Istraga za zaborav

Milena Šenator dala je u siječnju 2010., dakle prije godinu i pol dana, drugi, ponovljeni iskaz Državnom odvjetništvu o ilegalnim gotovinskim isplatama Miroslava Kutle mnogim osobama iz hrvatskog političkog i javnog života. Isplate su se zbivale u drugoj polovici devedesetih godina, a među onima kojima je omiljeni HDZ-ov tajkun Kutle isporučivao gotovinu jesu i Ivo Sanader, utamničeni bivši hrvatski premijer, Ninoslav Pavić, suvlasnik najvećeg domaćeg izdavača, Europapress holdinga, pa Ivić Pašalić, Neven Barač, Martin Katičić, Vinko Grubišić, Metod Jurišić…

Unatoč ponavljanju iskaza, koje je – po svoj prilici – bilo iznuđeno medijskim napisima i prilozima, do današnjeg dana u toj se istrazi nije dogodilo ništa: Milenu Šenator više nitko ne poziva, a Kutlina “crna bilježnica” opet je, čini se, zaboravljena. Razlog više nije u zaštiti Ive Sanadera, kao što je bilo nekad, jer su inkriminirani poslovi bivšeg premijera u centru više različitih tužiteljskih istraga. Razlog je u zaštiti nekih drugih persona kojima je zloglasni tajkun isplaćivao pozamašne gotovinske iznose, točnije, razlog je u zaštiti Ninoslava Pavića kojemu je Kutle dao najmanje oko milijun maraka.

Nedodirljivi Pavić

Milena Šenator, financijska direktorica Kutlina Globus holdinga od 1994. do 1997., prvi put je, naime, svjedočila u Državnom odvjetništvu sredinom 2000. godine. U prisutnosti svoje odvjetnice, danima je detaljno pripovijedala sve što zna o Kutlinim “crnim” isplatama desecima ljudi iz političkog, poslovnog i javnog života, te osobama iz Kutlina suradničko-rodbinsko-prijateljskog kruga. Dvojici tužitelja ostavila je i dokumentaciju koja potvrđuje dobar dio onoga što je ispričala. Više od godinu dana nakon toga, Šenator je odvedena istražnom sucu, ali ondje nije ponovila prvi iskaz.

Tadašnji glavni tužitelj Radovan Ortynski i njegov zamjenik Dragan Novosel nisu uspjeli dati suvisao odgovor zašto se toliko čekalo s odlaskom istražnom sucu. Unatoč tome što je svjedokinja zašutjela, tužiteljstvo je moglo provoditi tzv. izvide na osnovu dokumenata koje im je ostavila gospođa Šenator. To se nije dogodilo, jer se samo čekao povod za nečinjenje: po svoj prilici, tada se nije štitilo ni Kutlu ni Sanadera, nego neke druge važne ljude koji su primili novac od zloglasnog poduzetnika. Kao i danas, i onda se, ponajprije, radilo o Ninoslavu Paviću. U međuvremenu je sadržaj iskaza dospio do onih koji su bili zainteresirani da Milena Šenator trajno šuti.

Sanader je potkraj 2003. izabran za premijera, pa je tadašnjem (i današnjem) glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću ta činjenica bila dovoljna za zaborav iskaza i dokumenata gospođe Šenator, iz kojih je proizlazilo da je Kutle Sanaderu 1995. i 1996. isplatio 800 tisuća maraka za ishođenje kredita u austrijskoj Hypo banci. Kredit je odobren Kutlinu poduzeću Diona, a isplaćen je preko Privredne banke Zagreb. Sanader, tada zamjenik ministra vanjskih poslova, već je prije bio uspostavio bliske odnose s Hypo bankom: USKOK protiv njega ovih dana podiže optužnicu za uzimanje tri i pol milijuna kuna provizije od te banke u kojoj je Ministarstvo vanjskih poslova 1994. i 1995. podiglo kredit za kupovinu zgrada u koje su smještene neke hrvatske ambasade.

Kad je “Feral Tribune”, krajem 2003., objavio dijelove iskaza i dokumenata Milene Šenator, tek izabrani premijer sve je nazvao podmetanjem obavještajnog podzemlja, a Državno odvjetništvo mudro je šutjelo sve dok Sanader, u siječnju 2010., nije izbačen iz vladajućeg HDZ-a.

Mutne transakcije

Gospođa Šenator tada je ponovno pozvana u tužiteljstvo, gdje je razgovarala s Mladenom Bajićem i Dinkom Cvitanom, ravnateljem USKOK-a. Ponovila je svoj iskaz iz kolovoza 2000. i predala originalnu dokumentaciju o transakcijama iz Kutline crne blagajne.

Tužitelje je posebno zanimao Kutlin odnos sa Sanaderom, ali interes nije trajao dugo. Sa svih strana počele su izvirati sumnje o brojnim nezakonitim aktivnostima bivšeg predsjednika Vlade, pa su u Državnom odvjetništvu procijenili da im nije prijeko potreban i ovaj slučaj u kojemu se istraga, ipak, ne može koncentrirati samo na Sanadera i Kutlu, nego bi morali biti zahvaćeni i drugi ljudi. Primjerice, Ninoslav Pavić čiji politički utjecaj i društvena moć – za razliku od Sanaderova i Kutlina utjecaja i moći – nisu naročito splasnuli u odnosu na 1996., 2000. ili 2004. godinu.

Istražiteljsko čeprkanje po poslovnim vezama Kutle i Pavića rezultiralo bi, naime, neugodnostima za medijskog tajkuna, a Mladen Bajić vodi računa da Paviću ne bude neugodno i da se osjeća nedodirljivim. Pa se onda, u skladu s rečenim ciljem, poduzimaju komplicirane pravne operacije, kao što je traženje međunarodne pravne pomoći od Republike Austrije, umjesto da se grafološki vještače Kutline vlastoručne bilješke na ilegalnim isplatnim listama, da se saslušaju ljudi koji su primali novac u gotovini, da se jednostavno provjere podaci o kreditu koji je Hypo banka dala Dioni, te da se potvrdi ono što svi znaju, a to je da se Pavićev dug Kutli vukao godinama i da je, također, rješavan mutnim financijskim transakcijama kojima bi se istražitelji morali baviti.

Na kraju će se ispostaviti da je Milena Šenator, dvaput svjedočeći o kriminalu kojem je svjedočila i u kojem je donekle i sama sudjelovala, uspjela naštetiti jedino samoj sebi, pa njezin primjer može biti poučan za sve one kojima padne na pamet da govore o kriminalu uglednih građana.