fikret Abdić, legendarni Babo, trebao bi 29. septembra izaći iz pulskog zatvora gdje posljednje četiri godine izdržava 15-godišnju kaznu za ratne zločine počinjene u današnjem Unsko-sanskom kantonu. Povlastice poput boljeg smještaja ili slobodnog vikenda nije koristio; kaže da bi tako priznao krivnju. Na dan kad odsluži dvije trećine kazne, izići će na slobodu i napuniti 72 godine života. Njegovi su mu vjerni pristaše tokom deset godina organizirano, u konvojima od po četrdesetak autobusa, dolazili pred zatvorske zidine čestitati rođendan.

Bolji od Alije i Tuđmana

U Velikoj Kladuši i dan-danas u najljepšem sjećanju živi zlatno doba Agrokomerca i Fikreta Abdića. U ćevabdžinici “Kvarta” veselo društvo Babinih poklonika raspoloženo je za razgovor o temi koju mnogi vješto izbjegavaju nakon 1995. i sloma Autonomne pokrajine Zapadne Bosne.

– Mi bismo ovdje život dali za našeg Babu. On je nama dao kruh u ruke, osigurao nam budućnost, sve što su nam Alija Izetbegović i njegovi uzeli. Babo je podigao ovaj dio svijeta. Mi smo u Agrokomercu imali od 14 do 15 hiljada zaposlenih i nijednog na birou za zapošljavanje. Unsko-sanski kanton je bio najbogatiji dio BIH-a. Babo je cijelo vrijeme rata bio sa svojim narodom. Da nije bilo Babe, mi bismo bili druga Srebrenica – govori Kajto Sabljaković.

– Nije Babo bio za rat. Kažu da smo zaslijepljeni Fikretom: pa i jesmo, bolji je i od Alije i od Tuđmana. Interesovao ga je samo rad, govorio je “Ajmo stvarati i razvijati” – dodaje Huse Hušidić Parajlija, blizak Abdiću kroz 30 godina.

– Mi, Babini, jako smo dobar i pošten narod. Rat nam je bio nametnut, bili smo okruženi Hrvatima, Srbima i našima koji su htjeli krv. Trebali smo ići u zloglasni Peti korpus. Počeli su nas mobilisati da idemo na Sanu, na srpska sela. Šta ću ja tamo, nemam tamo nikoga, sve je moje ovdje, u Kladuši. Samo smo željeli lijep suživot sa svima i nismo se uklopili u tadašnju politiku podjele Bosne, po kojoj bismo mi odavde bili humano preseljeni na Romaniju. Ovaj bi dio Bosne pripao Tuđmanu, on je volio Unu i unsku prugu – kaže Parajlija.

– Najviše bih volio da je Jugoslavija i da je Tito živio još 150 godina i da je imao deset  Golih otoka da ih napuni tom bandom koja je stvorila taj rat. Znamo da smo bili na pravednoj strani. Čist sam u duši, nisam se borio za nešto što je bilo protiv moje volje. A nije mi ni ovo danas drago, svakih pet kilometara nova granica i vadi pasoš – obrazlaže Kajto, inače predsjednik velikokladuškog Udruženja antifašista “Josip Broz Tito”.

Babini se, baš kao i nekad u Titovoj Jugoslaviji, osjećaju i izjašnjavaju kao Muslimani.

– Musliman sam 55 godina i to ostajem, ni u crnoj zemlji neću biti ono što je Alija nazvao Bošnjakom. Prvi sam put tu riječ čuo na televiziji, kad je počela glupost devedesetih, bili su Srbi, Hrvati, pa ajmo i mi onda biti Bošnjaci. Kontra na kontru i rat je mogao da počne – kaže Parajlija.

Izvrgnuti ruglu

U ratu devedesetih ovdašnji su žitelji preživjeli golgotu: dvaput su napuštali svoje domove i nakon više od pola godine vraćali se među prazne zidove. Prvi je put 1993. oko 23.000 Babinih pristaša spas od Petog korpusa Armije BIH potražilo u Batnogi kraj Cetingrada. Još ih se 20.000 slilo u karlovačko predgrađe Turanj, na ničiju zemlju između dviju zaraćenih strana. Drugi put, 1995, oko 25.000 izbjeglih utočište je našlo u Kupljenskom kraj Vojnića.

– Ništa nismo ponijeli osim pelena i duda. Šleperi puni ljudi išli su u pravcu Korduna, ostavljali smo sve i odlazili u glad, a Alijini su odvozili šlepere pune naše robe, tone brašna, cisterne goriva i gradili sebi vile. Mi smo spavali na kartonima, nismo imali vode, toaleta, kruha. Srećom, bio je august, bilo je toplo – prisjeća se Kajto.

Mnogi su izbjeglički put od Kladuše do kordunaških sabirnih centara prešli pješice, među njima i Ismeta Ajdinović, samohrana majka dvoje djece, čiji je suprug poginuo 1993. na strani Abdićevih autonomaša.

– Jednogodišnje sam dijete držala u rukama, a dvogodišnje za ruku i sve smo prešli pješke. Najteže mi je bilo kad bi me dijete zatražilo komad kruha, a ja nemam, i kad bi pitalo kad će doći tata, a tate nema – kaže Ismeta.

– Ono malo Srba što je ostalo na Kordunu primilo nas je bratski, ali tolikoj masi ljudi nisu mogli puno pomoći. Bilo nas je po 300 u jednoj hali. Na jednom kraju ljudi pjevaju, na drugom čovjek umire. Svašta je bilo. Svaka dva mjeseca pun autobus vozio je žene na pobačaje u Glinu. UNPROFOR nam dođe, baci 80 spužvi ili 50 šporeta na nas tolike. Ali, narod se volio i poštivao. Svi smo bili zajedno i znali smo da nikome nismo krivi – ističe Kajto.

Iz posljednjeg izbjegličkog odredišta u Kupljenskom Abdićevi pristaše vraćali su se tokom 1996. Povratak u domove nije bio nimalo lak.

– Iživljavali su se nad nama, želeći nas osramotiti, dokazati neku svoju moć i silu. Smijali su nam se, psovali nam majku autonomašku. Bili smo besplatna radna snaga izvrgnuta ruglu i ismijavanju. Sada je dosta slobodnije i pokušava se stvoriti neko jedinstvo. Mada, i dalje se prepoznajemo, svatko iz Kladuše može vas provesti po gradu i pokazati tko je od nas “autonomaš”, a tko “korpusar” – priča Parajlija.

Poniženje i strah na svojoj je koži osjetila i Ismeta.

– Zvali su me četnikuša, doživjela sam uvreda i uvreda. Među djecom je stvorena golema razlika. U školi, kad se slavio Bajram, moja djeca nisu imala pravo na poklon, rekli su im da je otac poginuo na krivoj strani. Držalo me to što sam znala da sam bila na strani pravde. Danas su mnogi od njih promijenili mišljenje i misle da je Babo bio u pravu, ali ih je sram to javno priznati – kaže Ismeta.

MEĐUNASLOV: Ne mogu mrziti

Društvo u “Kvarti”, kao i većina Krajišnika u Kladuši i okolici, s nestrpljenjem čeka Abdićev izlazak iz zatvora, pa da pokušaju zajedno nešto napraviti s onim što je ostalo od nekadašnjeg privrednog giganta Agrokomerca.

– Neće on nikoga moliti za milost. Tražit će još da odsluži svih 15 godina i opet će živjeti najmanje toliko, neće umrijeti kao ovi u Hagu – kaže Parajlija, dodajući da doček za Babu spremaju godinama i da će to biti događaj za pamćenje.

A kakvo je raspoloženje drugog dijela stanovništva Cazinske krajine, koji nije podržavao Abdića, pokušali smo provjeriti na Kordunu, tradicionalno oslonjenom na ovaj dio Bosne. Na početku ratnih zbivanja, većina je napustila to područje zajedno s Hrvatima: jedan je dio krenuo u unutrašnjost Hrvatske, drugi stupio u Peti korpus Armije BIH, a treći se uputio na Zapad. Iako s ponosom ističu da su bili na pobjedničkoj strani, razočarani su odnosom Hrvatske prema njihovim problemima.

– Bratoubilački sukob najveća je sramota i katastrofa za naš narod. Brat je pucao na brata, otac na sina… Mnogi su još u lošim odnosima. To se nije smjelo dogoditi. Fikret i Alija morali su naći zajednički jezik da spriječe krvoproliće. Sad jedan leži u tamnici, drugi je umro, vojska je bila i s jedne i s druge strane. Ne znam šta je Fikret tražio, državu u državi, i zašto je digao ruku na svoj narod – pita se Suljo Bašić, predsjednik Džematskog odbora Maljevac.

– Alah je dao oslobođenje i bolji su pobijedili… Ne smijemo ostaviti mržnju među djecom. Imam ja braće među Babinima i ne mogu ih mrziti. Naše je iskustvo pokazalo da nitko ne može kazati da neće brat na brata, hoće kad jedan od njih misli da je pametniji i na kraju ispadne takva budalaština – dodaje Bašić.

Iako smo na Kordunu uporno tražili Babine pristaše, do njih nismo uspjeli doći. Od srpskog življa saznali smo da mali broj njih živi povučenije i od njih samih, jer doživljavaju uvrede i poniženja i od Hrvata i od svojih Bošnjaka.