Između politike i filma
Pisati in memoriam Ivi Škrabalu na skučenom novinskom prostoru nije najjednostavnije. Bio je dinamičan čovjek raznovrsnih interesa i u svom je djelovanju učinio štošta dobrog, ali i dosta onog što zaslužuje kritiku. U širokoj javnosti najpoznatiji kao političar – nesuđeni zagrebački gradonačelnik i tvorac novog Dana državnosti – najznačajniji je, ali i najproblematičniji po svom filmskopovijesnom djelovanju. Autor kapitalne i kontroverzne povijesti hrvatske kinematografije “Između publike i države”, objavljene 1984, obavio je ogroman i pionirski posao istraživanja i sintetiziranja hrvatske filmske povijesti unutar konkretnog društveno-političkog konteksta, predočivši rezultate zaraznim publicističkim stilom na najboljem tragu Josipa Horvata.
Liberal na hrvatski način
No bila je to i knjiga koja je u velikoj mjeri ignorirala jugoslavenski kontekst dominantnog, socijalističkog perioda hrvatske kinematografije, što je historiografski propust par excellence, a koji je upućivao na snažnu ideološku, de facto nacionalističku bazu autorova rada. Ona će postati posve razvidna 1998. u novom, proširenom izdanju pod naslovom “101 godina filma u Hrvatskoj”, knjizi s previše faktografskih pogrešaka i pokojim falsifikatom (o Vatikanu kao tobože prvoj državi koja je priznala Hrvatsku ili o tobožnjem referendumu za hrvatsku nezavisnost), knjizi čiji autor kao ključnu vrijednosnu odrednicu postavlja “autentični hrvatski film”, odnosno u istom retrogradnom ključu nacionalno određuje esencijalnim sastojkom umjetničkog djela.
Po svojoj bizarnosti čuven je uvod knjige, u kojem se suprotstavljaju negativac Lenjin i pozitivac papa Ivan Pavao II, kojem Škrabalo tepa kao kakav klerik, iako je bar nominalno bio liberal. No liberal na hrvatski način, što znači kultivirani građanski nacionalist, koji će se odlučno distancirati od rigidne ustašoidne desnice i pučkih nacionalista a la Vrdoljak, ali će bez problema ocrniti Zafranovićevu “Okupaciju u 26 slika” kao tobože antihrvatski film, istovremeno s nevjerojatnom benignošću pišući o notornim šovinističkim uracima kakvi su Žižećeva “Cijena života” ili Schmidtov “Božić u Beču”.
Nije slijedio Budišu
U trećoj, dijelom nadopunjenoj, no u cjelini radikalno skraćenoj verziji svoje povijesti nacionalne kinematografije, nazvanoj “Hrvatska filmska povijest ukratko” (2008), Škrabalo je korigirao generalnu sliku iznenađujuće davši znatan prostor jugoslavenskom kontekstu socijalističkog razdoblja (osobito srpskom crnom talasu), ali i revidiravši svoje stavove prema nekim autorima, ponajprije Branku Baueru kojem je napokon priznao visoku vrijednost.
U trenucima koji neposredno slijede iza nečijeg odlaska s ovog svijeta, ljudski je istaknuti ono dobro vezano uz tog čovjeka, pa zato ne treba zaboraviti da Škrabalo nije slijedio Dražena Budišu u njegovim desnim skretanjima i, još mnogo važnije, bio je jedan od rijetkih koji se u nelakim vremenima suprotstavio ostracizmu Rade Šerbedžije i Mire Furlan. Dinamičan i simpatičan, Ivo Škrabalo čovjek je koji je ostavio bitan trag u hrvatskoj kulturi.