Dositej se vratio

Disciplin A Kitschme: “Uf” (Exit / Croatia Records, 2011.)

Koja je car i tu se nema što posebno dodati ni oduzeti. Kada je pisao o novogodišnjem koncertnom Hendrixovu albumu, zabilježio je kako se po toj ploči ljudi prepoznaju kao albino u sredini “normalne”, prosječne pigmentacije. Istu su kohezivnost imali njegovi albumi. Slušati Koju značilo je ne slušati nikoga osim sama sebe. Bio je i ostao – taj Koja – simbol nonkonformizma, borbe, ustrajnosti i, molit ću lijepo, pameti.

Komentirajući džezersku svirku u Domu sindikata, rekao je nešto u stilu: “Bio i video ove naše džezere. Sportaši! Ali bio sam i kada su crnci svirali! Indijanci, bato!” Što je opak kompliment. Pogotovo imamo li u vidu film “Little Big Man”, u kojemu stari Indijanac za Afroamerikance kaže da su, doduše, ljepši od bijelaca (pazite izraz: bijelci! – nije li to politički nekorektno?), ali jednako ludi. Manitua mi, jedini koji valjaju su – crvenokošci! Hendrix je u venama imao čejenske krvi, a Koja svira – Manitua mi! – kao da je Indijanac.

Notama protiv letargije

Pedagoško-prosvjetiteljsko djelovanje Dušana Kojića Koje, čovjeka koji svira kao da bi mogao razgovarati o glazbi sa samim Igorom Stravinskim, a pjeva ljepše od Elvisa Presleyja i Franka Sinatre zajedno, teško je popisati. Bio je šeik i kao obični recenzent albuma (pisao pod pseudonimima Zeleni Zub i Novica Talasić), svaki njegov kontakt s loptom rock’n’rolla bio je dovoljno magičan da mijenja i usmjerava živote, da popravlja pokidane sudbine, posustale pod opakim teretom korupcije, mediokritetnosti ili onim što je pokojni Krleža nazivao toplinom štale: ono stanje kad poželiš da ti je toplo i kad ti prestane smetati smrad. To letargično stanje Koja rastjeruje svakom notom koju pusti kroz pojačalo.

“Uf” su odsvirali Koja na basu, bubnjar Miloš Velimir Buca i pjevačica Manja Đorđević, a kao gost se pojavljuje Jurij Novoselić Kuzma, negdašnji saksofonist Filma, koji ovdje svira klavijature. Album ima deset pjesama i možete ga slobodno skinuti sa stranica Exita, no Koja će ga objaviti i kao pravi, materijalni CD, to jest vinil, jer, kako sam kaže, želi da i ovaj put ljubitelji Discipline u rukama mogu držati zadnji proizvod omiljenog sastava. Mijenjalo se nije ništa, zvuk je oslonjen na funky i Hendrixa, wah-waha se naveliko i već nakon nekoliko trenutaka imate osjećaj da vas je napala četa discipliniranih Apača na mescalinu, upravo pobjeglih iz rezervata u kojemu se čuva pitoma popularna glazba. Strašan sound, ritam udara u stomak, tekstovi u glavu, pa nek’ ostane živ tko može.

Neukusu treba reći ne

Album otvara “Upad”, a onda kreće “Ako ti je glasno…” za koju su snimili i popratni, po običaju vrlo slatki spot, koji će okrijepiti dušu svakom ljubitelju Disciplinina zvuka. “Prestani da mrziš” ima zloslutni sound, ali na način na koji vam prijeti lik iz crtanog filma. No, to što se radi o liku iz crtića ne znači da vam život nije pred privođenjem zdravom razumu – pod uvjetom da niste u stanju prestati mrziti. “Prestani da mrziš / do sebe ako držiš”, pa vi vidite.

Naslovna “Uf” je zbilja uf. Imao je Koja stih za ovakvu glazbu: “You’ve got a mouse in your hand / you need no people in the band!” Povratak buke događa se pod predivnim naslovom “Neukusu treba reći ne”, a takav treba biti “bilo kada i bilo gde”.

Koja i njegova družina ovaj su put ostali na poznatom terenu, nema nekih inovacija, sve smo to već čuli, ili ipak nismo? Da li nas iznenađuje netko tko nas stalno iznenađuje? Ili smo to mi samo bezobrazni kada kažemo da nas ne čudi što nas je XY ponovno začudio? A čime? Pa životom, kojega ovdje ima za jedno pedeset bendova. Slušajte i učite, Dositej se vratio!