Kako da budem antikomunist i tuđmanovac

Kad mi netko kaže da sam antifašist, onda me vrijeđa iz jednostavnog razloga što je rekao samo 50 posto istine o meni, jer ja sam i antikomunist – izjavio je ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko na predavanju što ga je krajem kolovoza u samostanu Svete Klare u Dubrovniku organizirala udruga “Daksa 1944/45”. Predavanjem se, u povodu Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, podsjetilo na 50 Dubrovčana koje su u listopadu 1944. strijeljali partizani.

Ministar je tom prigodom izjednačio nacizam i komunizam, rekavši kako su “svi ti režimi kulture smrti i oni su za mene smeće 20. stoljeća”, a posebno se osvrnuo na Josipa Broza Tita: “Tito je za mene sinonim jednoumlja, čovjek koji je stvorio državu iz koje smo morali pobjeći da bismo opstali. Tito je sumnjivac za ono o čemu ovdje večeras pričamo. Treba detronizirati toga glavnog sumnjivca po kojem se još nazivaju najljepše ulice i trgovi.”

Ove su izjave izazvale prosvjede boračkih organizacija iz Dubrovnika ali, osim zgražanja dijela novinskih komentatora, Karamarko nije snosio nikakve posljedice, pogotovo ne političke.

Popis likvidiranih

Predstavljajući se kao beskompromisni borac protiv partizanskih zločinaca, Karamarko je nastupio i na skupu NDH-nostalgičara na Blajburgu, gdje je kao predstavnik Vlade, što je samo po sebi skandalozno, izjavio kako će Vlada “afirmirati Tuđmanovu Hrvatsku”. Bila je to svojevrsna najava povratka u stranku u koju se upisao u njenim barakaškim danima, krajem osamdesetih, a iz koje je izletio nakon što je kao načelnik zagrebačke policije 1995. proveo istragu Kutlinih malverzacija u Gradskom podrumu i privatizacije Zagrebačkih transporta. Tadašnji HDZ to mu nije oprostio i nakon što ga je Tuđman – navodno na nagovor Ivića Pašalića – izribao, Karamarko je sklonjen na izmišljenu dužnost u MUP, koji je brzo napustio.

Danas, kad su njegove političke ambicije poletjele u nebo, Karamarko Tuđmana pokušava iskoristiti kako bi se osvojio simpatije HDZ-ova članstva, no tu, premda povjesničar, upada u kontroverzu koje očito nije svjestan: naime, postoje dokazi da je upravo Tuđman nalogodavac masovnih ubojstava po Hrvatskom zagorju u Drugom svjetskom ratu! Kao što je poznato, Tuđman je bio zamjenik komesara Zagorskog odreda, jedinice koja se nije libila prijekog suda u obračunu s domaćim izdajnicima, ustašama, ali i domobranima i HSS-ovcima. Štoviše, kao politički funkcionar, zamjenik komesara, motivirao je suborce da u tim obračunima budu beskompromisni. Nezadovoljan njihovim angažmanom, Tuđman u listopadu 1943. piše krapinskom Okružnom komitetu kako “naši borci nisu prožeti još onom mržnjom prema njemačkom okupatoru i ustaškim krvnicima, koju treba da osjeća svaki iskreni antifašista”.

U knjizi “Tuđman” novinara Darka Hudelista do u detalje je opisana Tuđmanova uloga u partizanskim jedinicama, a u njoj je objavljen i “Popis svih likvidiranih u N.O.B. u kotaru Klanjec”, na kojem je 31 osoba osuđena na smrt od prijekih partizanskih sudova zbog aktivne borbe protiv partizana ili kolaboracije s neprijateljem. Većina je likvidirana upravo u vrijeme dok se Tuđman nadređenima žalio da mnogi njegovi suborci dovoljno ne mrze ustaške krvnike. Kako bi im pokazao što trebaju raditi, popis je “podebljan”, pa je tako pod brojem 21 navedena osoba bez imena, opisana kao “jedan nepoznati pokućarac u Ravnicama, likv. (…) Drug Crni i Francek Tuđman našli su kod njega neke spise iz kojih se vidjelo da je špijun”. O kakvim se spisima radilo i kako je Francek utvrdio da je nepoznati bio špijun, nije opisano. Pripremajući knjigu, Hudelist je istražio tko je bio “nepoznati pokućarac” iz sela Ravnice: August Bartol Hrs, bivši HSS-ovac i u ratu istaknuti partizan. U ono doba pokućarcima su se nazivali trgovački putnici koji su obilazili obiteljske kuće i prodavali robu.

Veze i kontroverze

Dalje, 22. na popisu je Cvok Andrija iz Žeinca. U obrazloženju njegove likvidacije piše da je “likv. zbog špijunaže nad Tuđmanom. Osudili ga drugovi Vilček Capar i Mustafa“. Prema predaji, koja se generacijama prepričavala u obitelji Cvok, Andrija i njegov brat Blaž (isto likvidiran), s Franjinim su ocem Stjepanom prije likvidacije išli kupovati kravu, no na  putu su se posvađali i prigovorili Stjepanu Tuđmanu da su partizani najobičniji pljačkaši.

Treća osoba na popisu likvidiranih koju je, prema Hudelistovim podacima, Tuđman najvjerojatnije osobno upisao, jest “Filčić Marko iz Luke, likv. u rujnu 1943. po odsudi Tuđmana i Pintera, jer je bio ustaša i špijun”. Hudelist je otkrio kako je Filčić doista bio ustaša, koji je kod Pisanog mosta kraj Strmca navodno ubodima nožem u prsa ubio jednog od prvih zagorskih partizana. Novinar u knjizi navodi kako su partizani, zbog navodne špijunaže i suradnje s ustašama, u svibnju 1944. ubili i Filčićevu suprugu Francu, majku troje djece.

Naravno, nije tajna da je Tuđman, veliki miritelj ustaške i partizanske djece, bio partizan, ali je nekako promaklo da za njega, za razliku od Josipa Manolića i Jože Boljkovca koje Karamarkovi žbiri progone u poznoj dobi, postoje konkretni dokazi da je poticao i sudjelovao u ubojstvima Zagoraca osumnjičenih za kolaboraciju s ustašama. Karamarku to ne smeta kad s blajburške pozornice poziva na retuđmanizaciju i kad zaziva uklanjanje imena “zločinca” Tita, u kojeg se isti taj Franjo svojedobno zaklinjao.

Znao se Karamarko i ranije pogubiti u “bespućima povijesne zbiljnosti” i upadati u kontroverze, pa je tako 2002. u intervjuu “Slobodnoj Dalmaciji” Gotovininu optužnicu nazvao političkom, rekavši kako se njome “na optuženičku klupu stavlja i cijeli Domovinski rat” i kako je treba odbaciti jer “Hag ne razlikuje žrtvu od agresora”, ali je nekoliko godina kasnije kao ravnatelj POA-e bio na čelu tima koji je Gotovinu locirao i uhapsio. Isto tako, u “Nacionalu” iz 2000. godine, nakon trijumfa Stipe Mesića kojem je bio na čelu predizbornog stožera, Karamarko ističe kako s HDZ-om ili bilo kojom stranačkom frakcijom odavno više nema nikakve veze.

To ga ipak nije spriječilo da se nedavno, vrlo teatralno, vrati u HDZ-ovo jato. Očito je zaboravio kako je godinama trubio da se policija i tajne službe trebaju odmaknuti od politike i da ih moraju voditi stručnjaci.